40. godišnjica Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 15.01.2024. 32:35 Min.. Verfügbar bis 14.01.2025. COSMO. Von Boris Rabrenovic.
40. godišnjica Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu
Stand: 15.01.2024, 17:55 Uhr
Boris Rabrenović, Amir Sužanj, Nada Pester
Pred obeležavanje velikog jubileja pitamo se - šta je to što Olimpijadu iz 1984. čini tako posebnom? Kako se Sarajlije i ostali bivši Jugosloveni danas sećaju tog vremena? Zašto je Vučko jedina maskota koja je preživela jednu Olimpijadu? Može li Sarajevo još jednom osetiti čari organizacije jednog takvog sportskog događaja? Na koji način će biti obeležena 40. godišnjica te zimske bajke? O tome Boris Rabrenović razgovara sa kolegom Amirom Sužnjem i sportskim novinarom Darkom Đerićem iz Sarajeva.
Četiri decenije prošle su od čuvene 14. Zimske olimpijade u Sarajevu. Bio je to jedan grandiozan projekat socijalističke Jugoslavije i malog grada, koji je dobio organizaciju olimpijade u utakmici sa tadašnjim velikim zimskim centrima. Bilo je to jedno slavno vreme, koje je ostalo upamćeno kao najblistaviji događaj u istoriji Sarajeva kad je taj grad doslovno bio središte planete. Bile su to prve zimske i druge zaredom igre održane u nekoj od država na istočne Evrope i prve u jednoj socijalističkoj zemlji kao i, za sada, jedine Olimpijske igre koje su održane u jednoj od zemalja iz Pokreta nesvrstanih.
O jednom od najvažnijih događaja u istoriji glavnog grada Bosne i Hercegovine najpre razgovoram sa našim sarajevskim dopisnikom Amirom Sužnjem.
Amire, sprema se obeležavanje 40. godišnjice sarajevske olimpijade. Gdje je danas olimpijada u sećanjima Sarajlija, ali i na svetskoj karti sportskih zbivanja?
Negdje između mita o tom čuvenom, nestvarnom vremenu njenog održavanja i bijednih ostataka nekad prekrasnih olimpijskih borilišta, koji su ogledalo ovog vremena. Kad to kažem onda mi je svakako na umu da se oni, koji pamte vrijeme olimpijade, sa sjetom, nostalgijom i neskrivenim ponosom sjećaju tih dana iz 1984. godine koje mnogi građani Sarajeva smatraju najljepšim i najspektakularnijim događajem u istoriji grada na Miljacki. Oni mlađi, kojima sjećanje ne doseže do tog vremena ili nisu bili rođeni u vrijeme olimpijade, odrastali su slušajući taj mit o sarajevskoj olimpijadi, o tim blistavim trenucima kad je Sarajevo bilo istinski centar svijeta, koji se danas spominju i pamte kao duh olimpijade. Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić je baš tim vokabularom, s mnogo emocija, najavila obilježavanje 40. godišnjice sarajevske olimpijade.
“Želimo da ponovo osjetimo olimpijski duh. Želimo da ova godišnjica obilježavanja bude bogata, kako sportskim, tako i kulturnim događajima. Želimo da svi, od najmlađih do osoba treće životne dobi i svih naših gostiju, da pružimo jedan program, da svi zajedno kreiramo pozitivnu priču, koju ćemo opet iz Sarajeva poslati u svijet”.
Čuli smo Benjaminu Karić gradonačelnicu Sarajeva. Podsetićemo naše slušaoce da je Sarajevo, sa svojim tadašnjim političkim rukovodstvom, bilo kreator, domaćin i nosilac projekta, ali su 14. Zimske olimpijske igre bile projekat čitave tadašnje Jugoslavije, njenog olimpijskog komiteta.
Da. Bilo je to prvi put da jedna mala nestvrstana zemlja, socijalistička Jugoslavija, dobije priliku da organizuje tako veliko takmičenje, najveće i naprestižnije u zimskim sportovima. Prisjetićemo se da su radnici u cijeloj Jugoslaviji odvajali dio svojih plata, i to u ne baš sjajnoj finansijskoj situaciji, pa s,mo tako imali zlatne, srebrne i bronzane donatore, zavisno od visine izdvajanja, koji su dobijali plakete za taj svoj napor da se olimpijada organizuje. Takođe su u vrijeme olimpijade bili angažovani kapaciteti svih republika, pa se Sarajejlije sjećaju da su na olimpijska borilišta išli autobusima prevoznika iz, recimo, Skoplja. Bili su tu stručnjaci raznih profila iz cijele Jugoslavije, posebno u radio-difuznom sektoru, a svoju ulogu imali su pripadnici tadašnje Jugoslavenske narodne armije iz kasarni u Sarajevu. Tako su praktično svi imali priliku da budu aktivni učesnici utom projektu i uopšte cijela Jugoslavija živjela je za tu olimpijadu.
Olimpijski plamen na stadionu Koševo
I svi u Jugoslaviji navijali su svim srcem za takmičare koji su nosili jugoslovenski grb!
Tako je, to je u to vrijeme bilo sasvim normalno, to su bili domaći sportisti, predstavnici tadašnje domovine. Ne možemo zaboraviti da su u alpskom i nordijskom skijanju, pa i u hokeju, okosnicu reprezentacija činili takmičari iz Slovenije, što je i prirodno jer su te vrste sporta tada bile najrazvijenije u toj jugoslavenskoj republici. Prisjetiću se, tada sam bio prilično mlad, praktično dječak, i bio sam prisutan na većini takmičenja, kakvu je eksploziju oduševljenja i ushićenja, pravi delirijum, izazvao Jure Franko osvajajući srebrnu medalju u veleslalomu, pšrvu ikad osvijenu na zimskoj olimpijadi za Jugoslaviju. Medalje su se svako veče za taj takmičarski dan dijelile na platou pred dvoranom Skenderija. Onaj koje te noći bio tu, nikad neće zaboraviti tu erupciju radosti, takav ponos i odruševljenje se danas jednostavno ne mogu ni zamisliti. To se može porediti samo sa slavljem kad je ona nezaboravna generacija sarajevske Bosne 1979. godine pod vođstvom legendarnog trenera Bogdana Tanjevića i najboljeg bosanskojercegovačkog sportiste svih vremena Mirze Delibašića, postala evropski šampion u košarci.
Amire, rekao si da su sportisti iz Slovenije bili temelj reprezentacije, ali i takmičari iz ostalih republika bivše Jugoslavije imali su svoje mesto.
Sandra Dubravčić pali Olimpijsku vatru na otvaranju ZOI '84
Sigurno. Klizačica iz Zagreba Sanda Dubravčić ušla je u istoriju kao žena koja je upalila olimpijski plamen na Koševu ali i po solidnom nastupu na ledu, doduše ne tako blizu vrhunskih rezultata. Podsjetiću na jednan blistavi trrenutak prve utakmice hokejaškog turnira, igrača se zbog nečega noć prije svečanog otvaranja na stadionu Koševo, kad je čuveni bosanskohercegovački hokejaš Mustafa Bešić, koji je karijeru izgradio u Italiji, u 54. sekundi utakmice dao prvi gol na olimpijadi protiv tadašnje zapadne Njemačke, kojim je Jugoslavija došla u vođstvo. Bio je to sudar Davida i Golijata i izgubili smo, naravno, tu utakmicu sa 8:1, ali sjećam se da su na isteku te prve minute temelji tada novoizgrađene dvorane Zetra podrhtavali kao u zemljotresu od neopisivog oduševljenja. Bilo je tu takmičara iz drugih republika u nordijskim disciplinama, brzom klizanju i hokeju, a u Bosni i Hercegovini je ostala zabilježena brzoklizačica Bibija Kerla, ne toliko po zapaženom nastupu koliko po ebtuzijazmu koji je pokazivala, pa je ljudi i danas pamte.
Četiri decenije su prošle, kako se Sarajlije danas sećaju vremena olimpijade?
Tokom godina je to vrijeme u glavama ljudi u Sarajevu preraslo u mit, u pravu živu bajku o tim danima olimpijade s početka 1984. godine. Bilo je to vrijeme kad je čitav svijet gledao u Sarajevo, kao centar planete, kad su ulicama Sarajeva hodala najveća sportska imena tog vremena, kad su doslovno na korak od grada postizani istorijski rezultati, kad su razdragani ljudi išli na olimpijska borilišta kao na hodočašća radujući se uspjesima, kako domaćih sportista, reprezentativaca tadašnje Jugoslavije, tako i ostalih svjetskih veličina koje su tih dana bili stanovnici Sarajeva, bar kratkotrajno. i danas se, baš kao u nekom usmenom predanju, spominju imena onih koji su osvajali medalje. Djeca koja su rođena više od tri decenije kasnije znaju ko je legendarni Jure Franko, prenosi se legenda o čuvenom klizačkom paru Din -Torvil i o čuvenom Boleru uz koji su isplesali najljepšu bajku na ledu. Sjećaju se ljudi zastrašujućeg prvog hokejaškog napada Sovjetskog saveza Krutov – Larionov – Makarov, čuvene Marije Lize Hemelainen i drugih velikih imena tog vremena. Međutim, najviše se sjećaju da je to vrijeme istinskog blještavila, ulica bez papirića, bsprijekorne čistoće grada i građana koji su kao jedan živjeli da u svijet ode najljepša slika o Sarajevu i njegovoj olimpijadi. Oni koji su učestvovali u njenoj organizaciji danas su rijetki jer je prošlo mnogo vremena, ali ima još ljudi koji su bili direktni akteri I kreator najljepše bajke o Sarajevu. Nekadašnji generalni sekretar Organizacionog odbora XIV ZOI Ahmed Karabegović prisjetio se ovih dana šta je Sarajevo tih dana značilo planeti i šta mu je to davalo planetarnu dimenziju.
“Dovoljno je napomenuti da je 7800 novinara bilo ovdje, da je bilo 615 agencija, da je bilo 76 televizijskih kuća, da je 580 sati prenošeno televizijskog programa.”
Čuli smo Ahmeda Karabegovića aktivnog učesnika organizacije sarajevske olimpijade, a sad je red da čujemo i čoveka koji je sarajevsku olimpijsku bajku pretočio u nezaboravnu maskotu, koja se i danas prepoznaje kao simbol Sarajeva – Vučka. Kreator maskote 14. Zimskih olimpijskih igara je slovenački akademski slikar i dizajner Jože Trobec. Igrom slučaja imamo priliku da ga čujemo u današnjoj emisiji dok se priseća kako je Vučko nastao.
Da, dobro si rekao kolega, igrom slučaja. Prošle sedmice, pred sami odlazak na neki hirurški zahvat, govorio je za Radio Bosne i Hercegovine i prisjetio se kako je nastala maskota koja i danas živi, ne samo u sjećanju Sarajlija, nego na razne druge načine. Podsjetio nas je da je pobijedio na konkursu na kojem je bilo 1200 prijavljenih prijedloga i od tadašnjeg organizacionog odbora dobio priliku da kreira maskotu, koja je proslavila Sarajevo. Vučko je jedan poseban simbol grada Sarajeva i tog vremena i malo je domova u glavnom gradu Bosne i Hercegovine koji ga nemaju.
“Kad sam u novinama pročitao taj raspis, kod kuće sam crtao neke životinje, onako jako stilizirane, u stilu kao Vučko. Onda sam se odlučio da bih ja pristao na taj konkurs. Onda sam počeo razmišljati šta bi bilo dobro, što bi označavalo i sportske igre i možda Sarajevo i možda Bosnu i sjetio sam se da sam kao dječak čitao neke zgodbe o vuku, o Bosni, o Jahorini. Stoga mi je sinula ideja da bi možda vuk bio dobar da ga napravim kao maskotu. Zanimljivo je bilo to da na tom konkursu od svih, ne znam, 1200 primeraka, bio je samo jedan vuk. Jesam ponosan, jer ako neki grafički dizajn izdrži i po svojoj formi i po svojoj osobini, četrdeset godina, onda vjerovatno nije bilo loše napravljeno. Ja mislim i sada, a pokazalo se da je bio izbor jako dobar, jer mogu reći da, mogu sad preko interneta onako kako vidim stvari, nijedna maskota nije preživjela olimpijade osim Vučka.”
Maskota Vučko "predaje" ZOI kanadskoj maskoti Howdy Bear, Calgary '88.
Evo kolega, bilo je to jedno dragocjeno svjedočanstvo čovjeka koji je tek kasnije postao svjestan da je napravio nešto što vrijeme naprosto ne može pregaziti. Ako se u Bosni i Hercegovini oko bilo čega svi slažu i na isti način ga doživljavaju, onda je to svakako Vučko.
Gost našeg podcasta je sarajevski novinar i sportski komentator Darko Đerić. Gospodine Đeriću, pratili ste i prenosili brojne planetarne sportske događaje. Od sarajevske Olimpijade je prošlo četrdeset godina. Šta je to što je čini tako posebnom, po vašem mišljenju?
Preslušavam brojne arhivske materijale ovih dana i sa nevjerojatnim ushićenjem slušam različite priloge ljudi koji su govorili u to vrijeme o samom dobijanju Zimskih olimpijskih igara, iščekivanju da počne taj svečani trenutak za Sarajevo. Sve ono što se dešavalo u tih sedam-osam takmičarskih dana na nevjerojatan način je obilježilo povijest ovog grada i ustvari mislim da je to glavni lajtmotiv ako pričamo o tome što je to što sarajevsku Olimpijadu čini posebnom to je taj ljudski duh, koliko su ustvari ljudi živjeli za taj trenutak, za te Olimpijske igre. Čemu se to može pripisati teško je iz ove sad pozicije govoriti, međutim, mislim ipak da je to jedno drugo vrijeme jedan drugi sistem, jedna druga zemlja gdje su ljudi ipak na malo drugačiji način razmišljali o zajednici, o svemu i mislim da je u stvari taj ljudski faktor glavni lajtmotiv koji bi mogao opisati zašto su 14. Zimske olimpijske igre bile posebne u svijetu olimpizma, recimo tako u nekom olimpijskom pokretu.
Bilo je nagovještaja da će se Sarajevo, zajedno s Barselonom, opet kandidovati za zimsku olimpijadu 2030. godine, ali nakon što su Španci povukli kandidaturu zbog nekih svojih unutrašnjih neslaganja, Sarajevo je praktično ostalo bez šansi da se nada novom spektaklu. Da li to znači da je u ovom vremenu, kad isključivo bogate zemlje organizuju velika svjetska takmičenja, praktično ugašena nada da će Sarajevo još jednom osjetiti čari organizacije olimpijade?
Pa nije jer nije ugašena, jer je Sarajevo koncem sedamdesetih godina moglo dobiti organizaciju Olimpijade kao jedan potpuno novi grad na toj nekoj olimpijskoj mapi, grad iz neke socijalističke da tako kažem, nesvrstane države prvi put da dobije organizaciju Olimpijade zašto ne očekivati da se to nekad ponovo u budućnosti desi? Iskreno svima u Sarajevu je žao da je Barcelona iz nekih svojih razloga odustala od kandidature jer je to bila jedinstvena prilika da se u Sarajevu ponovo desi događaj tog nivoa, ali s druge strane i da se pokrenu neke stvari koje od poslije rata, 28-29 godina, koliko već, čekaju da se obnove. I ta bob staza i ove skakaonice koje sam pominjao, neki hoteli također koji još uvijek nisu rekonstruirani nakon ratnih uništenja. Međutim činjenica je da bi tu bilo jako, jako puno problema. Evo samo ilustracije radi jedan podatak vezan za stazu koja se nalazi na Trebeviću - ona se nalazi između entitetskih linija. Pola je praktično u Republici Srpskoj, pola u Federaciji. Kako bi se to sve obnavljalo, ko bi bio organizator? Papirologija nevjerovatna koja bi u svemu tome trebala da se angažuje da se sve to odradi. Međutim, kažem, žao je svima da je Barcelona ipak iz nekih svojih razloga odustala, mada Sarajevo ne treba odustajati, treba se nadati. Neka baza, podloga iz '84. godine još uvijek ovdje postoji, a nadajmo se da još uvijek ima i kapaciteta i kadrova koji bi mogli iznijeti jedan takav projekt.
Amire, pomenuo si na samom početku i onu drugu dimenziju – tužne ostatke nekadašnjih olimpijskih borilišta oko Sarajeva. Je li to prava slika onog materijalnog što je ostalo od olimpijade?
To je ona druga, tragična dimenzija vremena poslije olimpijade. Da, veliki dio nekadašnjih olimpijskih borilišta danas je u jadnom stanju, poput skakaonica na Igmanu, neka su i potpune ruševine, poput bob-staze, jedine koja je imala cilj gotovo u centru olimpijskog grada. Plato Skenderije, na kojem su se svake večeri dijelila olimpijska odličja, takođe je pregazilo vrijeme. Neki bi rekli da je to posljedica rata u Bosni i Hercegovini, tokom kojeg je većina borilišta uništ ena, čak i olimpijska dvorana Zetra, koja je kasnije obnovljena. Ali to je tek dio istine. Borilišta su stradala i dijelom zbog nebrige, nepostojanja bilo kakve strategije njihovog održavanja, zbog činjenice da Sarajevo nije opstalo na karti svjetskih skijaških zbivanja i velikih takmičenja. Olimpijadu u Sarajevu napravili su vizionari, istinski vizionari, genijalni ljudi tog vremena, a olimpijsku tradiciju je, u smislu nekog kontinuiteta nakon olimpijade, pored rata, uništio i nedostatak vizije. Danas, recimo, imamo Jahorinu i Bjelašnicu, koje imaju kapacitet za smještaj sportista, ali se to pretvorilo u neku vrstu poluprivatnih ili privatnih projekata, pa je posebno Bjelašnica, na zgražavanje ljudi u Sarajevu, postala dio nekontrolisane, neke vrste divlje gradnje objekata, koji na vošeban način dobivaju dozvole nadležnih: Dolo se do apsurda – da infrastruktura na Bjelašnici, posebno kanalizacija, ne mogu zadovoljiti potrebe nove gradnje, pa je zbog toga dramatično ugroženo čak i glavno izvorište za Sarajevo – Vrelo Bosne na Ilidži. Bolje upućeni tvrde da ne postoji nikakva stvarna strategija razvoja i da kapital, kako kažu, radi šta hoće zahvaljujući korumpiranim krugovima u vlasti.
Nekadašnja bob staza Olimpijskih igara u Sarajevu 1984.
Je li tako i sa razvojem sportista?
Uglavnom. Oni koji se bave zimskim sportovima imaju nedovoljnu podršku institucija i prepušteni su u dobroj mjeri svojim roditeljima i klubovima u finansijskim smislu. S takvom vizijom razvoja sporta teško je očekivate rezultate blizu svjetskog i evropskog vrha. Ima tu perspektivnih mladih sportista poput alpske skijašice Elvedine Muzaferije, a tu su i drugi nadareni takmičari, njene kolege skijaši Emir Lokmić i Esma Alić , takmičari u skijaškom trčanju Sanja Kusmuk i Strahinja Erić i sankaš Mirza Nikolajev. Oni su predstavljali Bosnu i Hercegovinu na posljednjoj zimskoj olimpijadi.
Podsetićemo naše slušaoce da je u februaru 2019. godine nakon 35 godina, u Sarajevu, na olimpijskom stadionu Koševo ponovo zasjao olimpiski plamen. Tada je održan zimski festival mladih EYOF, koji su zajedno organizovali gradovi Sarajevo i Istočno Sarajevo. Nekako se očekivalo da bi ta zimska olimpijada mladih iz 46 zemalja mogla da vrati Sarajevo na kalendar značajnih zimskih manifestacija. Neki su čak sanjali utrke svetskog kupa u alpskom skijanju. Je li to bilo nerealno?
U ovom trenutku i u ovakvim okolnostima očigledno jeste. Vidjeli smo da i organizovaniji sportski centri teško odgovaraju na izazove savremenih takmičenja u alpskom skijanju. Bosna i Hercegovina ni finansijski ni organizacionono nije u stanju pratiti takve standarde. Moguće je na Bjelašnicu i Jahorinu dovesti neke utrke nižeg ranga, ali takmičenja svjetskog kupa u alpskom skijanju su u ovom trenutku daleko iznad bosanskohercegovpakih dometa. Uostalom to je u programu WDR-a u tim danima zimske olimpijade za mlade pojasnio sarajevski sportski novinar Adnan Ljubović
„Takmičenja u okviru svjetskog kupa traže mnogo više sredstava i lobiranja, na kraju krajeva, jer mnoge zemlje u svijetu, mnogi gradovi pretendiraju da budu domaćini takvih manifestacija i plaćaju silne novce. Mislim da mi još nismo u stanju da to pratimo.“
Devastirane skakaonice na Igmanu
Na samom kraju našeg razgovora Amire vratićemo se na obeležavanje 40. godišnjice sarajevske zimske bajke. Šta je sve u planu?
Predviđen je čitav spektar manifestacija, sportskih, kulturnih, zabavnih, turističkih... U olimpijskom komitetu Bosne i Hercegovine nadaju se da bi dolazak nekih visokih olimpijskih funkcionera, koji su pozvani na obilježavanje godišnjice olimpijade mogao otvoriti novu stranicu u obnavljanju imidža Sarajeva. Cilj nije samo prisjetiti se olimpijade, nego pokušati oživjeti tradiciju i dovesti u Sarajevo nova velika takmičenja. U februaru se vozi i Evropa kup superdži utrka u muškoj konkurenciji, Fis kup u skijaškom trčanju, Balkan kup u biatlonu, takmičenje u umjetničkom klizanju i čitav je niz sadržaja koji će pratiti obilježavanje godišnjice događaja, koji je, kako god ga ko zvao, bio neka vrsta istorijske prekretnice za Sarajevo, jer je izgradnja infrastrukture za olimpijadu praktično promijenila čak i arhitektonski izgled Sarajeva i učinila od njega poznato ime u svjetskim okvirima.
Čini se, međutim, da ni to obeležavanje ne može da prođe bez neslaganja. Šta je to sa nastupom Tonija Cetinskog, na društvenim mrežama podiglo toliku prašinu?
Da, to je vrlo interesantna pojedinost. Predviđen je koncert pred sarajevskom Vječnom vatrom za koji su nadležne institucije angažovale hrvatsku muzičku zvijezdu Tonija Cetinskog, ali to je izazvalo veliki revolt i brojnih domaćih muzičara i građana, koji smatraju kako je bilo prirodno da na tom koncertu nastupe neki od domaćih pjevača, što bi takođe bila svojevrsna simbolika. Sukob ide do te mjere da je poznati sarajevski kompozitor, aranžer i klavijaturista Vlado Podany najavio da će se u znak revolta iseliti iz Sarajeva. Tu je još jedna dimenzija – dobar dio javnosti napominje da je Cetinski bio istaknuti antivakser u vrijeme pandemije korona virusa, da je teoretičar zavjera i da, kako se može pročitati, zbog toga loše utiče na mlade. Još nije jasno kako će biti prevaziđen ovaj svojevrsni konflikt dijela građana i domaćih umjetnika sa vlašću, ili onim njenim dijelom zaduženim za obilježavanje godišnjice olimpijade.
To valjda neće negativno uticati na celu ovu priču?
Nadamo se da neće. Ljudi u Sarajevu nekako se najviše raduju novom susretu sa istaknutim olimpijskim pobjednicima iz 1984. godine. U Sarajevo će doći nosilac srebrne medalje, slovenački alpski skijaš Jure Franko, koji je vremenom postao ikona Sarajeva. Njegovo ime znaju i današnja djeca, a šta on znači onima koji se dobro sjećaju olimpijade i njegove briljantne utrke vrijedne olimpijskog odličja nema potrebe ni govoriti. Doputovaće i nezaboravni par u umjetničkom klizanju Jayne Torvill i Cristopher Dean, koji je tog februara u dvorani Zetra ‘84, uz čuveni Bolero, otklizao senzaciju koja i danas živi u duši ljudi u Sarajevu. I ta melodija je, baš zbog tog njihovog nastupa, postala svojevrstan simbol Sarajeva. Centralna manifestacija, bar za građane, biće 10. februara koncert o kojem smo već govorili. Biće lijepo prisjetiti se sarajevske zimske bajke nakon pune četiri decenije.
