Nove tenzije nakon Rezolucije o Srebrenici

Stand: 27.05.2024, 18:29 Uhr

Boris Rabrenović, Amir Sužanj, Dragan Maksimović, Nada Pester, Amir Kamber

Ima li pobednika i poraženih? Kako se na Rezoluciju UN-a o Međunarodnom danu sećanja na genocid u Srebrenici gleda u Sarajevu? A kako u Banjaluci? Naši reporteri Amir Sužanj i Dragan Maksimović prenose reakcije. Na koji način ovu rezoluciju doživljavaju žrtve genocida a kako političari? Šta je potrebno za put pomirenja i kako na sve to gleda beogradski pravnik Milan Antonijević. Šta treba da urade političari u Srbiji i BiH? Boris Rabrenović vodi kroz podcast o prošlosti i datumu za sećanje 11.07.

Generalna skupština UN proglasila je 11. jul međunarodnim danom sećanja na genocid u Srebrenici iz 1995. godine. Za rezoluciju su glasale 84 od 193 država članica UN, protiv je bilo 19 i suzdržano 68, uglavnom uz obrazloženje da nije bilo potrebnog konsenzusa. U rezoluciji, koju su predložile Nemačka i Ruanda, Srbija nije imenovana kao krivac u njoj se ne spominje ni Srbija, niti to da je srpski narod genocidan.

Ipak, vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj su glasno pozivale na odbacivanje rezolucije. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je govorio o politizovanoj rezoluciji koja će, kako je ocenio, samo otvoriti stare rane i stvoriti politički haos ne samo u regionu, već i na zasedanju Generalne skupštine. Vučić je oštro kritikovao Nemačku i rekao da pokušava da drži moralne lekcije međunarodnoj zajednici i Srbiji. Uoči glasanja Vučić je optužio Njemačku da ne govori dovoljno o holokaustu, prozvao je zbog zločina nad Srbima u dva svetska rata i zamerio što se u rezoluciji ne govori o srpskim žrtvama. Inače, osim Srbije, protiv rezolucije o Srebrenici su bile i Rusija, Kina i Mađarska te neke afričke i azijske države puput Kube, Nikaragve, Venecuele i Azerbejdžana.

Kao što se i očekivalo sasvim su različite reakcije na usvajanje rezolucije u Sarajevu i Banjaluci. A mi tamo imamo naše dopisnike i mogućnost da ovu temu rasvetlimo iz svih uglova.

Najpre idemo u Sarajevo, gde je naš dopisnik Amir Sužanj.

Mnogo reakcija, Amire i među građanima i među političarima, ali da ovaj naš razgovor počnemo reakcijama onih kojih se ovaj dokument svjetske organizacije najviše i tiče. Kako rezoluciju doživljavaju u udruženjima žrtava genocida?

Izglasavanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda za njih predstavlja istorijski trenutak, pogotovo zbog činjenice da će se 11. juli obilježavati širom svijeta. Šehida Abdurahmanović iz Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” kaže da u životu preživjelih žrtava genocida rezolucija neće mnogo šta promijeniti, ali je značaj tog dokumenta za istinu i pravdu nemjerljiv.

“Nismo sumnjali mi da rezolucija neće proći pored svih činjenica, argumenata, dokaza… Mi ništa nismo iznosili javnosti  ono što nije, nego djeliće onog što smo mi mogli. Ovi što su počinili genocid, oni dobro znaju šta su uradili. Kad bi oni samo 50 posto od toga iznijeli u javnost, onda bi se čitav svijet zgrozio i bila bi tad jednoglasno donešena rezolucija. Nisam čula ni od jedne zemlje da je negirala genocid”.

A kako se ovaj dokument doživljava u političkim krugovima, među najvišim funkcionerima, bar onima koji dolaze iz stranaka sa sedištem u Sarajevu?

Prije svega kao velika diplomatska pobjeda protiv političkih snaga koje sistemski negiraju genocid. Podsjetiću naše slušaoce da su predsjedavajući i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović i Željko Komšić putovali u Njujork pred zasjedanje Generalne skupštine, kako bi razgovarali sa delegacijama zemalja članica UN-a. Bećirović je putovao u dva navrata, bio je u Njujorku u vrijeme usvajanja Rezolucije i poručio je kako je ovaj diplomatski podvig izveden u jednoj neravnopravnoj borbi sa zemljama poput Rusije i Kine, koje su i ranije rušile sve pokušaje da 11. juli bude proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

„Pobijedila je pravda. Ova rezolucija nije uperena ni protiv jednog naroda. Rezolucija je nova šansa za katarzu i civilizacijsko račišćavanje sa pravosnažno presuđenim ratnim zločincima. Rezultat glasanja  je iznad naših očekivanja, s obzirom da znamo s kakvom snažnom diplomatskom mašinerijom smo se suočili. 84 glasa “za” i samo 19 “protiv” je velika i ubjedljiva pobjeda. Važno je, također, reći da 68 glasova uzdržanih ne negiraju presude sudova UN-a. Mnogi od ambasadora ovih država to su mi i direktno rekli. I ove države će također obilježavati 11. juli kao Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici.”

U Srbiji se broj uzdržanih ističe kao velika podrška za tu zemlju. Kako se to doživljava u Sarajevu?

Doživljava se kao još jedna manipulacija predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovih medija, koji su, uprkos tome što je protiv rezolucije glasalo samo 19 od 193 zemlje svijeta, našli za shodno da kažu kako je uz Srbiju navodno stao cijeli svijet, ubrajajući i one zemlje, koje su ostale uzdržane, u navodnu podršku Srbiji. Izvršni direktor Balkanske istraživačke mreže BIRN Denis Džidić upozorava da se porukama iz Srbije na ovaj način svjesno nastoji skrenuti pažnja sa suštine usvajanja Rezolucije.  

“To je tačno ono što će biti politika onih koji hoće da negiraju genocid u Srebrenici – da se bavimo time koliko je zemalja bilo apstinirano, zbog kojih razloga, kakav je taj zbir, šta to znači... Taj narativ, koji ćemo imati priliku čuti da je taj broj tobože ogroman i svi su oni protiv rezolucije – nisu protiv rezolucije. Nisu ni protiv genocida u Srebrenici! Ali mnogo značajnije pitanje od toga je da je ovo stvarno jedan historijski pomak. Jedan institucionalni, međunarodni dan sjećanja bi zaista, mislim, bio značajan u kontekstu toga da se jednom zauvijek stavi tačka na diskusije vezane za tu temu”. 

Amire, predsednik Republike Srpske Milorad Dodik već ranije je kao odgovor na Rezoluciju najavio političke poteze koji će, kako je rekao, biti otrežnjujući za, kako on to obično naziva, političko Sarajevo. Potvrđeno je kako će Vlada tog entiteta pripremiti sporazum o mirnom razdruživanju. Kakve su reakcije u, hajde da citiramo Dodika, političkom Sarajevu?

Taj novi politički projekat, koji baš i nije sasvim novi – nekad ranije pojavljivale su se slične ideje - rukovodstvo Republike Srpske lansiralo je baš na dan izglasavanja rezolucije kao odgovor na, kako se rezolucija tumači u Srbiji i Republici Srpskoj, pokušaj Bošnjaka da satanizuju srpski narod i da ga obilježe kao genocidan narod. Za političke predstavnike u Sarajevu i analitičare to je još jedan, kako kažu, jeftin politički blef jer je svima, pa i vlastima u Republici Srpskoj, potpuno jasno da je bilo kakva priča o mirnom razdruživanju i pravno i politički čisto fantaziranje.

Da li to znači da nema političkih krugova u Federaciji koji bi bili spremni razgovarati o jednom takvom sporazumu?

O tome u Sarajevu niko ne bi ni pomislio da razgovara, a neke druge adrese poput HDZ-a BiH su u toj priči potpuno irelevantne. Ali čak i da mogu naći nekakve sagovornike u Federaciji, Ustav Bosne i Hercegovine i Dejtonski sporazum ne prepoznaju bilo kakvu mogućnost razdruživanja entiteta. To je isti dan pojasnio ekspert za ustavno pravo Nedim Ademović, ne ostavljajući nikakvu dilemu o pravnim elementima cijele te priče iz Republike Srspke. O unutrašnjoj organizaciji zemlje odluke može donositi Parlament Bosne i Hercegovine po jasno propisanoj proceduri i ideje o mirnom razdruživanju su, kako kaže, jednostavno nemoguće.

“One nemaju apsolutno bilo kakvu šansu da budu realizovane. Niti entiteti niti bilo koji narod u Bosni i Hercegovini nema bilo kakvu suverenu vlast niti pravo na samoopredjeljenje da bi samostalno ili u saradnji sa nekim drugim entitetom nudilo bilo kakvu opciju mirnog razdruživanja”.

Čini se, Amire, da je tu političku ideju iz Republike Srpske već u startu potpuno razorila Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu, zemlje kreatora Dejtonskog Sporazuma?

Poruka vlastima Republike Srpske iz američke ambasade je direktna da direktnija ne može biti i teško je bilo ko u Banjaluci može drugačije shvatiti. Republika Srpska postoji i može postojati samo u okviru Bosne i Hercegovine. Secesija i “razdruživanje” ne znači nezavisnost Republike Srpske niti kraj Bosne i Hercegovine, nego kraj Republike Srpske. To je, kako su upozorili iz ambasade, opasno, neodgovorno i antidejtonsko djelovanje i Sjedinjene Američke Države braniće integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, između ostalog, i pozivanjem na odgovornost onih koji ih izlažu riziku. Sličan stav, samo u nešto blažoj formi, iznijeli su i iz Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini.

Šta kažu sigurnosni stručnjaci u Sarajevu – da li postoji mogućnost sukoba u Bosni i Hercegovini?

Rizici od incidenata, provokacija i pokušaja izazivanja nereda i destabilizacije uvijek postoje. Nema nikakve sumnje da u Bosni i Hercegovini postoje politički krugovi koji bi sutra ratovali, naravno, tuđom djecom i tuđom imovinom, samo kad bi imali čim, koji bi bili spremni i na izazivanje sukoba kako bi se održali na vlasti. Isto tako nema sumnje da postoje političke snage iz okruženja koje bi bile spremne da im daju svaki vid podrške u tome. Međutim, okolnosti im trenutno ne idu na ruku.

Na koga se misli kad se govori o kreiranju mogućih incidenata?

Sigurnosni stručnjaci uglavnom upiru prstom na predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji ne bi mogao biti sasvim siguran da će mu Srbija, bar u ovom trenutku, i vojno i logistički otvoreno moći stati iza leđa. A pogotovo ne Rusija, koliko god se, kako tvrde zapadni vojni stručnjaci, trudila da destabilizuje balkanski region u svom globalnom političkom obračunu sa Zapadom. Ipak, u udruženjima žrtava genocida neke Vučićeve poruke o tome kako će rezolucija dovesti do novih tenzija, pa možda i sukoba, shvataju kao otvorene prijetnje Bosni i Hercegovini. Predsjednik Udruženja svjedoka i žrtava genocida Murat Tahirović potvrdio je da su organizacije žrtava međunarodnim sigurnosnim strukturama već uputile zahtjeve da preduzmu mjere u skladu sa tim prijetnjama i izazovima. 

“Vučićeve izjave o mogućoj eskalaciji odnosa u regionu treba shvatiti ozbiljno i treba reagovati da ne dođe do sukoba kakvi su bili devedesetih. Mi smo upravo iz tih razloga i zatražili od međunarodnih snaga u Bosni i Hercegovini da zaštite granice Bosne i Hercegovine, pogotovo prema Srbiji i, koliko ja imam informacije, oni su to i uradili”.    

Ne treba zaboraviti da su u Bosni i Hercegovini raspoređene međunarodne snage manjeg kapaciteta, ali uz mogućnost brzog dolaska jedinica NATO-a u slučaju bilo kakvog šireg konflikta. Prema tome, mogućnost provokacija i incidenata lokalne prirode nije mala, ali o nekom otvorenom sukobu trenutno je teško govoriti.

U Sarajevu i Banjaluci očekivano različite reakcije, iz Banjaluke dodatno sa konkretnim pretnjama, što je opet izazvalo i reakciju onog što kolokvijalno zovemo međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini.

U Banjaluci je Dragan Maksimović, koji će reći nešto više o reakcijama na usvojenu rezoluciju o Srebrenici. 

Reakcije nakon rezolucije na istom fonu kao i neposredno prije usvajanja. Iako je dio političke javnosti u Republici Srpskoj vjerovao da rezolucije možda neće biti usvojena, posebno zbog odlaganja glasanja u Generalnoj skupštini UN-a, vlast u Banjaluci se pobrinula da ovu priču drži visoko i pod napetim odnosom prema javnosti. Prošlog mjeseca održan je i veliki miting u Banjaluci protiv najave usvajanja rezolucije, uz prisustvo i državnog vrha Srbije. Poruka koja je tada upućena – usvojite rezoluciji, razbili ste BiH!

I od tada traje isti pritisak na javnost da usvajanje rezolucije znači proglašavanje srpskog naroda genocidnim i da, ukoliko to bude učinjeno, BiH više neće postojati. Na sam dan usvajanja rezolucije u UN-u, vlada RS je čak održala sjednicu vlade u Srebrenici, koju je vodio sam Milorad Dodik i koji je i iz Srebrenice poslao poruku da se protive usvajanju rezolucije i najavio kraj BiH. 

“Jesam li ti u krupnom planu? Jesam. Nije bio genocid u Srebrenici. Jer to kažu mnogi autoriteti koji se bave time. Nisam ja autoritet za to, niti je Lagumdžija autoritet za to, niti je Bećirović. Autoritet za to su ljudi koji su čitav svoj naučni život uložili su to da znaju kakva je to kvalifikacija. To što vi njih ne slušate a slušate ambasadore koji isto tako nisu autoriteti, to je drugo pitanje. I zato snosite političku odgovornost za ovo. Republika Srpska je strana potpisnica svih aneksa i Ustava BiH i izlazi iz Bosne i Hercegovine. I mi krećemo danas da izlazimo. Učinićemo to mirno. Nijednu mjeru nasilja nećemo izazvati. A vi pokušajte da obezbjedite ono što volite da pričate, o funkcionalnoj BiH. Vidjećemo kako će sada funkcionisati“

Milorad Dodik, drugim rečima, najavljuje samostalnosti Republike Srpske nakon ove rezolucije. Koliko je ozbiljna ta priča i šta ona zapravo podrazumeva?

Da li je nešto ozbiljno ili ne u ovom trenutku, a pogotovo sa tako velikim implikacijama po cijelu državu, veoma je nezahvalno govoriti u ovom trenutku. Ukoliko postavimo sve ono što se govori na realne osnove, vidjećemo da ovo niti je prva prijetnja secesijom RS, niti se do sada bilo šta realizovalo od radikalnih najava. Ipak, stariji se sjećamo, da početak devedesetih godina većini javnosti nije izgledala kao uvertira za rat, a njegove posljedice nažalost gledamo i danas. U svakom slučaju, nemoguće je sprovesti bilo kakvu secesiju niti ukidanje RS, jer je Dejtonski sporazum tako osmišljen, da nijedan narod ne može biti preglasan - što u praksi znači da za svaku odluku mora biti podignuta i srpska i bošnjačka i hrvatska ruka u parlamentu.

Dodik je u narednih 30 dana najavio mirni razlaz od BiH, zbog usvajanja rezolucije, a kako smo malopre iz Sarajeva čuli - američka ambasada u BiH je odmah reagovala navodeći da razlaz nije moguć i ukoliko neko pokuša tako nešto, da će to značiti kraj Republike Srpske.

Pa, razlaz je nemoguć i zbog tehničkih uslova, poput distrikta Brčko, koji je vlasništvo oba entiteta. Arbitražnom odukom je predviđeno da ukoliko neko od entiteta grubo prekrši Ustav, da će vlasništvo entiteta biti dodijeljeno onom drugom. A u slučaju da Republika Srpska pokuša neki oblik secesije, izgubila bi vlasništvo nad distriktom a time i teritorijalni kontinuitet jer bi teritorija RS na tom mjestu bila presječena na dva dijela. Mnogo je dakle razloga zbog čega se niko u RS, makar u ovom trenutku, ne bi usudio na bilo kakve radikalnije poteze.

Zašto onda ovolike tenzije, stvaranje napetosti, ako se sve to zna?

Zato što se polazi od toga da je narod kratke pameti, a izbori kucaju na vrata. Izbori su raspisani i to po zakonu kojeg je nametnuo Kristijan Šmit, što je dodatna so na ranu Banjaluci jer ne priznaju visokog predstavnika. Međutim, prije par dana Dodik je saopštio da njegova stranka i politički sateliti oko njega, idu na izbore po Šmitovom zakonu - a ne po zakonu RS koji je nedavno usvojen u Narodnoj skupštini u Banjaluci. I to je još jedan pokazatelj "priče u prazno" jer nakon što je Šmit nametnuo izmjene Izbornog zakona, bili smo maltene pred ratnim stanjem, RS je donijela svoj izborni zakon da bi nakon nekoliko dana kada se situacija smirila, saopštili da eto ove godine idu na lokalne izbore po pravilima zakona koje je nametnuo visoki predstavnik.

Upravo se na ovaj način održava stanje permenentne krize, kao da birače više nemate čim da privučete osim "sudbinskom" retorikom. Ili odsudni trenutak i tačka sa koje nema povrataka ili ekonomija. Pošto je ekonomija na koljenima, ovo prvo je jedina opcija sa kojom se može pred narod. I što je najzanimljivije, to i dalje dobro prolazi kod javnosti s obzirom na rezultate.

A kako predsednik Srbije Aleksandar Vučić gleda na najave secesije, da li pruža Dodiku podršku u tome i kakvi su zapravo njihovi interesi u svemu tome? Da li je nacionalna politika u pozitivnom smislu cilj ili nešto drugo?

Prema mojoj procjeni, Dodik i Vučić na ličnom planu nemaju niti iste interese niti isti cilj. Ali im je zajednička priča oko nacionalnog jedinstva, uvijek dobra odskočna daska za sva druga pitanja. Vučić i Dodik vješto manipulišu u priči o Kosovu i Republici Srpskoj, stavljajući nerijetko znak jednakosti između njih. Na pitanju rezolucije vidjelo se da je jedinstvo Vučića i Dodika izraženo na pitanjima koja se tiču međunarodnih stvari. Ali i tu postoji razlika jer je činjenica da Dodik ima bolje odnose sa Rusijom i ne krije ih, dok Vučić još nekako traži balans između Rusije i zapada. A da Vučić i Dodik nemaju iste interese i da već neko vrijeme postoji mišljenje dijela javnosti da Dodik Vučića vuče unazad kada je riječ o potezima koje povlači, govori i činjenica da Vučić nijednom javno nije dao podršku Dodiku kada je riječ o secesiji ili razdruživanju Republike Srpske sa BiH. Gostujući na jednoj televiziji u Srbiji, evo šta je Vučić odgovorio odmah nakon najave o mirnom razdruživanju, mogućem razlazu, kako ga je Dodik nazvao.

„Ja ne mogu to da komentarišem. On zna poziciju Srbije i poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Želim da razgovaram sa njim. Mi moramo da sačuvamo mir po svaku cenu. I moramo da razgovaramo sa Bošnjacima. On neka razgovara sa njima u Sarajevu. Ja u ovom trenutku stvarno nisam u stanju, da budem iskren. Vjerujem da ću za neko vrijeme biti u stanju“.

Dragane, kako se gleda na ulogu Nemačke u cijeloj ovoj priči?"

"Neprijatelj nad neprijateljima" to je trenutni epitet. A Rezolucija je samo kap koja je prelila čašu. Sjetimo se da je zbog obustavljanja nekoliko projekata vrijednih preko sto miliona maraka, Dodik finansijsku pomoć morao potražiti kod Viktora Orbana. Njemačka je bila nosilac tih projekata, ali je nakon uvođenja sankcija kompletnom vrhu vlasti RS, Njemačka zaustavila dalju realizaciju. Nakon rezolucije, stavovi su još oštriji. Posebno prema Šmitu, koga, kako bi unizili njegovu ulogu visokog predstavnika u BiH, nazivaju njemačkim državljaninom. Svaka međunarodna kritika prema RS, za vlast u Banjaluci u nazivniku ima njemačku politiku, sve to predstavljeno je u javnosti kao još jedna politika koja je usmjerena protiv srpskog naroda.

Kako vidiš rasplet situacije ili možda radikalizaciju?

Pa ne. Nema ovdje više kapaciteta za bilo kakvu radikalizaciju. Prvo, nemate stanovništvo koje bi ratovalo jer je ogroman broj mladih ljudi napustio zemlju. Drugo, okupljeni oko radikalnih pokreta prisutni su samo da isplaćuju stranačko zapošljavanje, od mitingovanja pa do javne podrške. Treće, ratovi su preskupi za ovako uništenu ekonomiju. Sve u svemu, već viđena retorika koja će služiti za ukopavanje u rovove, ali one izborne, jer je potrebno osvojiti što više glasova, za kontrolni paket glasova u Narodnoj skupštini i eventualnu promjenu Ustava ukoliko to bude potrebno. Što se tiče secesije ili ukidanja RS, ništa od toga se ne može desiti bez glasova svih naroda u BiH. A rat, kao zadnja opcija koja se pojavljuje u političkom diskursu, desiće se samo i jedino ukoliko međunarodnoj politici to bude bilo potrebno. BiH nema ništa sa tim.