Bio jednom jedan Zagreb. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 05.09.2024. 23:30 Min.. Verfügbar bis 05.09.2025. COSMO. Von Amir Kamber.
Bio jednom jedan Zagreb
Stand: 05.09.2024, 17:48 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Boris Rabrenović
Autobiografsko štivo "Kronika sretnih trenutaka" hrvatske spisateljice Snježane Banović izaziva nesvakidašnji interes čitateljske ali i šire javnosti. Davor Korić objašnjava zašto. U razgovoru s autoricom Amir Kamber pokušava shvatiti šta je tačno bilo tako ludo u Zagrebu osamdesetih godina prošlog stoljeća? Novi val? Branimir Štulić, Rade Šerbedžija, Goran Bregović? Kakvu ulogu su igrale žene? Kakve veze ima ono što je bilo s onim što jeste i što će biti? O kulturi sjećanja i još koječemu!
"Kronika sretnih trenutaka" ugledne hrvatske teatrologinje Snježane Banović je autobiografsko štivo u kojem se autorica iz njenog ugla bavi događanjima u Zagrebu tokom jednog desetljeća od 1980. do 1990. Ova knjiga u izdanju agilne izdavačke kuće Fraktura iz Zagreba, koja doživljava već drugo izdanje, je izazvala veliki, nesvakidašnji interes čitateljske, ali i šire javnosti.
Snježana Banović je rođena u Zagrebu 1963. godine, tako da je vrijeme o kojem piše u ovoj knjizi vrijeme njene mladosti. Kao mlada djevojka, još srednjoškolka počela je sarađivati u omladinskom listu "Polet", zatim studirati španjolski i francuski, da bi prešla na Akademiju dramskih umjetnosti, na kojoj je sada zaposlena kao profesorica. Kao kazališna redateljica režirala je brojne predstave u Hrvatskoj i inozemstvu, a bavila se i naučnim radom i objavila nekoliko povijesno-teatroloških studija.
Kako zamičemo u neke poznije godine, sve smo sentimntalniji i nostalgičniji prema tim mladenačkim doživljajima kojih se sjećamo ponekad sa sjetom, ali i s radošću kao Snježana Banović. Otud i naslov njene knjige "Kronika sretnih trenutaka", dok podnaslov knjige "Odlomci iz ludih osamdesetih" upućuje čitaoce na taj burni period u kojem Snježana kao omladinka puna životne radosti i znatiželje ulazi u svijet odraslih postajući sticajem okolnosti jedna od protagonistkinja tog vremena koje kada mine sada iz prilične vremenske distance poprima atribute mitskog ili kultnog.
Osamdesete godine dvadesetog stoljeća, neposredno nakon Titove smrti, su zaista postale mitske zbog muzike, osjećaja slobode, popuštanja rigidnog socijalizma, tehnološkog napretka, vjere u bolju budućnost, ali prije svega zbog popularne kulture. Bilo je to jedinstveno vrijeme koje Snježana Banović opisuje na samosvojan i lepršav način, ali istovremeno i veoma studiozan gotovo dokumentaran način, jer je koristila različite izvore i literaturu, te bogatu arhivu brojnih listova, ali prije svega svoja pouzdana sjećanja. "Ne sjećamo se dana, sjećamo se trenutaka" kaže italijanski pisac Cesare Pavese, tvrdnja je to koju autorica uzima kao moto, jer zaista sjećamo se samo tih sretnih trenutaka u životu dok one ružne gurnemo negdje u podsvijest.
Te sretne trenutke iz njene rane mladosti Snježana Banović opisuje na veoma iskren i sugestivan način.Ona evocira vrijeme svog intelektualnog i emotivnog sazrijevanja, ali i stanje duha svoje generacije, poznatog pod nazivom "novi val". Dakle svoje formativne godine ona provodi u tom periodu u kojem je njena znatiželjna generacija upijala sve ono što je bilo zanimljivo u oblasti kulture, muzike, filma, teatra, likovne umjetnosti, književnosti i mode. Sa puno topline ona svjedoči o duhu tog vremena nakon kojeg će nastupiti vrijeme u kojem su eksplodirali nacionalizmi različitih vrsta i oblika.
Kako je jednom prilikom izjavila njenoj generaciji politika nije bila primarno u fokusu. "Ovo je knjiga o nastojanjima jedne generacije da se više kulturno, nego politički rodi.", napisao je Slobodan Šnajder, jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca, u predgovoru za ovu knjigu.
Iako njenu generaciju nije zanimala politika nego kulturna zbivanja, nije se moglo pobjeći od činjenice da politika uvijek nadzire sve ono što se dešava u društvu u oblasti kulture. Tako Snježana Banović piše o burnim osamdesetim kao o vremenu najvećih političkih i stvaralačkih sloboda, kada su se razotkrivale brojne 'komunističke tajne', rušili politički tabui i osvajali do tada zabranjeni prostori slobode, ali u kojem su se zabranjivale provokativne predstave i cenzuriralo sve što je bilo iole nepodobno tadašnjim komunističkim političkim nomenklaturama koje su se u deceniji nakon Titove smrti sve više dijelile po nacionalnoj osnovi.
U tom kontekstu veoma je zanimljiva epizoda sa jednim od vodećih ideologa SKH/SKJ sveučilišnim profesorom sociologije Stipom Šuvarom autorom zlogloasne "Bijele knjge“, registra svih nepodobnih umjetničkih ostvarenja, do kojeg je došla zbog knjige Petera Brooka "Prazni prostor" koja joj je bila potrebna za prijmeni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti, a čiji jedini slobodni primjerak iz biblioteke je bio kod Šuvara.
Kako je Snježana Banović doživjela osamdesete:
"To je ta groznica. To je taj jedan kreativni tsunami koji se toliko razlikovao od prethodnog desetljeća, a potpuno u svemu, baš u svemu, od onoga koji je uslijedio. Znači, mi smo imali neko naše rušenje zida, ajmo reći, tako to malo metaforički kad smo već u Njemačkoj, jedno rušenje zida u intelektualnom umjetničkom uopće kreativnom smislu - jer se sve oslobodilo. Jedna generacija, koja je tako narasla kao zid, se uspostavila ne samo u Zagrebu, nego i u Beogradu, u Ljubljani i u Sarajevu. Dakle, cijelo to otvaranje koje se dogodilo još je bilo puno toga omogućeno, dakle jednim gašenjem te partijske politike i kontrole cenzure koja nije više imala vremena ni volje, zrelosti, i potpuno je ušla u jedan starački tako aristokratski bih ja rekla period i nekako je puštena kroz te pukotine koje će doći doživjeti vrhunac devedesetih godina koji će se potpuno raspasti. Je prošao, ne negativni, ne nekakav nazadni pokret. Ne nacionalizmi koji će se nešto kasnije razbuditi. U takvom jednom nevjerojatnom nevjerojatnom tsunamiju. Ovo je bio jedan umjetnički, mladenački i jedan provokativni subverzivni pokret bez dogovora bez vođe."
Što nam je još ispričala, poslušajte u podcastu.
Ono što ovu knjigu čini posebno zanimljivom je činjenica da je Snježana Banović u to vrijeme bila djevojka frontmena kultne grupe "Azra" Branimira Džonija (Johnny) Štulića. Njihov prvi susret opisala je veoma slikovito: mladić na biciklu joj je naglo prišao i jednostavno rekao: "Ti si moja". Tri godine su bili u emotivnoj vezi, da bi se potom razišli, jer kako kaže, nije s njim željela otići i živjeti u Nizozemsku, već je željela nastaviti školovanje, svršiti studije i baviti se poslom koji voli, a pitanje je da li bi joj to bilo moguće u novoj sredini.
Ipak dok je bila s njim u vezi imala je priliku sresti veoma zanimljive umjetnike, pa u hronici tog burnog perioda, autorica piše o čitavoj galeriji likova, koje je sretala na popularnim zagrebačkim okupljalištima. Sa velikom preciznošću, veoma slikovito i živopisno ona piše o kultnim zagrebačkim sastajalištima mladih. Sve su to bila mjesta gdje je upoznavala brojne zanimljive ljude i umjetnike od kojih će mnogi postati poznati širom bivše zajedničke zemlje. Tako na veoma zanimljiv način i s velikim smislom za detalje Snježana Banović piše o susretima s uvijek duhovitim Goranom Bregovićem, o njenoj fascinaciji i oduševljenju s Ljubišom Ristićem, jednim od najznačajnijih reditelja u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i razočaranjem njegovim političkim izborom za vrijeme rata, zatim o nesporazumu s jednim od najvećih jugoslavenskih glumaca svih vremena Radom Šerbedžijom, te o nizu značajnih imena iz svijeta kazališta, glazbe, fotografije, dizajna, novinarstva i književnosti.
Osoba koja je u njenim fromantivnim godinama presudno utjecala na njeno duhovno formiranje i usmjerenje je svakako književnica Slavenka Drakulić o kojoj S.B. piše s mnogo poštovanja i respekta i za koju kaže da je bila "pionir feminizma u nas". Ona joj je predavala književnost i još kao srednjoškolu zainteresirala za novinarstvo i kulturu. Na njenu preporuku dospjela je u redakciju omladinskog lista Polet, ali ubrzo je shvatila da je pisanje u novinama, pa i o naizgled nepolitičkim temema, ma koliko bilo privlačno i provokativno, uvijek subverzivno i premreženo politikom. I to je i bio jedan od razloga zašto se okrenula kazalištu, uvjerena da je to svijet u kojem može najviše i najbolje izraziti sebe i udovoljiti vlastitoj znatiželji.
