Novosti s glazbene scene Hrvatske
Jedan je put
Zoran Stošić, Zagreb
Edo Maajka već dugo nije mladi izvođač pa je i njemu došlo vrijeme da obilježava velike obljetnice i osvrće se na desetljeća iza sebe. Govori o svom putu, jedinom putu, jer sad je možda i kasno za neki drugi. Kako je Trifunović to onomad zapisao, a Bebek otpjevao, čovjek sebi bira put pa kako je odabrao, tako i putuje.
Nostalgija za 80-ima je sada možda i predaleka za uživljavanje, jesu li na redu 90-e?
Svakako je sada već i dosadno tupiti mlađima da su 80-e bile sjajne i nenadmašne, jer i 90-e su u glazbenom smislu ostavile traga na mnoge mladosti i živote općenito. Pipsi, Hladno pivo, Laufer, Kojoti, Majke i Psihomodo pop su nedavno dobili spomenik nalik onome u filmu „Sretno dijete“ Igora Mirkovića, koji je govorio o novom valu, ali i omladinskom tisku i mladima koji su živjeli u nekom paralelnom svemiru u kojem se ne sprema rat, u kojem nema mržnje i koji je proizveo glazbu uspredivu s onom na zapadu, ne po prvi put, ali tada u vidu ozbiljne scene. Sličan paralelni svemir su mladi 90-ih, u vrijeme rata i neposredno nakon njega, za sebe izmaštali što svirajući, što slušajući izvornu glazbu koja nije bila tada popularni Cro-dance, niti taburaši kojih je bilo toliko da je u jednom trenu usfalilo tambura. Generacija sanjara, zadnjih koji su pozivali da je vrijeme da se krene, u filmu Dimitra Dimitrovskog Dibe pod nazivom „Iz sve snage“, nastupa kroz istaknute likove od kojih su neki odustali, neki nestali, a neki ostali, da bi od glazbe živjeli pa je tako i pjevač Psihomoda Davor Gobac nedavno snimio pjesmu prepoznatljivog zvuka sa slovenskim kolegom Daretom Kauričem, a zove se „Muzika za ples“.
U prebrojavanju prvoboraca 80-ih nitko nikad ne spominje art-rockere, ima li onda za njima ikakve nostalgije?
Zanimljivo je kako se art-rock iz 80-ih prelio u pop rock 90-ih, ako ga je uopće bilo. Grupa Dorian Gray je predstavljana samo Massimovim glasom kroz godine njegove solo karijere, a grupa Boa je malo radila pa više ne pa onda opet malo da, da bi se raskolila na glazbenike koji su ostali uz pjevača Puljiza, i gitaristu Remenarića, koji kao solo izvođač na pjesmama ugošćuje što pjevače, što glazbenike koji njegov zvuk čine dodatno drugačijim od onog matične grupe. Isitini na volju, ni Boa, koja se sad zove Boa II više ne zvuči kao Boa, iako imaju nove pjesme, ali nema tu hitova. Slično je i kod Remenarića, iako on i dalje naginje art prizvuku, tako je nedavno objavio pjesmu „Sretno uzbuđenje“ kojom komentira umjetnu inteligenciju, aktualno kako su svojevremeno kao Boa komentirali bankarsku pohlepu pjesmom „Milion“, a tako se zove i današnji Remenarićev glazbeni projekt. Da je pjesma „Milion“ institucija za sebe govori i to da nije, kako su Broni postali Brijuni, ona od „Miliona“ postala „Milijun“.
Ima li nama izlaza iz bolje prošlosti, makar on bio i gori?
Izgleda da nema, glazba mladima ne znači ni izdaleka koliko je značila generacijama rođenim u drugoj polovici prošlog stoljeća. Svaki novi fim ili serija najuzbudljiviji spoj glazbe i dramske radnje imaju kad iz zvučnika poteče neki klasik kojeg stariji znaju do u ton i svaku riječ, a mlađi čuju po prvi put pa neke pjesme sad ili iznova bivaju popularne ili tek sad bivaju planetarni hitovi. Iz tog je vremena i momak u nekim ozbiljnim godinama, s ozbiljnom karijerom i pjesmama i jednim sasvim neozbiljnim imenom – Edo Maajka. I on je ovih dana pozvao u pjesmu „Moj put“ goste, sivog mačka Radeta Šerbedžiju i lisca s repom poniklog u Bad Copyju Đorđa Miljenovića. Tom pjesmom Edo zaključuje predstavljanje album „Moćno“ kroz singlove, a već ih je izbacio pet. U pjesmi se spominje i vremena kad je tek došao u Zagreb bježeći pred bosanskim ratom, išao je u istu srednju školu kao i ja 10 godina prije, razrednik mu je bio slavni profesor Rasol koji je meni predavao fiziku. Od milja je Edu zvao Mujo, u vrijeme kad je Edo slušao Gunse, odlazio u Jabuku i o tome kasnije napisao pjesmu. Sve to je Edin put koji ga je učinio onakvim kakav je danas, i što je još uvijek, štono bi se reklo, relevantan.
