Bora Ćosić: O knjigama, zanatu i nagradama. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 02.11.2023. 24:06 Min.. Verfügbar bis 01.11.2024. COSMO. Von Amir Kamber.
Bora Ćosić: O knjigama, zanatu i nagradama
Stand: 02.11.2023, 17:22 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Boris Rabrenović
Napunio 91 godinu ali je ostao vitalan i produktivan. Bora Ćosić se smatra zanatlijom, poput nekog postolara ili šnajdera, koji svakodnevno vrijedno radi. Objavio je preko 60 knjiga, pisao prozu, esejistiku, poeziju. Novi roman, Bergotova udovica, dobio je jedno od najuglednijih priznanja u regiji, nagradu Meša Selimović. U razgovoru s Amirom Kamberom govori o "vremenu koje je izašlo iz zgloba". Više o Bori Ćosiću od Davora Korića koji otkriva jednu tajnu vezu između njega i velikog književnika.
Jedna od najznačajnijih i najuglednijih nagrada za književnost koja nosi ime velikog pisca Meše Selimovića dodijeljena je ove godine u Tuzli u ovkiru književnih susreta Cum grano salis piscu Bori Ćosiću za njegov novi roman „Bergotova udovica“.
Ova nagrada je ustanovljena prije dvadesetak godina, tačnije 2001. i za to vrijeme je stekla veliki ugled u regiji. Postala je možda najprestižnije regionalno priznanje za najbolji roman na govorom području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Do sada su je dobili najznačajniji pisci sa ovog govornog područja, područja bivše Jugoslavije, pisci među kojima su poznata književna imena kao što su Mirko Kovač, Filip David, Slobodan Šnajder ili Ivan Lovrenović iz nešto starije generacije i nešto mlađi, ali već afirmirani pisci kao što su Miljenko Jergović, Andrej Nikolaidis, Semezdin Mehmedinović ili prošlogodišnji dobitnik Damir Karakaš.
Nagrada koja nosi ime velikog bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog pisca Mehmeda Meše Selimovića, koji je rođen u Tuzli i koji je živio i radio u Beogradu zamišljena je s idejom da potencira ono što povezuje ljude na prostoru Zapadnog Balkana.
Zato se nije teško složiti s tvrdnjom tuzlanskog gradonačelnika Zijada Lugavića da je ova književna nagrada, sigurno, najveća nagrada ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u čitavoj regiji. Gradonačelnik Tuzle je na svečanoj dodjeli nagrade čestitajući autorima na nominacijama, a posebno Bori Ćosiću na dobijanju ove prestižne nagrade, kazao da: “književnost i kultura nemaju granice odnosno da su kultura i književnost ono što sve nas povezuje.“
I sam Ćosić ovu nagradu smatra izuzetno važnom. „Važno je zbog toga što je ona jedina koja pokriva cijeli region i takvih nagrada, nažalost, više nema. Zato je ona jedistvena“, rekao je Ćosić prilikom uručenja nagrade.
Ovu tvrdnju dokazuje i sastav žirija jer su u njemu ove godine bili Mirjana Đurđević iz Srbije, Andrej Nikolaidis iz Crne Gore, Branko Čegec iz Hrvatske te Andrea Lešić i Semezdin Mehmedinović iz Bosne i Hercegovine.
Žiri je od 19 prijavljenih literrnih ostvarenja sa ovog govornog područja izdvojio pet u uži izbor. To su bile knjge “Planinski orao Aleksandra Bečanovića,”, “Niko nije zaboravljen i ničega se ne sjećamo” Mirjane Drljević, “Brod za Issu” Roberta Perišića, “Klub istinskih stvaralaca” Milana Tripkovića, i “Bergotova udovica“ Bore Ćosića, kojoj je žiri na kraju dodijelio nagradu.
Žiri je imao težak posao, ali je većina, ipak, prepoznala Ćosićevo djelo kao favorita kazao je predsednik žirija Semezdin Mehmedinović. On je nakon dodjele ove ugledne nagrade istakao kako je Bora Ćosić, vjerovatno, najveći živi pisac ovoga jezika koji zovemo različitim imenima. "Također su pisci, a ne samo knjige, kompliment jednoj nagradi. Misilim da je to što je Bora Ćosić njen dobitnik ogroman kompliment nagradi Meša Selimović" , - rekao je predsjednik žirija Semezdin Mehmedinović, dodavši da je "Ovde vidljiv onaj multižanrovski pisac enciklopedijskog zamaha, lucidan i jednako duhovit kao u svojim ranijim knjigama. Nagrada za ovaj roman Bore Ćosića je nagrada za sve njegove prethodne knjige" – rekao je Mehmedinović obrazlažući odluku žirija. Ovo djelo je, prema mišljenju žirija, sjajan omaž Bore Ćosića Marselu Prustu i njegovom slavnom djelu “U potrazi za izgubljenim vremenom”.
Miljenko Jergović pisac kojeg Bora Ćosić smatra svojim književnim nasljednikom u regji je napisao da nam je veliku radost donijela objava vijesti da je Bora Ćosić u Tuzli dobio “Nagradu Meše Selimovića”, za roman “Bergotova udovica”. „Neočekivan trenutak istine, estetske i intelektualne, istine talenta i istine književnosti, u ovo doba opće laži“ – napisao je Jergović.
Bora Ćosić je rođen 1932. godine u Zagrebu, što ga čini najstarijim dobitnikom ove nagrade do sada.
Bora je napunio 91- godinu, doživio duboku starost, ali je ostao vitalan i produktivan. Redovno piše kolumne za ugledni književni časopis „Lettre internacional“ i neke druge književne publikacije, i kontinuirano obljavljuje svoje književne radove. Kako je jednom prilikom rekao on se smatra zanatlijom, poput nekog postolara ili šnajdera, koji svakodnevno, vrijedno i uporno radi i bdije nad svojim djelima. Zato je njegov književni opus impozantan. Objavio je pedesetak knjiga, pisao prozu, esejistiku, poeziju i vodio dnevnike.
Davor Korić u razgovoru sa Borom Ćosićem
Roman „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ po kojem je reditelj Bato Čengić snimio istoimeni igrani film doživio je brojna izdanja, nedavno ga je objavila i izdavačka kuća Bybook iz Sarajeva, a na njemački su ga svojevremeno preveli Mirjana i Klaus Wittmann. Ovaj roman je postao Ćosićev zaštitni znak, obilježio njegov bogati književni opus. Nakon osvajanja NIN-ove nagrade 1969. godine ovaj roman je postao veoma popularan naročito među mlađom čitalačkom publikom. Smatra se kultnim romanom novije srpske proze. Nakon zabrane filma ovaj roman je ipak dva puta dramatizovan i izveden u kultnom beogradskom teatru Atelje 212 sedamdesetih u režiji Ljubomira Draškića i 2007. u režiji Dušana Jovanovića.
Ono što je bilo toliko privlačno za čitatelje i pozorišnu publiku u ovom romanu je prije svega humor, subverzivni smijeh kao izraz slobode, ismijavanje apsurda svakog totalitarizma. U ovom romanu Ćosić ironijskim diskursom razara sve ideološke obrasce u tadašnjoj Jugoslaviji. Kratki roman „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ je zapravo autobiografska porodična priča koju na veoma duhovit način priča glavni junak, dječak Bora Ćosić. Humor je osnovni vezivni element ovog romana u kojem je prikazano stanje u društvu koje je izazvala revolucija, dolazak socijalizma, ratno i poratno vrijeme u Beogradu, sve viđeno iz dječije perspektive. Smijeh tu ima oslobađajuću funkciju, njegova uloga je da umanji ili neutralizira strah pred životnim okolnostima koje uprkos veselom tonu, nisu uvijek bezazlene.
Bora Ćosić je i nakon raspada Jugoslavije devedestih nastavio sa svojim književnim radom. Zbog neslaganja sa tadašnjim režimom u Srbiji on je napustio Beograd i iz protesta se odselio u Rovinj, a zatim u Berlin. Bio je to moralni čin pisca koji je već stvorio značajan književni opus u Jugoslaviji. Treba naglasiti da je Bora Ćosić nasljednik srednjoevropske prozne tradicije intelektualiziranoga esejizma pa stoga nije neobično njegovo poigravanje s formama. Da se radi o piscu evropskog formata svjedoče knjige „Musilov notes“, neka vrsta hommage-a Musilu, te nekonvencionalni romani o Krleži, Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983., i Doktor Krleža, 1988., u kojima Ćosić, u kvaziautobiografskom pristupu poigravanja s identitetom i virtualnim stvarnostima, na besprijekornome hrvatskom književnom jeziku i virtuozno imitirajući Krležin stil problematizira njegove ideološke, estetske, etičke i svjetonazorske mijene.
Raspad Jugoslavije odveo je pisca u dragovoljno izgnanstvo.Taj je dio njegova stvaralaštva obilježen uglavnom esejističkim uradcima, među kojima se ističu Dnevnik apatrida, 1993., (opet jedno poigravanje s fiktivnim identitetom preko kojega Ćosić izriče stavove o suvremenoj političkodruštvenoj zbilji), Dobra vladavina (i psihopatologija njenog svakodnjevlja), 1995., te Carinska deklaracija, 2000., poluautobiografski tekst natopljen promišljanjima o propalim jugobalkanskim pokusima i autorovim pomiješanim osjećajima prema toj tvorevini.
Za „Carinsku deklaraciju“ Bora Cosic je 2002. dobio Nagradu za Evropsko razumijevanje, 2008. Nagradu Albatros Zaklade Gintera Grassa, te 2011 Nagradu Sefana Heyma. Ove nagrade su priznanje za njegov rad u Njemačkoj. On je već stvorio pozamašan književni opus u ondašnjoj Jugoslaviji, ali je nastavio da piše i objavljuje u Njemačkoj i za tri decenije svog apatridstva napisao je dvadesetak novih knjiga.
S romanom „Bergotova udovica“ Ćosić je na neki način zatvorio krug vrativši se stilu i načinu na koji je tako nadahnuto napisao „Ulogu moje porodice u svetskoj revoluciji“. U „Bergotovoj udovici“ on se poigrava sa žanrom romana rijeke, persiflira porodičnu istoriju u međuratnom i ratnom periodu u Beogradu viđenu očima starmalog dječaka koji kao u nekom kabareu navodi duhovite, često lascivne replike niza protagonista majke, oca i ujaka, njihovih susjeda i poznanika, čitave galerije likova.
Ovaj kratki roman, kako zapaža književnica Alida Bremer u pogovoru ovoj knjizi, je sjajan omaž Bore Ćosića francuskom piscu Marselu Prustu i njegovom slavnom djelu “U potrazi za izgubljenim vremenom”, navodeći niz primjera i književnih pandana koji ukazuju na likove i motive koji su inspirisali Ćosića da tako nadahnuto napiše svoj novi roman.
„Bergotova udovica“ nije nastavak slavnog romana „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“, nego njegovo proširenje, meandriranje i žuborenje u koncentričnim krugovima, koji su u svom vrtloženju sa sobom u ćosićevske ironične dubine povukli i jedno od najvećih djela svjetske književnosti, te se ono onako glomazno i veličanstveno sad okreće, prevrće i sljubljuje s opusom Bore Ćosića“, - napisala je Alida Bremer.
