Umjetnost - život bez kruha?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 22.10.2024. 26:04 Min.. Verfügbar bis 22.10.2025. COSMO. Von Maja Maric.
Umjetnost - život bez kruha?
Stand: 22.10.2024, 18:18 Uhr
Maja Marić, Aida Kožar, Boris Rabrenović
Umjetnost se voli. Ali se od nje ne živi. Tako nas barem uče cijeli život. Ali umjetnost je svuda oko nas i umjetnici, i prije 500 i prije sto godina, kao i danas – žive od nečega. Ali čega? S akademskim kiparom i umjetnikom Nedimom Hadžiahmetovićem Mafom razgovaramo o tome kako suvremeni umjetnici danas žive od svoje umjetnosti. Maja Marić i Aida Kožar objašnjavaju kako se umjetnost tretira danas u Njemačkoj i koje pogodnosti, udruga i osiguranja imaju umjetnici na raspolaganju.
Mnogi od nas su kroz život htjeli biti umjetnici. Htjeli smo biti slikari, glumci, pjevačice ili kiparice. Možda balerine. Ili dizajneri, ali oni koji odlučuju o scenografiji i kostimima. Nekima se od nas ispriječio nedostatak realnog talenta putem. A neki su dovoljno puta čuli vapaj zabrinutih roditelja o tome kako neće imati od čega živjeti.
Uči nas se da je umjetnost - hobi.
Umjetnost se voli. Ali se od nje ne živi.
Ali to nije istina. Umjetnost je svuda oko nas i umjetnik, kao i onaj prije 700 godina, ali i onaj od prije 100, živi od nečega. Ali čega?
Neki su u tome bili manje uspješni bez obzira koliko velika lica u analima povijesti umjetnosti danas bili. Mnogi nisu mogli živjeti od svog rada, poput Vincenta Van Gogha, Modiglianija, Rembranta. S druge strane, Leonardo da Vinci, Salvador Dali, Picasso – nisu imali (baš nekih) financijskih poteškoća. Kako su uspjeli u tome?
I još važnije - kako suvremeni umjetnici danas žive od svoje umjetnosti? Kolegica Aida Kožar zna ponešto o tome kako zive umjetnici - u Njemačkoj danas.
Aida nekada, kada je klasična umjetnost bila suvremena umjetnost – obično su crkve i razne mecene bile izvor prihoda umjetnicima. Kako je to funkcioniralo?
Kroz vekove je umetnost bila sastavni deo svih civilizacija. Mi danas gledamo reprodukcije pećinskih crteža i tumačimo ih kao religijske rituale. Mislimo, eto, životinje su imale posebno značenje u spiritualnom životu pećinskog čoveka, što i možda jeste tako. Ono što je izvesno za pećinsku umetnost, kao i za svaku drugu je prosto lični izraz umetnika.
Taj osobni izraz je kasnije kroz povijest umjetnosti bio financijski potpomognut od strane mecena i patrona?
Mecene su imale dovoljno novca, a i strasti za pojedine umetnosti, tako da nisu žalili pare da bi uživali u ličnom iskazu umetnika koji im se dopada ili prosto podržavali umetnike. Bilo da je slikarstvo, vajarstvo, teatar ili muzika u pitanju. Crkve su kasnije takođe postale siguran izvor prihoda umetnicima. Slikari su oslikavali crkvene svodove i zidove, dok su glumci i reditelji radili „mirakule“ - scenske forme koje su predstavljale scene iz Biblije. A takođe su i kompozitori su rado bili finansijski pomognuti od strane mecena, Mocart, na primer.
Wolfgang Amadeus Mozart
Nisu svi umetnici, koje danas cijenimo i smatramo genijalcima, za vrijeme svog života doživjeli da budu priznati. Što podrazumjeva i financijske probleme i siromaštvo, zar ne?
Svakako. Puna je istorija umetnosti primera nepriznatih umetnika. Ti si već pomenula Van Goga, Modiljanija, Rembranta, a taj „klub nepriznatih umetnika“ je veliki. El Greko, Vermer, Vilijam Blejk, Tuluz-Lotrek – i još mnogi veliki umetnici su imali velike dugove i finansijske poteškoće. Sada se za njihove radove plaćaju milionske cifre, međutim oni od toga nemaju koristi. S druge strane, Da Vinči je imao bogate mecene, mada je i on, pored svoje umetnosti, kreirao i različite vrste oružja. Te patente je prodavao za velike pare. Salvador Dali je imao vešte marketinške poteze da skrene pažnju na svoju umetnost ali i indiviualnost, Kejt Haring takođe, Andy Vorhol. Oni su za svog života dobro živeli od svoje umetnosti. Ali i danas ih ima – na primer najbogatiji nemački slikar je Gerhard Richter – računa se da ima bogatstvo više od pola milijarde evra. Ali najveći deo umetnika nema tu sreću – žive na rubu preživljavanja.
Vincent van Gogh, "Autoportret sa zavojem na uhu"
Kada pogledamo tako unazad, jasniji nam je njemački izraz koji kaže, u slobodnom prijevodu, da umjetnost ne pokriva troškove života – ni hljeba. Točnije - "Brotlose Kunst".
Verovatno. Rekla bih da to mišljenje imaju roditelji sve dece koja žele da se bave umetnošću. Ne samo na Balkanu, već i ovde u Nemačkoj, roditelji strahuju da njihova deca neće moći da sami pokriju svoje životne troškove ako odu u umetnike. Takav je imidž te profesije. Rizičan. Mada, ništa više nego u drugim profesijama, rekla bih. Ali ok, to je večita drama – roditelji i deca umetnici.
Kažu da mnogi umjetnici ne vole da ih se naziva umjetnicima?
Istina. Ali i to je lični odnos prema profesiji i njenim klasifikacijama. Jako mi se dopalo kako kompozitorka, performerka, pevačica, ilustratorka Lori Anderson klasifikuje sebe. Ona kaže da je multimedijalna umetnica i da joj niko ne može onda osporiti tu klasifikaciju. Tako može da se bavi bilo kojom vrstom umetnosti i niko ne može da joj prigovori da je kompozitorka a, eto, sad je našla i da ilustruje tekstove koje piše. Super.
Laurie Anderson
Da se vratimo na način zarade i financijske potpore, odnosno nesigurnost. Čuli smo kako je bilo u prošlosti, a kakvo je stanje umjetnika danas u Nemačkoj?
Od pandemije Covida 19 – značajno teže nego ranije. Naravno to se odnosi na slobodnu umetničku scenu, bilo koja vrsta umetnosti da je u pitanju. Prema nemačkom zavodu za statistiku skoro 500.000 radi u oblasti kulture kao slobodni umetnici.
Slobodni umetnici se uglavnom okupljaju oko Künstlersozialkasse – Umetničkog socijalnog, zdravstvenog i penzionog osiguranja. Ono je tu i za ostale kreativne profesije, glumce, pevace, producente ili novinare. Za to se plaća određeni mesečni iznos koji zavisi od prihoda, pa ako umetnik više zarađuje onda mora i više da plaća. Ono što je važno je potvrda da živiš od umetnosti, a to su ugovori ili računi koje dobijaš od raznih honorara i angažmana. Tako smo socijalno izdravstveno osigurani, uplaćujemo za buduću penziju. Imamo tako i pristup raznim državnim fondovima i otvorenim pozivima koji finansijski podržavaju umetničke projekte.
A obitelj umjetnika, je li i ona osigurana?
Da, važno je napomenuti – i porodica umetnika, ako je partner nezaposlen i deca naravno, ako ih ima, su osigurana. Što se tiče finansijske podrške, ono što su nekada bile mecene i patroni sada su slobodnim umetnicima Ministrastva i mnoge druge vladine i nevladine institucije koje podržavaju različite umetničke projekte. Na sajtovima saveznih ministarstva kao što su Ministarstvo za kulturu ili Ministarstvo za nauku postoje konkursi za umetničke projekte, a takođe ih ima i na ministarstvima saveznih zemalja.
Naš gost je akademski kipar i docent na Fakultetu umjetnosti u Kosovskoj Mitrovici, Nedim Hadžiahmetović Mafa, koji živi život umjetnika, ali na Zapadnom Balkanu.
Nedime, koliko ljubav prema onome što radiš kompenzira eventualno finansijsko nezadovoljstvo? Odeš li "u minus", naročito kada uzmemo u obzir cene materijala, alata, transporta…?
Nisam u minusu, naprotiv. Ja volim to što radim, ja to radim intimno upravo zato što ne moram da pravim kompromise. Više manje moje skulpture nikad nisu trpele nikakvu korekciju prema publici ili prema galeriji. Ja sam uvijek radio baš intimno skulpturu, bez ikakvih kočnica, a zarađivao novac kroz dizajn, kroz marketing, kroz storyboardove, tu i tamo brainstorming za neke ozbiljnije firme i tako. Skulpturu sam toliko zavoleo da nisam hteo da je išta kvari. Svi drugi vidovi zanimanja su jednostavno komercijalni, advertajzing je komercijalna umetnost. Ne kažem da tu nekada nije bilo čak i pregršt nekih dobrih stvari, reklama i tako to. Ali i to je, nažalost, izgubilo dosta na identitetu. Ranije smo imali reklame, do pre desetak godina, koje su zaista bilo mala remek dela. Toga više nema. Da recimo ja sad živim od skulpture u mom malom mestu - pa to je nemoguće. Nikada to meni nije ni palo na pamet. Tražim neke izvore interesovanja od drugih, pa čak i van granica zemlje. Sve vreme sam tako nekako orijentisan. Znam da negde to ipak, koliko god da je kultura u krizi svuda, možda u zapadnoj Europi više nego u istočnoj i u Aziji. Generalno mislim da Amerika i Europa tu stoje vrlo slabo i spiritualno i intimno. Umetnost - liberalni kapitalizam je pojeo sve vrednosti u umetnosti. Tu i tamo nešto možda zablista, ali uglavnom mislim da se umetnost dešava negde drugde, a ne na zapadu.
A ako nema podrške vladinih ili nevladinih institucija kako se onda umjetnik može organizirati da bi zarađivao od svog rada?
Da bi umetnik zarađivao za život od svoje umetnosti – mora da ima određene marketinške veštine. Na portalima gde umetnici razgovaraju o tehnikama za uspeh i zaradu, srela sam se sa mišljenjima umetnika da je poznavanje marketinga isto toliko važno kao i kreativnost i lični iskaz. Znači pola pola. Zavisno od toga kakvo marketinško znanje poseduju, umetnici mogu prodavati svoja dela lokalnoj ili međunarodnoj publici. Takođe mogu ponuditi svoja dela galerijama ili kolektivima, a mogu naći agente ili prodavati online.
Kako se uopće nalazi jedan agent za umjetnost?
Umetnici svoje agente mogu naći preko prijatelja, poznanika, ali i na internetu. Postoje besplatne online platforme koje savetuju umetnika na šta da obrate pažnju prilikom odabira agenta.
Neke od njih možete naći ovde:
https://www.kultur-kreativ-wirtschaft.de/KUK/Redaktion/DE/Textsammlungen/projektfoerderung.html
https://www.mkw.nrw/themen/kultur/kunst-und-kulturfoerderung/kulturfoerderung-nordrhein-westfalen
https://creative-europe-desk.de/
Tako sajt Artmajeur koji je potpuno besplatan, i gde umetnici mogu slobodno da predstavljaju svoje radove, daje i dobre savete. Na primer ukazuje umetnicima da provere kakvi su komentari na rad agenta, kakve su mu recenzije i da li ga drugi umetnici pozitivno ocenjuju. Pošto je u Nemačkoj birokratija generalno obimna, ali jako važna, zato je i važno da se sve stavke ugovora sa agentom dobro provere pre potpisivanja. Uslovi ugovora moraju biti jasni i transparentni. Kad su svi ovi uslovi ispunjeni onda umetnik može uzeti agenta za kojeg misli da je dobar, savetuje platforma.
Kad smo već kod platforme - u današnje vrijeme je internet prezentacija važna za sve, pa i za umjetnike, zar ne?
Da. I tu je, pored kreativnosti marketinško znanje veoma važno. Internet je moćna platforma na kojoj se umetnici mogu povezati sa globalnom publikom. Umetnici tako mogu da razviju svoju firmu, da tako kažem, pa im i ne trebaju agenti. Ali porez moraju da plate, svakako.
Koliko?
Po nemačkom zakonu, ako umetnik godišnje zarađuje do 22 hiljade evra, onda može da se registruje kao mali preduzetnik – Kleinunternehmer. Porez na prihode od zarade umetničkih dela je obično 19 odsto ako posreduje galerija ili 7 odsto ako umetnik sam proda svoje delo. Ali umetnik je na kraju krajeva zavistan od posrednika – i da se vratimo na početak – mahom umetnika prati naporan rad da ne bi živeo za umetnost već od nje.
