Stevo Grabovac: Knjiga za milion eura?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 07.11.2024. 23:14 Min.. Verfügbar bis 07.11.2025. COSMO. Von Amir Kamber.
Stevo Grabovac: Knjiga za milion eura?
Stand: 07.11.2024, 17:47 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Nada Pester
O čemu bi pisac pisao kada bi uživao u stipendiji od milion eura? Opet o prošlosti koja ne prolazi? Amir Kamber i Stevo Grabovac razgovaraju o romanu "Poslije zabave". Grabovac u njemu piše o zaboravljenim i nestalim romskim mališanima na početku rata u Bosni i o strašnom zločinu čije žrtve su postala ta nedužna i nevina djeca. Književni stručnjak Davor Korić nas uvodi u lik i djelo autora koji je ove godine dobio NIN-ovu nagradu. Može li knjiga sama sebe napisati? Priča koja se naprosto desi?
Pisac Stevo Grabovac je rođen 9. novembra 1978. godine u Slavonskom Brodu. Odrastao je u susjednom Bosanskom Brodu u kojem je završio srednju školu. Studirao na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci gradu u kojem trenutno živi i radi. Zbirku pjesama poetskog naziva „Stanica nepostojećih vozova“ objavio je 2007. godine, a svoj prvi roman naziva „Mulat albino komarac“ 2019.-te. Ovaj roman je završio u najužem izboru za uglednu NIN-ovu nagradu za najbolji roman objavljen te godine.
U svom romanu prvijencu Grabovac opisuje grupu mladih ljudi kojima su ratovi, samoproglašeni borci za nacionalnu stvar i gospodari tranzicije u postratnom periodu, oduzeli svaku nadu. Oni tumaraju ulicama jednog malog bosanskog grada tragajući za srećom, neuspješno pokušavajući da nađu zadovoljstvo u druženju, ali i alkoholu i lakim drogama, no depresija se ne da lako pobijediti. Paralelno s tim tumaranjima, prisjećaju se vremena rata, zločina i ratnih poniženja, i pokušavaju da prevladaju to veliko zlo koje ih je zadesilo, kojem su svjedočili i o kojem su čuli toliko mnogo priča. Čini se da su ratovi posebno i trajno razorili mala mjesta u BiH, i ne samo u BiH, koja su postala tamne sjenke onoga što su bila osamdesetih. To je atmosfera u kojoj se odvija radnja romana “Mulat albino komarac” Steve Grabovca, knjige koja pripovijeda o izgubljenoj, ratnoj generaciji kojoj su ukrali mladost.
O toj generaciji kojoj je i sam pripadao, pišući o ovom Grabovčevom romanu, književnik Bekim Sejranović je napisao: “Na samom početku, u djetinjstvu, ta generacija pred sobom kao da ima, bar se tako može učiniti onima koji su u to vjerovali, neku budućnost, no umjesto toga, slijedi ratna apokalipsa, upropaštene tinejdžerske godine, a potom, kad dođe nekakav mir, slijedi život bez nade u postapokalipitčnom, postratnom, distopijskom društvu koje danas svi tako dobro poznajemo”.
Tako je napisao u pogovoru ovog romana, na žalost, nedavno preminuli književnik Bekim Sejranović. A u jednom intervjuu Grabovac je doslovno rekao kako ga je pisanje spasilo od ludila. To je ona osobina književnosti kako za samog pisca tako i za čitatelje koja posjeduje neko terapeutsko dejstvo, neku vrstu katarze, pročišćenja od negativnih emocija od straha i strepnje. Jer Grabovac, kao i pomenuti Sejranović, je bio mlad početkom devedestih kada je narastalo to bezumno nacionalističko vrenje koje je eskaliralo u brutalne i krvave sukobe, agresiju i zločine raznih vrsta što je moralo djelovati na mladog, osjetljivog čovjeka u formativnim godinama, tako da mu je kasnije pisanje pomoglo da se bori protiv depresije i osjećanja beznađa.
U tom smislu je važno da se pisci poput Grabovca kao i drugi umjetnici bave ovim periodom, kako bi to što su preživjeli nekako prevazišli i nastavili dalje. „Stvari koje vas uporno slijede godinama zahtijevaju da se suočite s njima“, rekao je Grabovac u jednom intervjuu naglasivši kako bi zanemarivanje devedesetih kao da se nikad nisu desile bilo pomalo suludo i previše hrabro. Jer, svi se trude da zaborave ružnu prošlost pa se često čuje od nekih ljudi kako je više dosta rata. Međutim jednom piscu i umjetniku iz bilo koje branše to apsolutno ništa ne treba da znači, rekao je Grabovac.
"Prošlost nije mrtva, prošlost zapravo još nije ni prošla". To je poznati citat Williama Faulknera. Koliko u tvojim očima ima istine u tom citatu?
Ima mnogo. Pošto mi nekako, imam osjećaj, stalno se držimo te nekakve prošlosti i vraćamo se stalno na nju. Bez obzira što nikako da se pomirimo s tim da je zapravo prošla. I ona ne živi samo u književnosti, nažalost, rekao bih da živi u našim životima mnogo više nego što mi želimo i da se nekako stvara ta priča, pogotovo na ovim prostorima, ta priča da se prošlost konstantno iznova i iznova oživljava. Tako da mi čak i da hoćemo, nekako ne možemo da pobjegnemo od nje. Ne mislim samo kao ljudi, kao pojedinci, već više kao čitavi narodi kako nam ovde konstantno to serviraju stalno. U nekom novom ruhu, ali uvijek je to jedna te ista priča.
Reci mi šta za tebe kao pisca znači NIN-ova nagrada, da li je i ona već prošlost? Ili se nešto promijenilo u tvom životu?
Pa ja imam često običaj da kažem promijenilo se to što mogu da kupim sad patike i jaknu bez puno brige oko toga kako ću da posle vraćam dugove. Znam da to zvuči poprilično sebično, ali problem pisaca na ovim prostorima je stvarno veoma često materijalni, egzistencijalni i onda kad čovjek doživi situaciju da bude nagrađen za svoj rad veoma često to gleda kroz taj prokleti novac. Jer živimo u materijalnom svijetu i onda možemo tako da tumačimo. Naravno, ovo je krajnje plitko tumačenje i ne želim da baš ostanem plitak do kraja. Promijenilo se u svakom smislu, naravno. Knjiga je dostigla mnogo veću vidljivost od one koju je imala prije NIN-ove nagrade i uz sve to čitav niz promocija, čitav niz raznih festivala na koje sam bio pozivan. Ne kažem da ne bih bio pozivan i mimo NIN-ove nagrade, ali bi to svakako išlo mnogo, mnogo sporije i mnogo teže. Tako da u svakom slučaju dala je jedan novi zalet knjizi, dala joj je jedan novi život.
Kompletan razgovor poslušajte u našem podcastu.
Shodno ovakvom stavu Grabovac se i u svom novom romanu bavi tom ratnom tematikom i to na veoma kreativan i angažiran način o čemu najupečatljivije svjedoči činjenica da je za svoj drugi roman „Poslije zabave“ nagrađen uglednom jubilarnom 70-tom NIN-ovom književnom nagradom ove godine. Tom prilikom Grabovac je rekao da je u ovom romanu pisao o strašnom zločinu, koji je prepušten zaboravu, te istakao da je “otkrivanje zla jedan od u suštini najzahtevnijih poteza u čovjekovom životu”. Prema obrazloženju žirija za NIN-ovu nagradu roman “Poslije zabave” svedenog, stilski raznovrsnog izraza i kompleksne strukture, u kojem, kako je ocijenjeno, pripovjedač kroz ogledalo traume preskočene generacije traga za zaboravljenom i napuštenom djecom. „Potraga je snažno emotivno obojena, i odvija se u svijesti pripovjedača rastrgnutog između resentimana i odgovornosti. Ta potraga, u konačnici, vraća prećutane i potisnute intimne i kolektivne istorije, pripovjedačeve, koliko i naše”, napisano je u obrazloženju žirija.
Grabovac u ovom romanu piše o zaboravljenoj i nestaloj romskoj djeci negdje na početku rata u Bosni, o strašnom zločinu čije žrtve su postala ta nedužna i nevina djeca. Roman počinje 2005-te godine kada autor bude pozvan da dođe u biro Udruženja bivših ratnih zarobljenika i civinih žrtava rata i udruženja za traženje nestalih kako bi potvrdio autentičnost izjave njegovog pokojnog oca koja predstavlja dokaz u jednom predmetu obuhvaćenom revizijom nekih slučajeva ratnih zločina koji su se desili tokom devesetih u Brodu i Posavini te tako pomogne u pripremama za njihovo sudsko procesuiranje.
Na kraju ove knjige Grabovac je napisao kako se pojedini segmenti ove priče temelje na stvarnim dođajima i ličnostima, ali kako je sve ostalo plod autorove mašte te da knjigu treba čitati kao djelo fikcije. Međutim, iako čitanju ove knjige čitatelj pristupi sa pretpostavkom da je sve uglavnom izmišljeno i izmaštano, način na koji je ovaj roman napisan stvara dojam kako se radi o stvarnom događaju. Sve u ovm romanu, pisanom u prvom licu, djeluje veoma uvjerljivo i istinito, a tome ponajviše doprinose autorova iskrenost, neposrednost i jednostavnost, kratke jasne rečenice bez nepotrebnih stilskih ukrasa, svedenost na suštinu i izravnost izražaja, pa se roman čita s lakoćom i zanimanjem za ono što će se u njenu još dogoditi. Ujedno to je roman i veoma kompleksne strukture, jer pored teme potrage i osvjetljavanja zločina to je i roman o ocu, o porodici, prijateljstvu, odrastanju i pokušaju da se postane pisac. Bitnu ulogu u romanu predstavlja lik oca od kojeg je sin naslijedio spisateljski dar i jednu znamenitu pisaću mašinu. Naime otac je i sam napisao jedan roman, a na toj pisaćoj mašini neumorno je pisao brojne tekstove, reklamacije, proteste i upozorenja u kojima je ukazivao na nepravde kojima se suprotstavljao otvorenim srcem.
Kao lik sina iz romana Grabovac je zapravo naslijedio tu osjetljivost prema nepravdi. Na početku romana nakon što je u uredu Udruženja za traženje nestalih potvrdio autentičnost očeve izjave on pristaje da dalje učestvuje u radu tog udruženja. Na jednom seminaru u Sarajevu od voditelja tog udruženja koji nosi revolver zbog lične zaštite, jer mu nepoznate osobe prijete zato što je slučajno, prilikom jedne druge istrage, otkrio kako je dvadesetoro romske djece iz domova za nezbrinutu djecu iz okoline Srebrenice u ljeto 92. koja su trebala biti zbrinuta u nekim od zemalja Evropske Unije nestalo nakon prelaska mosta u Brodu. Šokantna spoznaja da su ta nedužna djeca ubijena zbog prodaje organa, kako se ispostavilo kada je otkrivena grobnica u koju su zakopana, počinje da proganja autora romana i on sve više osjeća potrebu da o tom zločinu napiše roman.
O tom porivu za pisanjem najrječitije govori slijedeći odlomak:
„...priča vam se naprosto desi. I to je tako; možeš provesti godine i godine u smišljanju i sprovođenju najrazličitijih ideja, pokušavati da budeš dio aktuelnih trendova, a samouvjereno tvrditi kako si upravo suprotno od toga, ali zapravo si prepušten nečemu što je naprosto narodski rečeno – slučaj. Nije pravedno, ali je tačno – nikad ništa nije u našim rukama. I razlog zašto ovo pišem jeste taj što se upravo meni desila jedna takva priča. Imao sam roman, od početka do kraja, bio je naprosto tu i trebalo je samo da ga zapišem. I zapisao sam ga. Pritom, ovdje ne želim praviti mjesta za mistifikacije – nije bilo otvorenih nebesa niti sam ugledao nekakav snop svjetlosti, ali stvar jeste bila neobična: jednog dana sam se vraćao iz šetnje, posmatrao sam krivudavu rijeku, bilo je sasvim prijatno vrijeme, oko podneva, kad mi je iznenada sinula ideja da bih mogao napisati roman o onoj nesretnoj djeci pobijenoj u Brodu, u ljeto devedest druge. Nravno, istog trenutka sam se zapitao zašto bih baš ja pisao o tome. Odgovor se sam nametnuo – zato što niko drugi neće. Došao sam u stan, uzeo jednu od monogih svezaka koje sam imao, sjeo za sto bez nekih velikih planova, naprosto sam samo želio da napišem napomenu o ideji koju bi trebalo razmotriti. No, desilo se upravo suprotno – počeo sam pisati, tek tako, bez ikakve pripreme, bez ikakve konstrukcije priče, bez ičega, rečenice su se prosto slagale jedna za drugom. Vidio sam tu djecu, prije svega, vidio sam jednu djevojčicu koja je nekim čudom uspjela da umakne svojim dželatima i počeo sam da je pratim u njenom bijegu. Nisam maštao, nisam smišljao, nisam ja bio taj koji je donosio odluke kako će se tekst ponašati, već prosto kao da je dio mog uma bio izmješten u taj prostor i vrijeme i jedino sam mogao posmatrati i zapisivati.“
