Naši "Duhovi" Vladimira Arsenijevića. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 02.10.2024. 23:52 Min.. Verfügbar bis 02.10.2025. COSMO. Von Amir Kamber.
Naši "Duhovi" Vladimira Arsenijevića
Stand: 02.10.2024, 18:22 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Boris Rabrenović
Amir Kamber razgovara s Vladimirom Arsenijevićem o njegovom romanu "Duhovi" - četvrtom dijelu tetralogije nazvane Cloaca Maxima. Radi se uzbudljivom kaleidoskopu naše stvarnosti u rasponu od čitave tri decenije - počevši od perioda devedesetih godina. Podsjetimo, Arsenijević je svojevremeno za prvi dio ovog ciklusa i njegov debitantski roman "U potpalublju" dobio uglednu NIN-ovu nagradu. Davor Korić nas uvodi u lik i djelo istaknutog pisca. O čemu se radi u zaključnom dijelu tetralogije?
Roman „Duhovi“, koji je štampala izdavačka kuća Laguna iz Beograda, je četvrti, zaključni dio tetralogije nazvane Cloaca Maxima pisca Vladimira Arsenijevića.
Prethodna tri romana ove tetralogije su romani „U potpalublju“, „Anđela“ i „Ka granici“. Roman „Duhovi“ predstavlja uzbudljiv kaleidoskop naše stvarnosti u rasponu od čitave tri decenije, počevši od perioda devedesetih godina, obilježenih tragičnim događajima koje je Arsenijević prikazao u svom debitantskom romanu „U potpalublju", kratkom romanu za koji je 1994. dobio uglednu književnu NIN-ovu nagradu. Bilo je to po prvi put od kada se dodjeljuje ova prestižna književna nagrada, jedna od najznačajnijih u regionu, da je dodijeljena jednom do tada nepoznatom piscu, debitantu.
Arsenijevićeva prva knjiga „U potpalublju“ postala je apsolutni bestseler devedesetih godina, prevedena je na 20 svjetskih jezika, a doživjela je i kultnu pozorišnu adaptaciju u produkciji Jugoslovenskog dramskog pzorišta, koja je 1996. godine na Sterijinom pozorju proglašena najboljom predstavom. Potresna priča ispričana je u ovoj knjizi na veoma emotivan i dirljiv način, i nedvosmisleno je literarno svjedočanstvo o tom mračnom periodu početkom devedestih godina prošlog vijeka u Beogradu. Arsenijević na veoma suptilan način oslikava pogled tadašnje mlade generacije na samu sebe kao i na teške prilike koje su je fatalno obilježile. On pripovijeda o događajima u jednoj stvarnosti u kojoj vladaju potpuno raspadanje svih moralnih vrijednosti i haos međuljudskih odnosa.
Ova knjiga je ocijenjena kao izrazito antiratni roman. Ona je svjedočanstvo o jednom teškom vremenu u kojem rastu ratne tenzije rasplamsane nacionalističkim bezumljem. Radnja romana se odvija u Beogradu 1991. godine kada vlada atmosfera straha i očaja, kada započinju mobilizacije zbog kojih mladi ljudi bježe iz zemlje, nestaju ili ginu u ratovima u kojima Srbija tobože ne učestvuje. Iako se ratne strahote dešavaju daleko od Beograda u njemu se itekako osjete njegove pogubne posljedice. Bezimeni pripovdjedač opisuje sa mnogo empatije to mučno vrijeme u kojem on i njegova supruga Anđela očekuju prinovu pokušavajući da vode normalan život.
U mnogo romana pisaca iz naše regije u postratnom periodu direktno su opisane ratne strahote, a Arsenijević se njime bavi indirektno, jer nema mnogo romana i takvih svjedočenja o posljedicama rata u Srbiji, konkretno u Beogradu kao kod Arsenijevića, opisanih iznutra, tako tačno, pošteno, dirljivo i potresno. Jer rat koji je poharao regiju tih devedestih godina se odvijao po principu spojenih posuda i ostavio je svoje razorne posljedice u višoj ili manjoj mjeri na cjelokupnom području nekadašnje zajedničke zemlje.
Vladimir Arsenijević
Nastavljajući se baviti ovom temom Arsenijević je nakon romana „U potpalublju“ već 1997. objavio svoj drugi roman iz ove tetralogoje „Anđela“.U njemu Arsenijević govori o apsolutnoj usamljenosti i usamljenosti udvoje. O javnom i porodičnom životu u Beogradu u prvoj polovini devedesetih u jesen 1992. godine nigdje se nije govorilo iskrenije i potresnije. Kako bi se suprotsavila ratnom košmaru, sveprisutnosti smrti i egzistencijalnom beznađu Anđela, partnerica bezimenog pripovjedača postaje ovisnik od heroina. Arsenijević na veoma dirljiv način opisuje tragične okolnosti u kojima stradaju plemenite ljudske vrijednosti, prijateljstva i ljubavi.
2016. godine Arsenijević u izdavačkoj kući Laguna objavljuje rimejk ovog romana sada pod naslovom „Ti i ja, Anđela“, i nastavlja rad na trećoj knjizi. Nju izdavačka kuća Laguna objavljuje dvije godine kasnije pod nazivom „Ka granici“. Arsenijević u trećoj knjizi ovog ciklusa nazvanog Cloaca Maxima svoje junake premješta iz beogradskog ratnog ludila na izmišljeno grčko ostrvo Omfalos. Tu pripovjedač nalazi tako neophodan mir za sebe i njihovu kćer Helenu, a Anđela idealno mjesto za prevazilaženje apstinencijalne krize. Iz Omfalosa put ih dalje vodi u Atinu, gdje u društvu anarhista i aktivista ponovo žive zaboravljenu slobodu. Ali, ipak, bježeći van granica svoje zemlje ne mogu pobjeći od sebe, svojih problema i svoje sudbine.
Nakon ovog romana Arsenijević objavljuje četvrtu, zaključnu knjigu ovog ciklusa roman „Duhovi“. Ovaj roman se može čitati iako potencijalni čitatelj nije pročitao prethodna tri romana, mada ih u svakom slučaju vrijedi prethodno pročitati kako bi se dublje proniklo u atmosferu i psihologiju likova. Radnja ovog romana se odvija 2020. godine, dakle u sadašnjosti, a polazna osnova je smrt pripovjedačeve majke. Pripovjedač, narator koji je sada udovac i ima oko 60 godina oživljava različite vremenske periode i situacije, koji su utjecali na likove romana. On gotovo na epski način, sa istim emotivnim nabojem kao u prethodnim romanima ovog ciklusa bilježi sopstveno svjedočanstvo o prošlosti, koje ma koliko bilo intimno, tiče se svih sa ovih prostora. Za naratora odnosno protagonista ove knjige nema više nikoga iz realnosti koju je živio, tako da se on bavi utvarama, avetima prošlosti, pa otud i naziv romana „Duhovi“.
Kroz pripovijedanje i pisanje sam pisac kao i svi oni koji čitaju njegovo djelo se mogu na neki način osloboditi tih „aveti prošlosti“. Književnost može imati tu terapeutsku ulogu kako za samog pisca tako i za čitatelje. Svaka dobro napisana knjiga, kao štje ova Arsenijevićeva, svaka knjiga koja nas emotivno dirne, sa čijim likovima se poistovjetimo, za čije sudbine strepimo, iako se radi o prozi, a ne o drami, može imati to katarzično dejstvo, odnosno oslobađanje od tih negativnih emocija, od straha i strepnje, neku vrstu emotivnog i duhovnog pročišćenja.
Tako se i svi oni koji su bili mladi kao i Arsenijević tih devedestih godina o kojima piše, svi iz njegove generacije, kada čitaju njegovu tetralogiju mogu na neki način pokušati osloboditi tih negativnih emocija ili trauma, a svi koji su danas mladi, pripadnici novih generacija, kada budu čitali njegove knjige, možda mogu bolje shvatiti svoje roditelje, koji su bili mladi tih devedestih godina prošlog vijeka.
Gost našeg podcasta je pisac, publicista, prevoditelj i urednik Vladimir Arsenijević. Povod je roman "Duhovi", završni u tetralogiji "Cloaca Maxima".
Vladimire, postoje naravno razni načini kako se kao pisac može gledati na svijet. Isto važi i za čitatelja. Možemo ga analizirati, secirati, možemo se udaljiti pa iz daljine posmatrati konstelacije. A ima još jedan, jednako legitiman postupak - a to je da osjetimo štimung. Polazni štimung tetralogije "Cloaca Maxima" je štimung 90-ih godina, recite nam više o njemu.
Učestvovaću za nekoliko dana na jednoj panel diskusiji na International Book forumu u Lvivu, u Ukrajini koja je naslovljena "Devedesete, vreme nade i optimizma". Ja jedino mogu tu da glumim ulogu đavoljeg advokata. Naravno da za ljude iz Istočne Evrope to jeste bila decenija optimizma. A na kraju krajeva i za ljude u Zapadnoj Evropi, ljudi uglavnom imaju dobre pomisli kada se kaže devedesete. Međutim, na prostoru bivše Jugoslavije, mi kada izgovorimo tu odrednicu devedesete istog trenutka nam je jasno na šta mislimo. Mislimo na jedno potpuno gubljenje fokusa, urušavanje u te nacionalizme i seriju tih užasavajućih ratova u kojima je i okončana naša zemlja sa svim svojim nedostacima koje je imala. To je činjenica, ali takvu vrstu kraja mislim da niko pri zdravoj pameti nije tada mogao da nasluti. U Srbiji za ljude koji nisu bili saglasni sa politikom koju je tada vodio Slobodan Milošević i koja je na kraju krajeva najodgovornija za to što se zapravo događalo tokom devedesetih godina stvar je bila unekoliko bolnija jer ste morali do nosite taj teret krivice sa kojim niste znali šta radite i to onda tako čitavih deset godina dok se sve to nije završilo.
I taj štimung devedesetih godina još uvijek je tu, u mojim očima, još uvijek je on tu, ne samo u vašim romanima.
Da. Nažalost to se vidi po tom jednom bizarnom odnosu koji mi imamo prema vremenu. Mislim, dakle, stvarno je prošlo 30 plus godina. To je jako mnogo vremena. To je stvarno jako mnogo vremena. Ako kažemo da je Dayton taj period, kada je, eto, završio u se rat u Bosni i Hercegovini. Naravno, u Srbiji su stvari trajale zapravo do 99. i NATO bombardovanja, ali mislim, Hitler je bio u bunkeru u Berlinu 1945. godine. Pa dodajte 30 godina - samo što nije punk počeo!
Arsenijevićev stil i način saopštavanja istine od intimnog i pojedinačnog ka opštem se može sagledati u slijedećem odlomku iz njegovog romana "Duhovi":
"Rat u Bosni i Hercegovini se razbuktavao preko svake zamislive mere a naša izolacija u Srbiji bila je iz dana u dan sve teža. Osećali smo se kao da se neko nevidljiv šunja oko nas i neprimetno gasi svetla, jedno za drugim… Beograd je tokom leta i jeseni devedest druge bio grozniji nego što se može zamisliti. Pamtim siromaštvo, samoću, duga lutanja, iscrpljen, izbezumljen svet svuda unaokolo, ludake i zlikovce na gradskim ulicama, neke neobrijane, masne ljude podmuklilh pogleda i ogrubelih ruku, zlovoljne babe u kamuflažnim jaknama pred praznim pijačnim tezgama i samoga sebe u toj gomili, pamtim iscrenost, pokvarenost i svaku podlost s kojom se jedna ionako podnatrula verzija životarenja nepovratno prevrnula pred našim očima, duge i deprimirajuće kiše, otrovne polinove u sivožutom obzorju, sveprisutni zadah smrti i dane što su, kako je vreme odmicalo, sve brže gasnuli pred nama kao precizan znak da nam se sprema jedna ledena, oskudicom, bolom i mnogobrojnim tragedijama obeležena sezona, sećam se nasilja i gadosti i sveopšte bede duha i mržnje i paranoje i gnusobe i jedne posebno lepljive gnjilosti koja je svoje smrdljive neotklonjive tragove ostavljala praktično posvuda.
I, naravno, sećam se jeftinih, lako dostupnih opijata.
Nakon jednog bizarnog uličnog incidenta, heroin se još jednom glatko, praktično neprimento vratio u naš život… Heroin je idealna droga za sumrak i mi smo ga u tom smislu koristili obilato. Utoliko, posmatrajući sve to s ovolike razdaljine, ne čini mi se nimalo čudnim što je tog proleća Anđela prvi put overdozirala."
