Sjećaš li se Abdulaha Sidrana? COSMO bosanski/hrvatski/srpski 04.04.2024 28:20 Min. Verfügbar bis 04.04.2025 COSMO Von Amir Kamber


Download Podcast

Sjećaš li se Abdulaha Sidrana?

Stand: 04.04.2024, 18:17 Uhr

Amir Kamber, Amir Sužanj, Davor Korić, Nada Pester

Davor Korić u razgovoru s Amirom Kamberom, iznosi manje poznate detalje o prvom susretu i saradnji preminulog Abdulaha Sidrana s Emirom Kusturicom. „Sjećaš li se Doli Bel“! Kako je sve počelo? Sidran potpisuje niz književnih djela od iznimne vrijednosti - reporter Amir Sužanj o tome šta ovog bosanskohercegovačkog autora čini tako posebnim. Po čemu će ga ljudi naročito pamtiti? Kako je za života postao gradska ikona čiji duh još uvijek lebdi iznad Miljacke iako Sarajevo baš i ne voli autoritete?

Kao svakog prvog četvrtka u mjesecu se bavimo literaturom. Ovaj put se opraštamo od jednog velikog bosanskohercegovačkog pjesnika i pisca Abdulah Sidran preminuo je u Sarajevu 23. marta u 80. godini zivota. Ukopan je u dvorištu Ferhadije, poznate sarajevske džamije.

Abdulah Sidran poznat je i kao autor scenarija za filmove "Sjećaš li se, Dolly Bell" i "Otac na službenom putu" u režiji Emira Kusturice. Obojica, naravno, iz Sarajeva.

Abdulah Sidran

Idemo najprije do Sarajeva i našeg saradnika Amira Sužnja.

Amire, brojni poštovaoci ispratili su Sidrana na vječni počinak, čini se uz upečatljive poruke?

Nemoguće je i zamisliti, a kamoli izbrojati i pročitati poruke koje su ljudi u Bosni i Hercegovini, pogotovo u Sarajevu, ostavili po medijima i društvenim mrežama, ali sve se svode na jedno – otišao je jedan od najvećih, čovjek koji je možda i najbolje među veliki piscima ovog podneblja osjećao bilo i duh ovdašnjeg čovjeka, njegove strepnje, nadanja, kolebanja i očekivanja od života. Niko, osim možda Derviša Sušića, nije bio u stanju da se sa tako malo riječi podsmije sopstvenoj sadašnjici, u inat sudbini, a da to bude tako surovo istinito i u isto vrijeme poučno čitavim generacijama. Svi, od njegovih kafanskih prijatelja, kolega u akademskoj zajednici, istaknutih intelektualnih i vjerskih krugova, pa sve do običnih ljudi slažu se u jednom, samo to iskazuju na različite načine, svako prema svojim sposobnostima – Abdulah Sidran je bio fenomen našeg vremena, a u isto vrijeme njegovo djelo ima bezvremenu vrijednost. Sve u njegovim filmovima odisalo je Bosnom i bosanskim mentalitetom, duhom i humorom svojstvenim ljudima koji imaju čudan dar – da se podsmijavanjem samima sebi, ustvari, bore protiv životnih nedaća. Njegovi dijalozi s tim elementom prosto su nezaboravni, prisjetićemo se samo jednog iz filma Kuduz, kad dječačić iz sela dolazi da obiđe čovjeka kojeg je tadašnja milicija prebila tražeći da oda gdje se krije bjegunac od zakona. 

Reklo bi se da i samo mjesto njegovog posljednjeg počivališta - haremu dzamije Ferhadije - govori o poziciji društvenom statusu Abdulaha Sidrana koji je stekao za života?

Da, iako je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini odavno prekinula praksu da se ugledni ljudi ukopavaju u haremima, odnosno dvorištima najpoznatijih sarajevskih gradskih džamija – a bilo je takvih slučajeva u vrijeme opsade devedesetih godina i neposredno nakon toga, neki su čak imali namjeru da to pretvore u neku vrstu morbidnog posthumnog pomodarstva  - Abdulah Sidran je posljednje počivalište, uz odobravanje cijele zajednice, našao u haremu sarajevske Ferhadije, džamije u samom srcu Baščaršije. To je u jednom od svojih posljednjih medijskih nastupa spomenuo više onako usput, niko tada nije ni pomislio da će to biti njegova svojevrsna oporuka nakon smrti i da će tako brzo doći. Čini se da ni on to nije doživljavao ozbiljno. 

Abdulah Sidran

Rekao si “u jednom od posljednjih medijskih nastupa”. Kako su izgledali ti posljednji  mjeseci jednog bogatog života u stvaralačkom i svakom drugom smislu?

Podsjetiću da je Sidran u vrijeme korone imao teške zdravstvene probleme, jedva se izvukao u tom poganom vremenu, ali se poslije toga vratio u normalan život. Bilo je, doduše, vjerovatno posljedica, ali bio je prilično prisutan u društvu ljudi koje je cijenio i s kojima se rado sastajao. Bio je aktivan i na društvenim mrežama. Međutim, posljednjih mjeseci se teško razbolio. Oni koji su ga posjećivali postavljali su slike na društvene mreže i vidjelo se da je jako oslabio i smršao. Oni koji su imali čast da s njim povremeno dijele te posljednje sedmice govorili su da, kako se to u Bosni kaže, “boluje smrtnu”, da bi, eto, otišao s ovog svijeta, kako su mi pričali, potpuno miran, svjestan da odlazi i da je ovom našem vremenu dao mnogo, neuporedivo više nego što to čovjek može i zamisliti. I sa smrću se ismijavao onom njegovom pošalicom koju je nekad napisao – “eh da mi je umrijeti, pa da konačno krenem s mrtve tačke”. U jednom ne tako davnom razgovoru pred mikrofonom Radija Bosne i Hercegovine dao je sebi svojstven sud i o svom djelu, ali i o staroj navici balkanskih prostora da se djelo ne zna cijeniti dok je autor živ. 

“Ja odlazim sa svijeta. Ne ostavljam za sobom, osim književnoga djela, ništa što bi bilo imetak. Međutim, može biti da će doći bolja vremena, normalna vremena, ali filmove kakav je “Doli Bel” nije lako napraviti, to se ne događa često ni u mnogo jačim kinematografijama”. 

U nastavku o Abdulahu Sidranu razgovaram s kolegom Davorom Korićem koji će nam pomoći da osvijetlimo neke malo poznate detalje vezane za njegovo poznanstvo sa Sidranom i neke periode njegovog života. 

Davor Korić

Davor Korić

Davore, posebno je zanimljiva Sidranova saradnja sa filmskim rediteljem Emirom Kusturicom.

Rado se sjećam tog vremena u kojem je došlo do saradnje ova dva talentovana umjetnika, koji su stekli svjetsku slavu kada je riječ o filmovima „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“. Sredinom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina Sarajevo je doživjelo veliki razvoj i uspon kulturnog života. Bilo je to vrijeme velikiog kreativnog zamaha, a na tu atmosferu svakako su utjecali sportski uspjesi fudbalskih klubova „Sarajeva“ i „Željezničara“ koji je vodio izuzetnii trener Ivica Osim. Košarkaški klub „Bosna“ predvođena sjajnim Mirzom Delibašićem postala je evropski prvak,

Muzička scena je bila itekako živa zahvaljujući sastavima kao što su „Indeksi“, „Bijelo dugme“, „Plavi orkestar“ i „Crvena jabuka“.

Veliku ulogu u tom pogledu odigrala je televizija sa nizom popularnih emisija kao što je na primjer bila „Na ti“ koju je uređivao pjesnim Duško Trifunović. Imao sam tu privilegiju da tih godina radim na televiziji Sarajevo prvo ka dramaturg, a kasnije i kao urednik u redakciji koju je vodio još jedan veliki pjesnik Miodrag Žalica.

Tada se u Sarajevo, nakon završene slavne filmske akademiji u Pragu, vratio Emir Kusturica i prikazao nam svoj sjajni film „Gernika“ s kojim je diplomirao. Taj polusatni film je rađen na osnovu priče književnika Antonija Isakovića i na urednike u redakciju Igranog progrma čiji sam član bio ostavio je snažan dojama zbog svoje poetske snage i angažama u slikanju tragedije jedne jevrejske porodice, kroz dječiju vizuru.

Emir Kusturica

Emir Kusturica

Emir je tada namjeravao da snimi film prema sopstvenom scenariju „Čarolija“ i ja sam dobio zadatak da mu pomognem kao dramaturg. Meni se taj scenario nije mnogo dopao, bilo mi je neugodno da mu to kažem, pa sam mu predložio da pročita Sidranov scenario „Sjećaš li se Doli Bel“.

Kako se pojavio taj scenario?

Sidran je nakon drame „Jegulje putuju u Sargaško more“ koju je 1979 godine režirao Slobodan Praljak, ponudio redakcji Dramskog programa nekoliko priča koje bi se mogle snimiti kao drame. Redakcija je svake godine mogla da snimimi osam drama i u tom periodu je snimljeno niz vrsnih televizijskih drama. Među tih nekoliko priča koje je Sidran ponudio najviše nam se dopala priča „Sjećaš li se Doli Bel“, pa redakcija poručila da na osnovu nje napiše scenario.

Taj scenario je neko vrijeme stajao u redaciji na uredničkom stolu i nuđen je nekim rediteljima, ali niko nije bio posebno zainteresiran da ga realizira. Bilo je tada na televiziji niz dobrih reditelja kao što su bili Pjer Majhrovski, Muhamed Mehmedović, Vojislav Milašević, Mladen Sihrovski, pa Mladen Bilbija, koji je režirao pomenuti emisiju „Na ti“ i niz drugi, ali niko nije bio kako sam rekao zainteresiran za Sidranov scenario. Pošto mi se taj scenario veoma dopadao zbog svoje poetske snage i autentične priče iz sarajevskog urbanog miljea, došao sam na ideju da ga ponudim Kusturici.

Čim ga je pročitao bio je oduševljen i zaintreosovan za realizaciju. Tako sam na neki način posredovao u veoma plodnoj saradnji mladog, izuzetnog talentovanog reditelja Emira Kusturice i vrsnog pjesnika Abdulaha Sidrana. Njih dvojica su odmah prionuli na dotjerivanje scenarija i uskoro je snimljen film u kojem je glavnu ulogu igrao Slavko Štimac. Oca i majku su igrali sjajni beogradski glumci Slobodan Aligrudić i Mira Banjac, film je snimljen 1981. u koprodukciji sa „Sutsjeska filmom“, doživio ogroman uspjeh u regiji i inostranstvu, i nagrađen Srebrnim lavom na filmsko festivalu u Veneciji. Tako su Kusturica i Sidran postali poznati u evropskim i svjetskim razmjerama kao reditelj i scenarista.

Njihova plodna saradnja je nastavljena i 1985. godine Kusturica je snimio film „Otac na službenom putu“ u kojem je glavnu ulogu igrao sjajni Miki Manojlović.

Abdulah Sidran

Abdulah Sidran

I taj film je nagrađen na festivalu u Kanu, što je ovom vrsnom reditelju otvorilo vrata u Francusku i svijet. U ta dva filma posebno je do izražaja došao njegov rad s naturščicima, ali mislim da su scenariji Abdulaha Sidrana tim filmovima dali dušu zbog svoje autentičnosti i poetske snage. Neko je napisao da je prije Sidran izmislio Kusturicu nego Kusturica Sidrana. Na žalost njihova saradnja nije nastavljena nakon rata kada su se razišli iz različitih političkih uvjerenja.

Kako su istakli brojni književni kritičari Abdulah Sidran se ubraja među najveće i najznačajnije bosanskohercegovačke pjesnike.

Kako je napisao pjesnik Hadžem Hajdarević, koji je priredio Sidranove pjesme za štampanje u njegovim sabranim djelima za izdavača Bosnia ARS „ako bi se u bošnjačkoj pjesničkog vertikali XX stoljeća uspostavljali primarni međaši njezine sveukupne književnostvaralačke uvjerljivosti, onda bi, uz imena Muse Ćazima Ćatića, Skendera Kulenovića, Maka Dizdara, (a ja bih dodao i Izeta Sarajlića) neizostavno moralo stajati i ime Abdulaha Sidrana“. Kako su istakli recenzenti ove knjige Sidranovih pjesama, takođe vrsni pjesnici Marko Vešović i Stevan Tontić, Abdulah Sidran je, kada se pogleda njegovo blistavo i raznovrsno književno stvaralaštvo, prevshodno pjesnik. Jer i u njegovim proznim djelima, kao i u scenarijima, do punog izražaja dolazi ta njegova pjesnička vokacija.

Često se u književnom stvaralaštvu spominjala ta Sidranova veza sa Sarajevom, mitovi su pričani o tome. Malo je čudno da je neko za života postao svojevrsna ikona jer u Sarajevu baš i ne vole autoritete, ne vole priznati nečiju veličinu. Kako je to Sidran uspio?

Ne bi se baš moglo reći da je i on ostao neokrznut u tim svojim odnosima sa Sarajevom. Često se i on našao na meti nekakvih krugova, koji su ga zbog njegovih stavova pokušavali omalovažiti, čak i na one bijedne načine – lažima i podmetanjima nečega što nikad nije ni rekao ni napisao. To ga nije naročito doticalo, bar naizgled. Bio je vrlo direktan, koliko god to moglo pogoditi neke važne i uticajne ljude, pogotovo ove iz novopečene samoproglašene bosanskohercegovačke elite. Nije se nimalo ustručavao da udari na neke pojave i stvari koje su neki nastojali nametnuti kao nacionalnu vrijednost.

Mrzio je i brutalno razobličavao licemjerje, malograđanštinu i lažne, izvikane autoritete, što mu neki nikad nisu oprostili, pogotovo u kinematografskom esnafu. Govorio je i o tome u posljednjim mjesecima svog života.

“U ratu smo pisali scenarij Ademir Kenović, ja i Pjer Žalica za film “Savršeni krug”. To je najgledaniji i najprodavaniji naš film u svijetu nakon ‘95. godine, ali poslije toga nije nikad nijedan moj projekt prošao na Fondaciji za kinematografiju. Dakle, ja imam scenarije, oni stoje pošto sam na izvjestan način  bojkotovan, marginaliziran i tako dalje od strane onih i onih, da ih ne imenujemo...”  

Eto, bilo je to Sidranovo svjedočenje o, ako tako mogu reći, jednoj tanmnoj strani njegovih odnosa sa pojednim lobijima u Sarajevu, ali to nipošto nije shvatao kao odnos njega i Sarajeva. Sidran je u svojim djelima uvijek na poseban način govorio o Sarajevu i Bosni i Hercegovini - na kraju krajeva pozicionirao ih je svojim filmovima visoko na kinematografskoj karti svijeta -nimalo ne skrivajući da je to za njega jedini milje u kojem se može i vrijedi živjeti i stvarati, a da se pritom to ne sukobljava sa kosmopolitskim opredjeljenjima kakve je kao vrhunski intelektualac imao, prihvatao i razumijevao. Pjesnik Mile Stojić ističe baš tu njegovu vezu sa Sarajevom, stvaralačku i ljudsku. 

“Sidran je bio pjesnik Sarajeva, svog rodnog grada, kojeg je, kako glasi naslov jedne njegove pjesme, nazvao planetom. Kao što je Kavafi opjevao vedute Aleksandrije ili Borhes auru Buenos Airesa, tako je Sidran Sarajevu podigao literarni spomenik. Jednu svoju pjesmu posvetio je prijatelju Stevanu Tontiću, završava je parafrazom iz Knjige postanka: Duh Sidranov, eno, lebdi nad Miljackom. Premda je pisao i o svom tegobnom preživljavanju, doživio je da bude omiljen u svome gradu za života, što se u književnosti posreći samo rijetkima. Njegove anegdote i apoftegme već su dio urbane legende grada pod Trebevićem, koje se neprestano prepričavaju po kafanama i književnim kružocima”.

Abdulah Sidran

Nije se Sidran obazirao na one književničke misli kako ti u Bosni mogu sve oprostiti, samo neće pamet i istinu. Rekao bih da ga to nije zanimalo. Nije ga zanimalo šta će bilo ko reći o onome što govori i piše jer je stajao iza svoje napisane i izrečene misli. Postoji još jedna dimenzija koju ljudi u Sarajevu nikad neće zaboraviti – dijelio je s njima ratne strahote u vrijeme krvave opsade Sarajeva, kad su mnogi odlazili, iako je i on mogao otići gdje je htio.  

Bilo je mnogo intelektualaca i njegovih kolega književnika, koji su ovih dana govorili o njemu i njegovom djelu. Šta ga to čini tako posebnim u odnosu na sve druge, po čemu će ga ljudi naročito pamtiti? 

Ljudi od pera i knjige pamtiće ga po britkom jeziku i poeziji prevođenoj na razne svjetske jezike, a obični ljudi po njegovim neponovljivim medijskim nastupima, pravim genijalnim minijaturama u kojima je na briljantan način oslikavao sadašnjicu, naše živote, bijedu vlasti i apsurde našeg vremena. Činio je to na doista jedinstven, neponovljiv način, vrlo razumljiv običnim ljudima, nazivajući stvari pravim imenom, koliko god se to, kako rekoh, u određenim trenucima činilo surovo prema nama samima. Po tome je bio sušta suprotnost prozirnom i naivnom populizmu vladajućih krugova. Nemilosrdno je ismijavao svu bijedu samozvane političko-tajkunske elite, koja je, kako je sam govorio, ovladavajući prošlošću zarobila sadašnjost i obesmislila budućnost, sve za sitne interese sitnih duša. U tim svojim, slobodno možemo reći, besjedama naciji, ljudima je otvarao oči stvarajući zaključke koji, iako su govorili o tadašnjem trenutku, ostaju vrijednost za svako vrijeme.  

Uvjerili smo se kako je taj upečatljivi čovjek briljantno donosio sud o vremenu, ljudima i događajima, ali moramo naglasiti oblast u kojoj je načinio najveće intelektualne uspjehe – kao scenarista. 

Teško je i nabrojati sve nagrade koje je dobio za filmove snimljene po njegovom scenariju. Bila su to odreda remek djela u kojima su slavu osvajali režiseri, dok je ono najvrednije u tim filmskim djelima, priča, bilo pomalo zapostavljeno jer Sidran nije imao naročitu želju niti interes da ističe svoje zasluge za te kinematografske uspjehe. “Sjećaš li se Doli Bel” i “Otac na službenom putu” su filmovi čiju je slavu pokupio poznati režiser Emir Kusturica, a koji su imali tu crtu genijalnosti upravo u toj briljantno vođenoj scenarističkoj niti koju je Sidran znao dovesti do savršestva. Prisjetićemo se i “Kuduza”, čiji je režiser bio Ademir Kenović. To je priča koja se odvija u realsocijalističkom životu bosanskih varošica, o bjeguncu od zakona Bećiru Kuduzu. Bila je to jedna scenaristička rapsodija prepuna briljantnih misli svojstvenih bosanskom čovjeku, a njegove replike se među običnim narodom i danas prenose i prepričavaju. Ne treba zaboraviti ni filmove “I to će proći”, “Oslobađanje Isidora Katanića”, “Povratak Katarine Kožul”, “Praznik u Sarajevu”, a dao je, kao što smo već pomenuli, veliki pečat bosanskohercegovačkoj kinematografiji filmom sa ratnom tematikom  u opkoljenom Sarajevu od 1992. do 95. godine “Savršeni krug”. Njegovi saradnici su davno rekli kako nisu filmovi proslavili Sidrana, nego je Sidran proslavio filmove.

Abdulah Sidran

Možda je najbolju definiciju fenomena “Sidran” u kinematografiji, pred kamerom Federalne televizije, dao režiser “Kuduza”, tog nezaboravnog bosanskohercegovačkog filmskog klasika, Ademir Kenović: 

“Jedan od rijetkih koji će nešto predstavljati i za sto godina, koji je dao pečat ovom vremenu je definitivno Abdulah Sidran sa svojim fantastičnim osjećajem za život – obični, jednostavni, veseli, tužni, svakakav...”

Amire, pomenuo si režisera Emira Kusturicu, koji sa Sidranom potpisuje neke od kultnih filmova predratne bosanskohecegovačke kinematografije. Kakva je bila njegova reakcija na vijest o odlasku velikog Sidrana?

Napisao je na društvenim mrežama, ako se dobro sjećam, pokušavajući da se nekako uklopi u sarajevski vokabular, kako će mnogo potoka proteći sa Bjelava, bujičnih voda sa Vratnika, mnogo će bara u Hrasnom nastati i nestati, mnogo će vode proteći, mnogo će kiša pasti i mnogo zima i ljeta proći dok se ne pojavi takav talenat kakav je bio Abdulah Sidran. Ipak, nekadašnji ubojiti stvaralački tandem već desetljećima nije bio u nekom osjetnom kontaktu.

Rekao si maloprije jednu rečenicu – da ga nisu proslavili filmovi. Znači li to da se on prije svega smatrao pjesnikom?

Tako je. Njegovo pjesničko djelo je grandiozno, a njegova djela prevođena na brojne svjetske jezike, postajući tako klasici evropske isvjetske poezije. Otkup sirove kože, Morija, Sarajevska zbirka, Sarajevski tabut, Planeta Sarajevo, Zašto tone Venecija, samo su dio tog đerdana njegovih stvaralačkih djela. Uz brojna djela kojima je ostavio neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj poeziji i književnosti, je i potresno djelo "Suze majki Srebrenice", poema koja je jedan od najvećih kulturnih spomenika stravičnim događajima i žrtvama genocida iz jula 1995. godine. Za knjigu poezije “Sarajevski tabut”, koju je objavio u ratu u Bosni i Hercegovini, dobio je “Nagradu slobode”, PEN-centra Francuske. Književnik Zlatko Topčić podsjeća da je Sidran u svoja djela utkao dušu ovdašnjeg naroda i podneblja mnogo jače nego bilo ko drugi.  

"Otišao je glas po kojem su nas prepoznavali, pjesnik koji je najpotpunije izrazio biće svog naroda i duh svoga vremena. U očima našeg čovjeka, koji ne mari mnogo za poeziju, sam Sidran je bio grešna poezija koja hoda. Od ovog našeg doba ostaće tek ponešto, ali se kladim da će tu biti stihovi Abdulaha Sidrana. Najbliži ljudima, slavan onako kako to nijedan pjesnik u ovoj zemljici nije bio, niti će. Imali smo i prije velikih i značajnih pjesnika, ali boljeg nismo”. 

Ovom minijaturom Zlatka Topčića polako ćemo privesti kraju današnji razgovor. Podsjetiću još samo da je Sidran dobitnik još čitavog niza nagrada - Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Godišnje nagrade Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Godišnje nagrade Izdavačkog preduzeća “Svjetlost”, Zmajeve nagrade… Ma teško je i nabrojati sve što je na tom polju postigao u svom iznimno uspješnom stvaralačkom životu. Sidran je bio redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ipak, najveće priznanje za ovog velikog čovjeka je to što će ostati upamćen kao jedan od najvažnijih pjesnika i književnika u istoriji Bosne i Hercegovine, rame uz rame s velikanima pisane riječi, kakve je Bosna, imala kroz vrijeme.