Siromaštvo u bogatoj Njemačkoj. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 24.10.2023. 27:28 Min.. Verfügbar bis 23.10.2024. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Siromaštvo u bogatoj Njemačkoj
Stand: 24.10.2023, 17:46 Uhr
Nenad Kreizer, Filip Slavković, Boris Rabrenović
Fenomen siromaštva pogađa i zemlje poput Njemačke koje se smatraju bogatima. S porastom inflacije posljednjih godina posebno je porastao broj onih koji se nalaze u opasnosti da padnu ispod granice siromaštva. No što to zapravo znači? U kojem trenutku se netko u Njemačkoj smatra siromašnim? I zašto su od opasnosti od pada u siromašvo pogođeni upravo useljanici? O ovim pitanjima raspravljamo u ovom izdanju podcasta, između ostalog i sa socijalnom radnicom iz Berlina Sabinom Folnović Jaitner.
Tko se smatra siromašnim? Odgovor na to pitanja naravno ovisi o tome za koje područje se odnosi: 10 eura u Njemačkoj je potpuno različiti pojam od 10 eura recimo u Moldaviji. Ujedinjeni narodi kao donju granicu za bijedu navode dva dolara dnevno. Koliko god nam se ta brojka učinila nevjerojatnom, još uvijek preko 700 milijuna ljudi diljem svijeta preživljava s dva ili manje dolara dnevno.
U Njemačkoj se siromašnim smatra svaki građanin kojemu na raspolaganju stoji manje od 60 posto prosječne svote koja na raspolaganju stoji domaćinstvima u Njemačkoj. Konkretno je to za 2021. značilo oko 1250 eura za jednočlano domaćinstvo.
No inflacija, i posebice porast cijena energenata, su doveli do povećanja/je posljednjih godina povećala broj građana koji su siromašni ili kojima prijeti opasnost da takoreći "skliznu" u siromaštvo. Među društvene skupine koje su posebno ugrožene spadaju samohrani roditelji, samci ali i useljenici. Mnogima nije jasno koliko je pogođenost beskućništvom u vrijeme strelovitog porasta stanarina akutna.
Od kolege Filipa Slavkovića saznajemo što je to zapravo siromaštvo i kako se ono definira. Od 2020. pa tokom 2021, za vreme pandemije, a onda i od rasplamsavanja rata u Ukrajini s početkom 2022. pa evo skoro do kraja 2023, bezmalo četiri godine, i u Nemačkoj i na Balkanu i u celoj Evropi rastu finansijski problemi. Nacionalne ekonomije trpe energetske i inflatorne udare koje osećaju i građani pojedinačno. Prvi put posle globalne krize banaka i valuta 2008. godine, dakle nakon decenije blagostanja, stanovnici Evropske unije i zemalja regiona ponovo imaju strah od siromaštva. Ali šta je tačno siromaštvo, ko se u kom kontekstu smatra siromahom?
Nije, naravno, isto biti siromašan u centralnoj Africi u Burundiju, koji se smatra najsiromašnijom državom u ovoj godini, i na Bermudima, sada polu-samostalnoj britanskoj koloniji u Atlantskom okeanu koja spada u pet najbogatijih teritorija na svetu. Uz to postoje i različite metodologije kako se bogatstvo odnosno beda meri. Najčešće se, da bi se izmerilo siromaštvo na globalnom nivou, određuje taj bruto društveni proizvod po glavi stanovnika ali se sve češće kao novija mera koriste ili bruto društveni prihod ili paritet kupovne moći. Sve ove metodologije su razvijene za neku od velikih međunarodnih finansijskih organizacija kakve su Svetska banka ili Međunarodni monetarni fond pa u osnovi za preračunavanje kao valutu imaju američki dolar. Mi u Evropi smo odavno prešli na obračune u evrima. Ali kako god računali, među oko 200 manje ili više samostalnih država na planeti, skoro da nema evropskih zemalja koje spadaju u 100 najsiromašnijih.
To ipak ne znači da su u Evropi svi bogati, pogotovu ne u onom našem regionu?
Najsiromašnija evropska zemlja prema bruto društvenom proizvodu po glavi stanovnika već godinama je Kosovo ali se ne meri po svim metodologijama jer nije priznato u Ujedinjenim nacijama. Prema BDP-u ono je sa oko 15.000 dolara po stanovniku tik iza Moldavije koja ima oko 1000 dolara po stanovniku više a sa po oko 20.000 dolara slede Albanija pa Bosna i Hercegovina te Severna Makedonija; i onda su po BDP-u blisko Srbija sa 26.000 i Crna Gora sa 28.000 dolara po glavi stanovnika. Zbog ratova i sankcija smo na listi najsiromašnijih Evropljana preskočili Ukrajinu i Belorusiju a sledeća bi onda na spisku iz bivše Jugoslavije bila Hrvatska, koja se sa više od 40.000 dolara po stanovniku, rame uz rame s Mađarskom, zapravo smatra jednom od 50 najbogatijih država sveta, i ostavlja iza sebe, mereno po BDP-u po stanovniku, i Bugarsku i Rusiju i Grčku i Rumuniju i Slovačku. Među 30 najbogatijih zemalja sveta je Slovenija sa više od 50.000 dolara po stanovniku, dok Nemačka po tom merilu spada u top 20.
Ali ko se onda u bogatoj Nemačkoj smatra siromašnim ili socijalno ugroženim?
U Nemačkoj se zapravo meri ne samo ko je siromašan već i kome siromaštvo preti. Zvanično se u tu kategoriju svrstava deo stanovništva koji raspolaže sa manje od 60 odsto od srednje visine mesečnih prihoda po domaćinstvu. Prema računanju Svetske banke, ekstremnom siromašnim se smatraju ljudi koji dnevno na raspolaganju imaju manje od 2,15 dolara i takvih je oko 700 miliona širom sveta. Ukoliko se ne posmatraju samo ekstremni slučajevi, siromašnih je oko 1,3 milijarde od ukupno osam milijardi ljudi na planeti. U Nemačkoj ekstremnog siromaštva gotovo da nema ali se smatra da siromaštvo ugrožava 20 procenata stanovništva, od ukupno 84 miliona građana, odnosno 15 odsto domaćinstava.
Više od 16 miliona nemačkih građana koji žive u oko 15 odsto od ukupnog broja domaćinstava imaju mesečna primanja koja su manja od 60 procenata srednje vrednosti prihoda u Nemačkoj – i to je merilo ugroženosti siromaštvom ovde?
Tako je. To zvuči dosta apstraktno, naravno, ali može da se prevede u apsolutne brojke. Recimo: najčešće u jednom domaćinstvu žive ili četvoročlana porodica ili samac. Svaka samica koja je u prošloj godini imala manje od 15.000 evra bila je ugrožena siromaštvom. Treba imati u vidu da se računaju neto-sume, dakle kada se od plate odbiju porezi i druga davanja državi. Da bi u 2022. imao više od tih 15.000 evra neto na raspolaganju, svako ko je živeo sam morao je da ima mesečnu bruto zaradu od najmanje 1.650 evra da se ne bi smatralo da mu preti siromaštvo. Znači, nisu mu bila dovoljna ni tri ona mini-džoba od po 520 evra.
A šta to onda znači za klasična domaćinstva odnosno četvoročlanu porodicu?
Ukoliko računamo sa dvoje odraslih i dvoje maloletne dece, za njih je ta granica ugroženosti siromaštvom u 2022. bila 31.500 evra. Toliko su morali da imaju na raspolaganju neto prošle godine da bi se smatralo da im ne preti tzv. socijalna izolacija odnosno da deci mogu da priušte bavljenje nekim sportom ili hobijem a odrasli da mogu da odu ponekad u bioskop ili teatar. U neto primanja se, inače, računaju ne samo lični dohoci nego i sve prinadležnosti koje pojedincima stižu od države a u koje spadaju i Bürgergeld od 500 evra tj. novac za građane, koji je kao reforma uveden s početkom 2023, i npr. dečiji dodatak koji od 2025. treba da preraste u novi vid finansijske podrške deci nazvan Kindergrundsicherung.
Deca su upravo najčešće kategorija stanovništva najviše pogođena siromaštvom.
Prema podacima za 2021, najsvežije objavljenim, siromaštvo ugrožava ukupno skoro tri miliona dece i mladih u Nemačkoj. To znači da gotovo 21 odsto ukupne mlade populacije živi u porodicama koje su ugrožene siromaštvom. Posebno je taj procenat visok među punoletnim omladincima, od 18 do 25 godina starosti, od kojih je milion i po ugroženo siromaštvom, što je više od 25 odsto populacije.
Dakle, više od petini nemačke dece i više od četvrtini mladih preti siromaštvo.
I to sve u 2021, drugoj godini pandemije korona-virusa ali i godini pre ruskog napada na Ukrajinu posle kojeg je usledila ekonomska kriza. A u 2021. srednji neto dohodak po domaćinstvu u Nemačkoj mesečno iznosio je skoro 5000 evra. Siromaštvom su, dakle, ugrožene bile porodice koje imaju manje od 60 odsto te sume na raspolaganju. Zato se svako nemačko dete koje živi sa roditeljima koji u domaćinstvu mesečno na raspolaganju imaju manje od 3000 evra mesečno već smatra ugroženim siromaštvom. Jer dete je u Nemačkoj ugroženo siromaštvom i kada roditelji ne mogu da mu plate da sa ostalim đacima ide na ekskurziju ili ne mogu da finansiraju pohađanje glume ili baleta. I to upravo spada u zaštitu dece.
O siromaštvu razgovaramo danas s našom sugovornicom sociologinjom Sabinom Folnović Jaitner koja se u svom svakodnevnom radu susreće s pojmom siromaštva.
Sabina, postoje li slučajevi, je li vama poznato iz rada s ljudima, da se ljudi jako teško odlučuju, iako vide da zaista tu više ne ide, da nije priznata njihova diploma, ne žele taj socijalni pad takozvani da neko ko je učitelj sad odjednom mora raditi npr. u ugostiteljstvu. Da li postoji ta neka mentalna prepreka da se povratak u domovinu poveže s pojmom neuspjeha, jeste li imali te neke slučajeve?
- To je vrlo čest slučaj, da. Ja sam u svojim fejsbuk grupama također primijetila da kada je osoba ostala bez posla, kada joj je potrebna financijska pomoć ili je osoba ostala bez krova nad glavom ili joj prijeti da će ostati bez krova nad glavom, onda ta osoba takva pitanja postavlja anonimno.
Mislim da je tu prisutan prvenstveno sram od vlastitog neuspjeha koji kod migranata može biti još jače izražen nego kod domaćeg stanovništva jer je osoba otišla iz vlastite države u potrazi za boljim poslom, boljom plaćom, za boljim životom. Kada se osoba suoči onda sa nekom određenom teškom situacijom u tuđini, u zemlji u kojoj je otišla zapravo za boljim životom, onda ta osoba takvu situaciju vrlo bolno proživljava i doživljava određeni sram. I mislim da je to jedan od razloga zašto postoji onda otpor povratku jer onda osoba mora i drugima objašnjavati što se dogodilo, zašto si se vratio?
Posebno zato što si se vratio iz Njemačke jer postoji isto ta legenda i te priče kako je u Njemačkoj sve odlično i da svi koji u nju odu se super snađu i vrate se u mercedesu. I onda dolazi do velikog razočarenja. Mislim da zato sto i osoba koja odlazi dolazi u Njemačku ili u drugu zemlju zapravo odlazi isto sa očekivanjima. I kada se ta očekivanja ne ispune, onda dolazi do tog velikog razočaranja.
Ovdje bih samo napomenula da u takvim trenucima je vrlo dobro znati da osobni poslovni neuspjeh ne ovisi samo o nama samima. Znači, to je taj neki kapitalistički ideal da je svaka osoba zaslužna za svoj vlastiti uspjeh i da je kriva za svoj vlastiti neuspjeh. Međutim, za potonuće u siromaštvo ili za određenu financijsku poteškoću s kojom se osoba suočava, nije kriva samo ta osoba. Postoji niz ekonomskih i socijalnih faktora, ekonomska kriza, na primjer, zatvaranje tvornica i tako dalje, koje zapravo dovode osobe do toga da izgube posao. I onda se i gubitkom posla suočavaju s ostalim poteškoćama koje slijede, posebno ako žive u stanu koji unajmljuju, a to je većina migranata. Tako da taj neuspjeh, kako se na to zapravo gleda i kako nam zapravo društvo nameće da gledamo na svoje neuspjehe kao na vlastitu krivicu, izaziva otpor prema povratku u domovinu.
Jesu li inače samo visoke cene uzrok povećanja broja ugroženih siromaštvom?
Zapravo je značajan faktor povećanja broja siromašnih u stvari doseljavanje ljudi iz kriznih ili ratnih područja u Nemačku. Tu treba ukazati i da se za prošlu godinu može očekivati dodatni porast ugroženosti siromaštvom zbog dolaska ratnih izbeglica iz Ukrajine. U statistiku, naime, ulaze svi koji žive u Nemačkoj.
Često se kao primer grupe stanovništva koja su ugrožena siromaštvom, osim dece i doseljenika iz kriznih regiona sveta, u Nemačkoj navode i stariji ljudi.
Parametri za merenje relativnog siromaštva su i za starije ljude isti kao oni već ranije navedeni ali je životna situacija naravno drugačija. Starima se smatraju svi koji imaju više od 65 godina i uglavnom su završili radni vek. Jer, penzioneri teško da dodatno mogu da uvećaju svoja primanja pa zavise samo od mesečne penziju i eventualnih prinadležnosti od države. Savezna vlada je pre pola godine potvrdila da je u 2021. više od 28 procenata starijih ljudi bilo izloženo riziku od siromaštva, što je za skoro procenat lošije nego prosek u Evropskoj uniji. Među starima su pak posebno ugroženi doseljenici. Dok je kod nemačkih državljana starijih od 65 u 2021. siromaštvom bilo ugroženo 14 procenata populacije, pri čemu je taj broj i stalno opada u ranijim godinama, kod stranaca-staraca taj je procenat iznosio skoro 28 odsto i u prethodnim godinama je stalno rastao.
Kada se uporede svi podaci, u svim kategorijama ugroženog stanovništva u Nemačkoj stranci izgleda čine najveći deo populacije kojoj preti siromaštvo.
I kao izbeglice iz kriznih područja, i kao deca doseljenika, pa i kao penzionisani gastarbajteri – stranci u Nemačkoj su, prema svim podacima, mnogo češće nego starosedelačka nemačka populacija ugroženi bedom i socijalnom izolacijom.
