Vraća li se obvezan vojni rok?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 15.02.2024. 26:06 Min.. Verfügbar bis 14.02.2025. COSMO. Von Nenad Kreizer.
Vraća li se obvezan vojni rok?
Stand: 15.02.2024, 18:30 Uhr
Nenad Kreizer, Saša Bojić, Nada Pester
Ruski napad na Ukrajinu promijenio je vojno-obrambene strategije zemalja u Europi. Pored dodatnog naoružavanja, sve češće se počelo govoriti i o vraćanju obveze služenja vojnog roka koja je u mnogim zemljama Europe ukinuta posljednjih desetljeća. Društva su oko ovog pitanja vrlo podijeljena. Društvenom raspravom na ovu temu se bave Nenad Kreizer i Saša Bojić, a vojni analitičar Marinko Ogorec govori o tome zašto je modernim vojskama usprkos tehnologiji potrebno ljudstvo na terenu.
Generacije mladih na Balkanu ali i u Njemačkoj se još nisu u potpunosti ni navikle na odsustvo obaveznog vojnog roka a već se raspravlja o ponovnom uvođenju ove institucije koja je posljednjih stoljeća imala značajnu ulogu u socijalnim strukturama zemalja u Europi.
Služenje vojnog roka je igralo važnu ulogu pogotovo kod mladića za koje se ova služba smatrala nekom vrstom inicijacije i ulaska u društvo odraslih. Društvene promjene proteklih desetljeća ali i promjena struktura vojnih snaga, djelomice zbog promjene strategije, djelomice zbog ulaska u vojne saveze poput NATO-a ali i zbog specijalizacije vojne tehnologije, učinile su instituciju obveze vojnog roka nepotrebnom. Pokazalo se da je vojnim snagama potrebna manja ali stručnija vojska koja je u stanju nositi se s izazovima moderne vojne tehnologije i strategije. Tako je u Njemačkoj i drugim zemljama danas vojska profesionalna, dakle plaćena, i otvorena za zapošljavanje i žena i muškaraca.
No napad Rusije na Ukrajinu prije dvije godine i zamarajući rat koji se od tada vodi pokazao je vojnim stratezima važnost ljudstva na terenu i nije prošlo mnogo da se ne počne govoriti o ponovnoj potrebi uvođenja obveze vojnog roka kao stvaranja baze za kojom bi se posezalo u slučaju vojnog sukoba.
O ponovnom uvođenju obveze vojnog roka se raspravlja diljem Europe a i u Njemačkoj se ova opcija ponovno sve češće spominje. Doduše ovdje je stav prema ovom pitanju podijeljen i to ne samo na razini općeg političkog diskursa nego i unutar samih stranaka. I dok je kancelar Olaf Scholz protiv a njegov ministar obrane Boris Pistorius nije određen, predsjednica odbora za obranu Bundestaga Marie Agnes Strack-Zimmermann, inače članica liberalne stranke FDP, je oštra zagovornica ponovnog uvođenja služenja vojnog roka.
U regiji jugoistočne Europe pozive za uvođenjem vojnog roka treba gledati u svjetlu ratnih sukoba posljednjih desetljeća o čemu nam je više rekao vojni analitičar Marinko Ogorec s Visokog učilišta u Velikoj Gorici.
Gospodine Ogorec, laički rečeno, unatoč visoko tehnologiziranom ratu, još uvijek čovjek na terenu vrijedi jako puno?
Apsolutno, čovjek na terenu je ključni čimbenik. Bez obzira na sve važi ono staro pravilo još iz vremena rimskog doba pa do danas, da teren nije zauzet ili nije osvojen ili oslobođen ako vojnička čizma pješaka na njega nije stupila. To se, nažalost, pokazuje i dandanas u eri visoko tehnološkog ratovanja, s jedne strane. S druge strane, opet se vidi da su ti ljudski resursi oni koji su najosjetljiviji, koji se, kad se potroše, više ih ne možete nadoknaditi. Zbog toga je potrebna pričuva. Ako imate profesionalnu vojsku kad izgubite profesionalnu vojsku, tko će ih nadoknaditi? Nemate jednostavno mogućnosti.
Mislite li da je ovaj val razmišljanja o ponovnom uvođenju vojnog roka upravo reakcija na ono što se događa u Ukrajini? Ne samo rat konkretno, koliko činjenica da, ovo što ste upravo rekli, da se ponovo pokazalo da je pješadija, živi vojnik, presudni čimbenik u ratu?
To se pokazalo. To je sada itekako bitna stvar. Vidimo opet i na Bliskom istoku, u pojasu Gaze. Bez obzira na to što su Izraelci tehnološki apsolutno daleko nadmoćniji od Hamasa, neusporedivo nadmoćniji, ali vidimo da pješak mora ići u ulične borbe, mora ići u borbe u naseljenom mjestu. Nemate mogućnosti drugačije da ovladate tim prostorom. Nemate druge mogućnosti da riješite borbenu situaciju bez da pješak ne uđe tamo. I to pokazuje da su upravo gubici zbog toga i kod Izraelaca dosta visoki.
Od Saše Bojića dobivamo pregled o vojnoj obvezi u Njemačkoj u aktualnom ali i povijesnom kontekstu.
Saša, kada je u Nemačkoj uvedena obaveza služenja vojnog roka i kako je to zvanično obrazloženo?k
Prvo uvođenje vojne obaveze u Nemačkoj datira iz 1813. godine pod utiskom poraza u ratu protiv Francuske, i kao posledica reformi tadašnjeg nemačkog društva. Tada je Nemačka bila rasparčana na više država, i vojna obaveza nije imala jedinstvena formalna pravila, mada je odlazak u vojsku smatran velikom čašću za svakog muškarca.
Sa stvaranjem nemačkog Rajha 1871. godine, te donošenjem Ustava, svaki nemački muškarac je potpao pod vojnu obavezu u – ukoliko se ispostavio kao sposoban za vojsku – morao da služi vojni rok sedam godina. Doduše nije svih sedam godina bilo isto, već je tih sedam godina bilo podeljeno na prve tri godine aktivne obuke, nakon kojih su sledile 4 godine u statusu rezerviste. Inače svi muškarci starosti između 17 i 42 godine sposobni za ratovanje su mogli da budu u slučaju potrebe povučeni u vojsku.
Da li to znači da je sa takvim ustrojstvom vojske Nemačka dočekala Prvi svetski rat?
Da, ta velika čast da se pod oružjem služi svojoj državi bila je i dalje pokretačka snaga za to što su u početku mladi muškarci sa oduševljenjem ili entuzijazmom ulazili u taj rat. Njihove vizije borbi koje predstoje su, se, međutim, relativno brzo raspršile, bio je to rat koji je po broju žrtava i surovosti prevazuišao sve što je čovečanstvo pre toga iskusilo. Tako je i u armiji i među civilima raslo neraspoloženje prema vojsci i odmah po završetku rata je počeo da se širi pacifistički pokret svuda u Evropi. A Versajski mirovni ugovor je poraženoj Nemačkoj doneo ukidanje vojne obaveze, tako da je vojska „spala“ na profesionalnu trupu od oko 100.000 vojnika, bez avijacije i mornarice.
Da li je to tako bilo sve do dolaska Hitlera na vlast 1933, i kako je posle tako „pacifizovane“ države on uspeo da ponovo stvori jaku vojsku?
Van pomenute armije su i dalje postojali slobodni korpusi koji joj formalno nisu pripadali, i zapravo su kao neka vrsta paravojnih formacija imali određeni uticaj. U njihovim redovima je bilo ukupno oko 400.000 ljudi. Ti korpusi su bili uglavnom konzervativno nastrojeni i mrštili su se na Vajmarsku republiku i parlamentarnu demokratiju modernog tipa, te na sve što im je mirisalo na komunizam, pri čemu su ih i vlada i zvanična vojska tolerisali. Na kraju su u političkim sukobima pobedili protivnici Republike - Hitler je došao na vlast i jednostavno ponovo uveo vojnu obavezu ne obazirući se nimalo na Versajski ugovor. Vojska je prozvana Wehrmacht, svaki nemački muškarac između 18 i 45 godina je morao da služi vojsku godinu dana, a kasnije je to produženo na dve godine. Svako odbijanje da se služi vojni rok moglo je da bude kažnjeno smrću. I tako je Nemačka – uz naravno veliku mobilizaciju – ušla u Drugi svetski rat.
I njegov rezultat je poznat – Nemačka je ponovo morala da se povinuje volji pobedničkih sila. Kada je – i kako - u posleratnom poretku došlo do novog uvođenja vojne obaveze u zemlji?
Kada je posleratna Savezna Republika Nemačka osnovana 1949, njeno naoružavanje, naravno, najpre nije dolazilo u obzir. Ali nov svetski poredak je postao veoma brzo jasan i Sovjetski Savez je od saveznika postao neprijatelj na čelu Varšavskog pakta. Važan korak ka ponovnom naoružavanju Nemačke bilo je potpisivanje Pariskih ugovora 1954. nakon čega je ukinut okupacioni statut za Nemačku i otvoren put za članstvo u NATO kojem je ova zemlja pristupila u maju 1955. sa mogućnošću da formira svoju vojsku.
Sve se odvijalo brzo i prva dobrovoljačka jedinica je formirana već u novembru 1955. Sastojala se od 101-og vojniika koje je imenovao lično tadašnji ministar odbrane Teodoro Blank. U Martu 1956. je donet i Zakon o vojsci i tada je nemačka armija dobila ime „Bundeswehr“. I tada je stupila na snagu opšta obaveza služenja vojnog roka. Ona je prvi put ugrađena i u nemački Osnovni zakon. I posle toga je važila više od 50 godina. To je bilo povezano i sa novim moralnim konceptom „unutrašnjeg vođstva“ kako je nazvano ostvarenje demokratskih vrednosti i normi u Bundesveru. Stvar je postavljena tako da je vojnik zapravo „građanin u uniformi“ koji ima obavezu pre svega prema svojoj savesti i u skladu s njom se odgovorno ponaša.
Znamo da je postojalo i tzv. civilno služenje vojnog roka – da li je i ono uvedeno još tada kao opcija za one koji ne žele da „služe opod oružjem“?
Jeste – i to je zapravo u 50-im i 60-im godinama btno doprinelo prihvatanju vojne obaveze. Služenje u civilu je veoma brzo postalo popularna opcija i oni koji bi se opredelili za to su posle vrlo kratkog vremena prestali da važe kao oni koji samo po svaku cenu hoće da se izvuku iz zaleganja po blatu i ratničkog života. Vrlo brzo je civilno služenje postalo izraz iste onakve odgovornosti za državu kao i služenje pod oružjem. Svako je imao mogućnost da zbog takozvanog „prigovora savesti“ odbije da ga rasporede u vojne jedinice.
I pored svega toga, mora da je bilo specijalnih razloga i za kasnije stavljanje vojne obaveze kompletno van snage?
Svakako – i to i jeste pravi izraz, vojna obaveza u Nemačkoj nije ukinuta, već je stavljena van snage – samo pre nego što objasnimo tu terminologiju da kažem i ovo: od početka devedesetih godina je u Nemačkoj vojna obaveza postajala sve manje popularna, da tako kažem. Hladni rat je bio završen, Nemačka više nije bila okružena zemljama od kojih preti neposredna vojna opasnost. S tim u vezi se uloga nemačke vojske polako menjala i ona je sve više počela da biva aktivna drugde u svetu. A za to su bili potrebni dobro obučeni specijalisti. Njihovo školovanje nije moglo da traje samo godinu dana ili manje. Za to su se mladi ljudi već mnogo manje interesovali nego za neposrednu odbranu zemlje. Početkom 2000-ih, to interesovanje je dodatno opalo kada je nemačka vojska već bila raspoređena na razne lokacije po svetu, od Kosova do Avganistana. Izjava bivšeg ministra odbrane Petera Štruka iz 2004 da se „bezbednost Nemačke brani i na Hindukušu“ nije ubedila značajno veći broj mladih da brane rodnu grudu u srednjoj Aziji.
Ipak je od Štrukova izjave prošlo još sedam godina pre nego što je vojna obaveza stavljena van snage.
Premišljanja i javne diskusije o tome su jednostavno morali da potraju još tih sedam godina, jer stvar nije jednostavna: smatra se da vojna obaveza generalno služi kao neka vrsta mosta između armije i društva. Prestanak te obaveze zaista i znači izvesno otuđenje u tom smislu, jer više nema miliona porodica čiji su sinovi i kćeri u nekoj kasarni nedaleko od rodnog mesta, nema tog prisustva vojske u našoj svakodnevici. Drugo je pitanje da li je zaista i šteta što je tako, jer je vojska i sa takvim, pa i većim, prisustvom u svakodnevici mnogih država, bivala zloupotrebljena, recimo, za ostanak diktatora na vlasti. Možda je zato upravo profesionalna vojska najviši oblik angažovanja „građana u uniformi“. Billo kako bilo, 1. jula 2011. je vojna obaveza u Nemačkoj stavljena van snage – a ne ukinuta, i ta mala terminološka razlika je i postojala zbog situacija kakvu imamo sada, jer za vraćanje vojne obaveze nije potrebno donositi nove zakone, već samo doneti službenu odluku. To ide mnogo brže ako dođe do situacije „stani-pani“.
I za sam kraj: ukidanje vojne obaveze je onda značilo i ukidanje civilnog služenja vojnog roka?
Da, ali je uvedena takozvana dobrovoljačka služba, koja je mladima dala mogućnost da se nakon srednje škole angažuju na različitim socijalnim projektima. To je zapravo zanimljivo, jer je u društvu ostalo uvreženo da nakon završene škole i pre studija ili zapošljavanja valja odraditi nekih godinu dana na nekoj delatnosti koja je korisna za čitavu zajednicu.
Zbog opšte geopolitičke situacije – na primer rata u Ukrajini – sada se nanovo vode rasprave o mogućnosti uvođenja obaveznog vojnog roka u Nemačkoj?
Pa da, njih je tako reći otvorio ministar odbrane Boris Pistorijus, i on je od eksperata svog ministarstva zatražio da razrade neke konkretne predloge za reorganizaciju Bundesvera. Oni su izneli nekih 65 predloga i ni tu nije ostalo definisano da li je uvođenje vojne obaveze dobro rešenje. Iz ministarstva je stigao signal da bi možda moglo da se razgovara o tzv. „švedskom modelu“, gde svi mladi idu na regrutaciju ali ne idu svi i u vojsku, već samo oni koji su podesni za određene konkretne zadatke“. Švedski model se danas smatra vrlo modernim, ali, u Nemačkoj su diskusije u punom jeku a u njima su zastupljene sve moguće opcije. Oni koji su protiv vojne obaveze smatraju, recimo, da danas imamo proesionalnu vojsku sposobnu za rad sa novim tehnologijama, koje mladi regruti ne bi ni izdaleka mogli da savladaju za godinu pa i više dana. A zagovornici iznose različite argumente, među kojima čak i onaj da bi uvođenje obaveze imalo psihološki značaj, donelo građanima osećanje da su bezbedniji nego ranije.
