Što nam je potrebno za sreću?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 20.03.2024. 28:59 Min.. Verfügbar bis 20.03.2025. COSMO. Von Maja Maric.
Što nam je potrebno za sreću?
Stand: 20.03.2024, 17:51 Uhr
Maja Marić, Aida Kožar, Boris Rabrenović
Danas (20.3.) je međunarodni Dan sreće. Ali znamo li što sreća uopće je? Put do formalne definicije se ispostavio kao prava komplikacija jer razgovaramo o osjećaju koji bi svi trebali prepoznati kada ga osjete. Ali pošto na njega utječe velik broj čimbenika, od kojh je svaki individualan, čini se da nam za definiciju uvijek nešto malo fali. Kao i za sreću. A o tome je li sreća “opće blagostanje”, Maja Marić razgovara s Aidom Kožar i psihologicom Tijanom Debelić.
Znate li što je sreća?
Sreća, užitak i zadovoljstvo su, najkraće rečeno, emocionalna stanja u kojima smo - zadovoljni. Ali definicija sreće je jedan od najvećih psihologijskih problema. Zašto je to tako? Ne bismo li trebali znati prepoznati sreću čim je osjetimo?
U knjizi The How of Happiness, ili Kako pronaći sreću, istraživačica pozitivne psihologije Sonja Lyubomirsky razrađuje što nam je potrebno za sreću, opisujući sam pojam kao "iskustvo radosti, zadovoljstva ili pozitivnog blagostanja, u kombinaciji s osjećajem da je nečiji život dobar, smislen i vrijedan."
Ono što je primjećeno je da društveni i kulturni čimbenici utječu na to kako razmišljamo o sreći.
Na primjer, neke od studija otkrile su da ljudi iz kultura koje više prihvaćaju kolektivističke ideale, sreću vide više kao inačicu harmonije i zadovoljstva, dok je individualistički nastrojeniji ljudi povezuju s osjećajima obilja i radosti.
Na to koliku količinu sreće ćemo osjećati utječe i jesmo li dio neke društvene grupe, poput obitelji, jer dokazi kažu da sretniji ljudi povećavaju razinu sreće ljudi oko sebe.
A zašto toliko o sreći odjednom? Danas je, naime, međunarodni Dan sreće.
O sreći danas razgovaramo s psihologicom i psihoterapeutkinjom u superviziji Tijanom Debelić iz Rijeke.
Tijana, postoje li zaista tako neke prakse, kao vrtlarstvo ili yoga, meditacija, nešto što nam može pomoći da možemo se smiriti i uživati u trenutku ako nam to ne dolazi prirodno samo od sebe?
Naravno, da. U ovom frenetičnom, ludom životu zaista je sve bitnije ukoliko se takvim nekim aktivnostima bavimo. Može to biti slikanje, fotografija, bilo koji zapravo neki hobi u kojem se mi možemo odmoriti, koji možemo usporiti, u kojem možemo, mi kažemo "samo biti". Samo postojati, mindfulness je prekrasna tehnika koja može nam pomoći da tako nešto usvojimo, samo biti prisutni i samo disati. Onda se nekako rađa i ta zahvalnost za ono što imamo. Ona stara poslovica "nije sretan onaj koji puno ima, nego onaj koji malo treba". Možemo to preoblikovati, ja to više volim preoblikovati u - nije sretan onaj koji puno ima, nego onaj koji je sretan s onime što ima, a koji je i spreman potruditi se za još. Ne moramo mi nužno stati. Živimo u jednoj kulturi koja je usmjerena ka uspjehu. Ali nije problem uspjeha i nije problem ni ekstrinzičnih motivatora. Problem je da smo mi prebrzi, da jurimo, da uopće ne znamo često što radimo, zašto se tako ponašamo, što mislimo, kako se osjećamo? I upravo sve te prakse koje ste naveli nam mogu pomoći da malo zastanemo, da pogledamo sebe u oči, da pogledamo život i da osvijestimo gdje smo na tom našem putu, kako se osjećamo s tim koji jesmo u svojoj koži? Donosimo li dobre izbore? Trebamo li nešto mijenjati ili ne? Ili da jednostavno samo budemo. Da zaronimo ruke u zemlju da njegujemo biljku, da zagrlimo svoje dijete, ili prijatelja ili partner ili supruga. Koga god već volimo. Da se pomazimo s nekom životinjom, pomognemo nekome u susjedstvu, da budemo tu. Sve te prakse svakako jesu dobrodošle, iako nemamo za njih prostora u našem životu, jako bi bilo važno i dobro da što prije napravimo mjesto u svojimm gustim rasporedima upravo za njih.
Za koju je potrebno malo. Tako barem kažu. E, sad, da li je malo potrebno da budemo sretni ili nam uvijek fali to nešto malo da uhvatimo sreću – to je i do nas. Za mikrofonom me čeka kolegica Aida Kožar.
Aida, sretan ti Dan sreće!
Hvala Majo, i tebi, i svima neka je srećan!
Je li moguće da svima bude sretan? Što ljudi najčešće doživljavaju kao sreću, imamo li neku definiciju?
Naravno da nije moguće, a ne bi bilo ni prirodno. Pored toga što je sreća kompleksan osećaj, ona je i fluidna, dolazi i odlazi, menja se. Dok sam tražila podatke o sreći ponekad su mi informacije o njoj izgledale mnogo komplikovane a ponekad proste i jednostavne. Isto kao i sama sreća, nekada nam izgleda da je tu a nekada da ne možemo da je dosegnemo. Naišla sam na podatak da sreća ima više činilaca, a to znači imati pozitivan odnos prema okolnostima u kojima se nalazimo, dobre veze za porodicom ili prijateljima, imati svrhu života i brinuti o sebi. Sve ovo deluje vrlo suvoparno kada se kaže ali kada se prevede na naša iskustva onda možemo da vidimo koliko imamo šanse da budemo srećni.
Što bi to značilo u svakodnevnom životu?
Znači da ako imamo posao koji volimo i koji nam daje određenu finansijsku sigurnost, ako imamo nekoga iz porodice ili prijatelja kome je stalo da budemo dobro, ako možemo dobro da funkcionišemo sa našim zdravstvenim okolnostima – mi smo onda na konju, što bi se narodski reklo. To jest, imamo preduslove da budemo srećni.
Dobro, to je teorija, a može li se to vježbati u praksi?
Ali čak i kada su ispunjeni svi ti preduslovi za sreću, to nije garancija da ćemo zaista biti srećni. Ipak, stručnjaci koji se bave teorijom sreće kažu da možemo da vežbamo sreću. I to čak uprkos okolnostima u kojima živimo i koje ne idu na ruku našem osećaju sreće. Činioci, koje sam malopre pomenula, kao što su biti pozitivan i imati ljude kojima je stalo do tebe, su istraženi u pozitivnoj psihologiji. To je naučna grana koja je nastala još 1900. godine. Pozitivna psihologija ne uči eksplicitno sreći, ali ukazuje na aspekte zbog kojih bismo mogli da razvijemo osećaj smisla koji nas vodi sreći.
Aida, kažeš da pozitivna psihologija tvrdi da čovjek može biti sretan ako ima ispunjene životne uvjete koje mu nude osjećaj sigurnosti. Što to znači?
U Nemačkoj, sudeći po istraživanjima, za preduslov sreće je potrebno oko 60 hiljada evra, koliko bi iznosila godišnja neto zarada. U Istočnoj Evropi bi sreća bila jeftinija, i to 41.202 evra. (gde nađoše ta dva evra, ne znam), sa sve inflacijom. Ranije je sve bilo jeftinije, pa, eto, i uslovi za sreću.
Ipak, sve su to preduslovi i bezbrižnost na finansijskom planu igra značajnu ulogu u osećanju sreće, ali nije presudna. Često se i zbog tuđih nedaća osećamo bespomoćno ili usamljeno. Gledati kako neko pati, a biti nemoćan je veliki izazov da se osetimo srećnim. Ipak, pored pomenutih tehnika koje nam pomažu da postanemo svesni onoga što imamo, drugim rečima da budemo zahvalni, postoje još mnoge druge tehnike koje jačaju/“bilduju” osećaj sreće u nama.
Koje su to još tehnike?
Tehnika smejanja, vrlo značajna. Ali to ne znači ono da se smejemo kao ludi na brašno, što bi se reklo, (mada ako možemo - što da ne) već da osvestimo smeh kao tehniku koja nam pomaže da budemo srećniji. Postoji i nauka koja se bavi smehom, gelotologija, ona proučava odnos smeha i psihe. Gelotolozigija tvrdei da je važno da se čovek smeje, jer smeh opušta stomačni trakt koji onda oslobađa hormone sreće, endorfin i serotonin.
Znači li to da je sreća skrivena u stomaku?
Naučno – uglavnom da. U želucu i crevima su važni spletovi nerava koji oslobađaju hormone sreće kada dobiju spoljašnje impulse, čak 80 odsto hormona sreće se proizvodi u stomaku, što znači da sreća uglavnom tu i stanuje. Ima tu nešto malo i mozga, u kojem se oslobađa oksiticin, hormon koji izaziva osećaj poverenja, sigurnosti pa čak i darežljivosti. Po ovoj nauci, takođe, trebalo bi da se smejemo bar 2 minuta dnevno, da bi naše telo oslobodilo dovoljno tih hormona za sreću. A ta 2 minuta smeha dnevno je isto kao da trčimo 20 minuta. Zato, ko je lenj a rado bi da bude fit neka se smeje 2 minuta dnevno, tvrde gelotolozi/tvrdi gelotologija.
Ali nije li to malo kontradiktorno? Da se smiješ na silu, čak i kad ti se ne smije?
Za razvijanje tih tehnika na internetu se mogu pronaći vežbe za takozvanu smeh-jogu, seminari za smejanje i terapije smejanjem. Na većini internet stranica koje sam posetila istražujući, između ostalog, uticaj smeha na osećaj sreće, kažu da su vežbe smeha jednostavne. Počinju se fake osmehom, odnosno grimasom, pa fake smehom, koliko da iz stomaka izvlačimo glasove „ha-ha-ha“. Kada izgovorimo ta tri kratka sloga, ne smemo da stajemo nego nastavljamo tako, a tako se aktivira i dijafragma, uz čiju pomoć stvarno krećemo da se smejemo. Možemo da navijemo sat da nam zvoni za dva minuta, koliko je minimum za oslobađanje hormona sreće. A možemo i da nastavimo ako nam se svidi. Do 6 minuta, pa da bude kao da smo sat vremena trčali po parku.
Ali i sport bi trebao biti jedan od recepata za sreću, zar ne?
Da, svakako. Bavljenje sportom ili nekom drugom fizičkom aktivnošću, izlazak u prirodu, čitanje dobre knjige. I tu se vraćamo opet na početak ovog razgovora odnosno na pozitivnu psihologiju koja naglašava važnost brige o sebi. Ne nužno zbog nas samih nego i zbog onih drugih kojima je stalo do nas. I oni su važan faktor da bismo bili srećni. Mislim, kada već živimo u svetu u kojem nas sa svih strana vrebaju srećna lica, posebno sa društvenih mreža, i koja nas prisiljavaju da budemo srećni, onda je dobro da ignorišemo te pritiske i da se oslonimo na one za koje znamo da su na našoj strani.
Što nas opet vraća na početak razgovora.
Da. I najbolje bi bilo da one činioce sa početka ovog razgovora spojimo, među kojima je najpre briga o sebi i svest o ljudima koji nas vole, odnosno zahvalnost što ih imamo. Zahvalnost je, kažu stručnjaci, ključ za sreću. Osećaj zahvalnosti oslobađa dopamin, supstancu koja je povezana sa osećajem zadovoljstva, što opet oslobađa hormone sreće, serotonin i endorfin. A i zahvalnost se može vežbati. Za početak, možemo svesno da zagrlimo one koji nam žele dobro, i srećni hormoni će biti na našoj strani.
