Novosti s glazbene scene Hrvatske

Staro je novo novo

Zoran Stošić, Zagreb

Glazba je nekad bila oblik druženja u kojem izvođači međusobno, a kada nastupaju, i s publikom izmjenjuju energiju koju su stvorili sami. Ključ privlačne glazbe je ležao u inovaciji, da bi u zadnjih dvadesetak godina, kada je glazba više no ikad postala samo proizvod, ključ privlačnosti bio u vraćanju na staro, uz suvremene začine. Nove pjesme danas liče na stare, i zato nam se sviđaju.

Kao i obično, jesen gura glazbene profesionalce na toplija mjesta, u studio.

Nakon ljeta, koje je svima prilika da, u maniri bendova s terase, naplate svoj dio uspješnosti, treba snimiti pjesme koje će nas podsjetiti zašto ih volimo, i zašto bismo, možda, otišli na neki od budućih nastupa. Neki izvođači se pritom oslanjaju na tuđe uspješnice pa se javljaju obrade iz vedra neba, ali i suradnje koje nitko ne bi očekivao. Jesenski sloj novih pjesama sa starom pozlatom kreće s duetom Mile Kekina i Darka Rundeka u već poznatoj pjesmi Miletovog sad već bivšeg benda Hladno pivo. Rundek je, u vrijeme kad je Hladno pivo kretalo s prvim svirkama, već iza sebe imao megauspješno razdoblje s Haustorom, bendom koji je obilježio osamdesete u bivšoj pljuni-i-zapjevaj državi. Nedavo se, i ne prvi put, priključio prirodnjačkim aktivistima i preko svoje popularnosti pokušao upozoriti na nepovratno uništavanje vodnog bogatstva. No, popularnost je izblijedila, s njom i društveni utjecaj pa se i on i Kekin sada bore za dio javne pažnje, makar za njihovu glazbu, ovoga puta pjesmom „Trening za umiranje“.

Je li se smirila Baby Lasagna manija?

Malo po malo i taj fenomen sjeda na svoje mjesto, Baby Lasagna je imao tri nastupa na zagrebačkoj Šalati, i uz kišu i hladnoću uspio zabaviti publiku koja je došla zbog jedne pjesme, a dobila pristojne nastupe bez energetskih padova. Zapravo ga spominjem jer je jedan drugi izvođač, Pave Ruić, scenskog imena Pueblo Ruiz, ovih dana publici od strane svog izdavača predstavljen kao naš najpoznatiji glazbenik poslije Baby Lasagne, što ne može biti dalje od istine. Ali, kako se pogledi lijepe na poznato ime, tako je i Pave zaradio dosta klikova na svoju novu pjesmu, a u vidu singlova ih je predstavio već 7-8, sve to kao najavu albuma „Ništa urbano, samo ruralno“. Nedavno je u Engleskoj objavljeno kako su u zadnjih 5 godina samo 3 benda došla na vrh liste najpopularnijih, od toga su jedan bend Beatlesi kojih ionako nema, a drugi bend je bio sastavljen od solo izvođača samo za tu priliku. Kako ljudi zadnjih desetljeća sve više odustaju od bračnih kombinacija, tako i glazbenici sve češće, a sada već i isključivo, žele glazbu raditi i kontrolirati sami. Grupa kao komplicirano klupko međuljudskih odnosa nikome više nije potrebna, možda je za sve kriva, kad već spominjem Batlese, Yoko Ono. Tako je i Pueblo Ruiz pjesmu „Što će meni ovaj grad“ zamislio i ostvario potpuno sam.

Za kraj, umjesto skoka u sad već prehladno more, jesi li spreman sam sebi skočiti u usta?

Jesam, i to odmah. Za kraj ovog pregleda hrvatske glazbene scene spominjem grupu, ali s obzirom da postoje 10 godina, možda se novo pravilo o solistima i ne odnosi na njih. Oni su uspjeli pomiriti međusobne razlike i stvoriti zajedničku verziju svojih glazbenih ideja, što treba posebno cijeniti danas, kad je snimiti cijeli album sam u sobi lakše nego popuniti aplikaciju za učešće u online nagradnoj igri. Grupa se zove The Black Room i do sada su pjesmama i svirkama s publikom uspješno dijelili energiju koja podsjeća na osamdesete. Eto, ni uz najbolju volje se od tog desetljeća ne može pobjeći, iz njega je prvospomenuti Rundek, iz njega je i pjesma na koju vas podsjeća „Što će meni ovaj grad“, ključna riječ je Australija pa onda i zvuk pjesme grupe The Black Room, „Future Memories“.