Novosti s glazbene scene Hrvatske
Ko prvi djevojci...
Zoran Stošić, Zagreb
Skoro da je zabavno čekati trenutak kada će ljubavna poezija, i sve što s njom ima veze, pasti kao žrtva novog pogleda na stvarnost, u kojem nema mjesta spominjanju, a kamoli veličanju nečeg tako nazadnog kao što je ljubav između djevojke i mladića, izraženo kraticama M+Ž. A ostala slova!?
Je li tradicionalna glazba danas, u ova šugava vremena, inspiracija ponekom hrvatskom glazbeniku?
I dalje je moguće sresti mlade ljude koji stvarajući novu glazbu prekapaju po glazbenim sjećanjima svojih predaka pa onda po njihovim škrinjama s odjećom, da bi tako odjeveni nastupili u video spotu koji će tu glazbu pratiti. Nekad se to zvalo etno, i kao i turbo, nije obećavalo ništa više od spoja običnog popa i neinspirativne nadogradnje. Ali, sve češće se pojavljuju izvođači koji svoje pjesme prožimaju nekim stvarnim ili iskonstruiranim etno motivom, zadnji takav slučaj je trio LoM, za sebe kažu da su tročlani sastav iz Koprivnice koji radi glazbu koja ne postoji, bar ne u tom obliku, što već samo po sebi obećava, ako ne ludu zabavu, a ono barem novo iskustvo. Pjesma koja kreće kao parafraza narodnih napjeva u kojima djevojka čeka mladića, i čeka ga dok ga ne dočeka, završava kao priča u kojoj je djevojka, sita čekanja, dovoljna sama sebi. Najbolje da to odmah i čujemo, dakle trio LoM u pjesmi „Djevojka“.
Kako stoji s djevojkama koje stvaraju glazbu, a ne samo stoje pod drvetom i čekaju dragana?
Ideja da cure rade isto što i dečki, pa i bolje, nije nova, ali se u suvremenoj glazbi pojavila paralelno kod nas i u bijelom svijetu, a da o tome prethodno nitko nije održao sastanak i donio neke odluke. I u nas su se djevojke uhvatile ne samo mikrofona nego i bubnjeva i bas gitare koji zahtjevaju i snagu i izdržljivost pa su cure u bendovima ponekad odrađivale tzv. muški posao. Ali, godine čine svoje i često potvrđuju stereotip iz kojeg upravo te djevojke i žene žele izaći, jer kad dođe vrijeme da zasnuju obitelj, one se s pozornice najčešće povuku, a njihovi sudrugovi se, makar im bili i supruzi, ostaju igrati u pijesku. Jedna od najupornijih je bila klavijaturistica grupe Vatra Irena, koja se tek prije koju godinu ostavila pozornice, a s obzirom da sljedeće godine Vatra bilježi 25 godina svirke, zaslužila je orden za izdržljivost. Momcima je i dalje sve OK, ne pada im na pamet da se posvete nečem ozbiljnijem, a uz taj stav dobro ide njihova nova pjesme „Meni treba tako malo“.
Ako zima ikad dođe i napokon zahladi, postoji li kakva klupska scene, da ne čekamo nastupe sve do proljeća?
Nedavno je izašla dvostruka ploča, jer sad eto svi opet rade ploče, one za gramofon, s izvođačima koji su za to izdanje svoje već postojeće pjesme snimili još jednom, uživo, baš za tu priliku. Ploča se zove „Zvučni zid“ i u domove slušatelja donosi atmosferu klubova i dovodi glazbenike koji su možda preegzotični da se na njihov nastup ode osobno. No, dobro je da postoji način da se nakon brojnih nastupa podvuče crta, sve to snimi i sada već prilično lijenoj i razmaženoj publici stavi bukvalno pod nos, a u plastiku će ostati urezani i neki pokušaji da se pjesme izvedu na dotad nečuveni način, kao npr. pjesma „Epilog“ Sare Renar, koju je, kao i djedica Mc Cartney onomad „Yesterday“, sanjala pa ujutro brže-bolje zapisala, a sad eto i snimila sa zborom, što je, priznaje, oduvijek željela.
