74. Berlinale - Tvoj Korzo petkom. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 23.02.2024. 32:16 Min.. Verfügbar bis 22.02.2025. COSMO. Von Boris Rabrenovic.
74. Berlinale - Tvoj Korzo petkom
Stand: 23.02.2024, 17:40 Uhr
Boris Rabrenović, Nenad Kreizer, Zoran Stošić, Darko Vlahović, Amir Kamber
Šta je sve na programu ovogodišnjeg izdanja filmskog festivala Berlinale? Ima li filmova iz zemalja regije? Koje velike filmske zvezde su prošetale crvenih tepihom? Koliko političke teme dominiraju ove godine, s obzirom da Berlinale slovi kao „najpolitičkiji“ od svih velikih filmskih festivala? Sve to i još više Boris Rabrenović saznaje od našeg reportera Nenada Kreizera, a od kolege Zorana Stošića iz Zagreba čućemo kakvih novosti ima na muzičkoj sceni Hrvatske. Pripremili smo i dobru muziku!
U Berlinu je u toku filmski festival Berlinale. Šta je sve na programu, ima li filmova iz zemalja regije? Koje velike filmske zvezde su ove godine u Berlinu? Sve to saznajemo od našeg reportera Nenada Kreizera.
Nenade, ti još od devedesetih pratiš Berlinale. Kakav je ovogodišnji, 74. po redu Međunarodni filmski festival u Berlinu kako se Berlinale službeno zove?
Moj osobni dojam do sada je da se Berlinale još uvijek nalazi u nekoj vrsti krize u koju je još upao prije pandemije kada mu je na čelu dugi niz godina bio Dieter Kosslick. Neposredno prije pandemije Berlinale je preuzeo dvojac Mariette Rissenbeek i Carlo Chatrian koji su prvo imali nezahvalni zadatak nekako spasiti što se spasiti dalo.
Oni su doduše spasili festival u tom teškom razdoblju kada se Berlinale, festival koji najviše od svih drugih velikih filmskih festivala živi od publike, zbog pandemije bio prisiljen povući se u online anonimnost.
No i tri godine nakon tog online izdanja, Berlinale nekako nije uspio pronaći put do stare slave i to nije samo moje mišljenje nego i mnogih drugih koji ovaj festival prate već niz godina.
Zašto je to tako?
Izgleda da Berlinale, polako ali sigurno gubi bitku protiv svoje najjače konkurencije, festivala u Cannesu i Veneciji. To je trend koji je počeo još mnogo prije pandemije. Promatrači govore kako je velikim produkcijskim kućama i redateljima ali i zvijezdama više stalo da se pokažu pred glamuroznim kulisama Cannesa i Venecije koji se osim toga održavaju u toplijem dijelu godine. Svatko se radije prošeće crvenim tepihom na osunčanom Mediteranu nego u ledenoj bljuzgavici berlinske veljače.
No to ne može biti jedini razlog. Berlinale je od svog pokretanja nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, oduvijek bio održavan usred zime pa su mu usprkos tomu dolazile zvijezde.
Jedan od razloga bi moglo biti upravo gubljenje te povijesne dimenzije koju je Berlinale imao usred Zapadnog Berlina kao politički simbol podršci nasuprot sivilu koje je dolazilo s druge strane Berlinskog zida. U tom okružju redatelji i glumci su se rado pokazivali na crvenom tepihu usred tog otoka slobode kako je svijet tada doživljavao Zapadni Berlin. Padom zida ta dimenzija se pomalo izgubila.
Drugi razlog je sam Hollywood koji je svoj najvažniji događaj, dodjelu Oskara pomicao sve više prema početku godine, dakle prema Berlinaleu. Što je za sam Berlinale loše. Naime, kako bi uopće imali izgleda za Oskara, filmaši svoj film moraju pustiti mnogo ranije od dodjele u kina. To automatski znači da oni koji svoje filmove premijerno prikazuju na Berlinaleu nemaju više šanse za kandidaturu za Oskara u tekućoj godini a do sljedeće godine je previše vremena. zato se mnogi odlučuju za bolje tempiran Cannes i Veneciju.
Usprkos tomu na Berlinaleu je i ove godine mnogo filmova. Kakav je njihov profil?
Ove godine će biti prikazano 223 filma od čega 20 u glavnoj konkurenciji, dakle u programu u kojem filmovi konkuriraju za jednu od nagrada, Srebrne i Zlatne medvjede.
Ove godine u konkurencija je još raznovrsnija, tako da ima mnogo filmova iz Afrike, Azije, tu je naravno i nekoliko njemačkih filmova. Slično bi se moglo reći i za ostatak festivala koji se odlikuje raznovrsnošću.
To samo po sebi nije loše...
Ne nipošto. Berlinale je prilika vidjeti filmove koje sigurno nećete više imati priliku vidjeti na TV-u a kamoli u kinu. To je festival za ljubitelje filma a njih u Berlinu ne manjka, zato je i ove godine pomama za kino kartama bila ogromna. Ove godine prodaja ide isključivo preko interneta pa tako izostaju one poznate slike građana koji satima sjede na podu ispred kioska za prodaju karata koje su pratile izvještavanja s Berlinalea.
No redova ima i to tamo gdje se pojavljuju filmske zvijezde.
Da svakako. Redovni rituali okupljanja fanova ispred crvenog tepiha ili pored izlaza iz dvorane za konferencije za tisak ali i hotele, ni ove godine ne manjka. Ono čaga manjka su same zvijezde. Kao i proteklih godina, sve manje njih dolazi u Berlin, ove godine se tu našao Matt Damon, Adam Sandler, Kirsten Stewart i naravno slavni redatelj Martin Scorsese koji u Berlinu nije došao s novim filmom nego kako bi primio počasnog Zlatnog medvjeda za životno djelo.
Osim zvijezda nedostaje još nečega, filmova iz regije jugoistočne Europe.
Upravo tako. Sve manje i manje filmova s jugoistoka Europe, trend je koji pratimo već godinama na Berlinaleu. Prvo su filmovi iščezli iz glavne konkurencija a sada ih nema niti u popratnim programima poput Panorame ili Foruma gdje su filmovi iz regije bili česti gosti. No ove godine smo svjedoci apsolutnom rekordu: niti u jednom od brojnih programa nema niti jednog filma koji bismo mogli opisati kao djelo neke od kinematografija zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije. čak ni koprodukcija.
O razlozima se govori već godinama: o smanjenoj produkciji u samim zemljama europskog jugoistoka pa do činjenice da se umjetnički voditelj Berlinalea Carlo Chatrian okrenuo drugim kinematografijama. Poseban pad broja filmova iz ovog dijela Europe je uočljiv nakon njegovog dolaska na kormilo Berlinale.
No ono čega ni ove godine ne nedostaje je politika.
Berlinale slovi kao najpolitičkiji od svih velikih filmskih festivala a naravno da se u vremenima polarizacije i oko najmanjeg političkog pitanja to osjeti i na ovogodišnjem festivalu. Mogla bi se izdvojiti dva momenta: kako je uprava festivala prvo pozvala pa nakon toga povukla pozivnicu za šestero berlinskih političara AfD-a. Odluka koja je naišla na podijeljene reakcije: jedni smatraju da se demokratski izabrani zastupnici ne smiju ignorirati dok su drugi mišljenja da AfD-u nije mjesto na jednom festivalu koji se posebno zalaže za otvorenost i toleranciju.
Drugi moment je naravno izraelsko-palestinski sukob koji se u dobroj mjeri prenio i na berlinske ulice ali i u muzeje, predavaonice pa i na Berlinale. Tako je govor Hillary Clinton na jednom predavanju u sklopu Berlinalea bio prekinut zbog jednog prosvjednika koji je bivšu kandidatkinju za predsjednicu SAD-a optužio za potpirivanje rata i podršku Izraelu.
U sklopu Berlinalea je na Potsdamer Platzu postavljena jedna montažna kućica u kojoj se, tako barem glasi želja uprave festivala, može u miru raspravljati o izraelsko-palestinskom sukobu.
Kakva je atmosfera u Berlinu, osjeća li se duh Berlinalea?
Pa ne pretjerano. Osim crvenih plakata s medvjedima po stanicama podzemne željeznice, Berlinale je koncentriran na već spomenuti Potsdamer Platz. No treba isto tako reći da je ovaj trg u središtu Berlina za obične Berlinčane mjesto na koje odlaze samo kad su prisiljeni jer tamo osim poslovnih i uredskih zgrada nema ničega zbog čega bi se izlazilo iz podzemne.
I na kraju: kakva je budućnost festivala?
Od proljeća Berlinale, koji slovi kao najveći kulturni događaj u Njemačkoj, ponovno odlazi u ruke jednoj osobi. Ta uloga je pripala Triciji Tuttle, jednoj američkoj menadžerici iz filmske i festivalske industrije koja je donedavno bila na čelu Londonskog filmskog festivala.
Hoće li ova promjena dovesti do toga da Berlinale ostane festival sa zahtjevnim programom ali uz istodobno malo jače okretanje glamuru kao što je to bio slučaj u povijesti, u to vjeruje državna tajnica za kulturu Claudia Roth za koju kažu da stoji iza odluke da se sadašnjem dvojcu Rissenbeek/Chatrian ne pruži prilika da se dokažu i u normalnim okolnostima.
