29 godina je prošlo od kobnog srpanjskog dana kada su u Srebrenici i okolici srpske paravojne snage pod vodstvom Ratka Mladića ubile oko 8.000 Bošnjaka. Njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu u potpunosti pronađeni.
Tako će i ove godine biti pokopani samo dijelovi skeleta pronađenih i identificiranih žrtava. Obitelji ubijenih se i dalje bore s gubitkom koji je i nakon tri desetljeća dio njihove svakodnevice.
Dio svakodnevice su nažalost i politička prepucavanja oko pojma genocid u Srebrenici. Napetosti su uoči ovogodišnje komemoracije doživjele svoj novi vrhunac. Povod je donošenje Rezolucije o Srebrenici u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda prije nekoliko tjedana.
Politička vodstva u Beogradu i Banja Luci su žestoko reagirala na donošenje ove rezolucije tvrdeći kako ona cjelokupni srpski narod stavlja na optuženičku klupu. Posljedica su nove prijetnje Republike Srpske odcjepljenjem a u ovom svjetlu se treba promatrati i rezolucije Crne Gore o Jasenovcu koja je donesena kao svojevrsni politički odgovor na rezoluciju o Srebrenici.
To je pak izazvalo napetosti između Crne Gore i Hrvatske što je opet pokazalo kako se politiziranje Srebrenice negativno odražava ne samo na odnose između Srbije i Bosne i Hercegovine, nego i cijele regije.
Svake godine 11. 7. ponavlja se tužna procesija u spomen centru Potočari pored Srebrenice, grada koji je postao sinonimom za najveći ratni zločin nakon Drugog svjetskog rata u Europi. 29 godina nakon genocida politizacija oko ovog tragičnog događaja se ne smanjuje nego dodatno zaoštrava, posebice nakon nedavno prihvaćene rezolucije Ujedinjenih naroda o Srebrenici protiv koje su žestoko reagirali službeni Beograd i Banja Luka. Kako je protekla današnja komemoracija u Potočarima i zašto srbijanska vlada i dalje ustraje na žestokom negiranju prošlosti, o tome u ovom izdanju podcasta govorimo između ostalog i s predsjednikom Građanskog demokratskog foruma Zoranom Vuletićem.
Gospodine Vuletiću, kako objašnjavate Vučićev direktni napad na Njemačku koja je zapravo inicirala ovu rezoluciju, iako on zna da je Njemačka ključna zemlja u procesu približavanja Srbije Europskoj uniji, što je još uvijek deklarativno najvažniji cilj Srbije?
Ne, da vam kažem, njegov je cilj da budemo trajno na evropskom putu, a da nikada ne stignemo u Evropsku uniju. I to nije samo cilj Aleksandra Vučića. To je cilj i Borisa Tadića i pre toga Vojislava Koštunice. To je cilj, sada kada pogledate opozicionu scenu Srbije, preko 90 posto političara koji traže svoju šansu protiv Vučića. I njihov je cilj da Srbija stalno bude na evropskom putu, ali da tamo nikad ne stigne. Jer kako drugačije možemo da protumačimo da u ovom trenutku u parlamentu Srbije od 250 poslanika ne znam da li postoji više od 2 ili 3 koji bi bili spremni da prihvate i usvoje ovakav tekst rezolucije kakav je Skupština Ujedinjenih nacija usvojila u republičkom parlamentu kod nas? To bi bila prava ruka pomirenja. To bi bila neka druga politika i to bi bila evropska politika. Sve suprotno od toga je ovo što danas imamo.
Naš reporter Amir Sužanj pratio je današnju komemoraciju u Potočarima.
Na samom početku, Amire, kako je proteklo obilježavanje godišnjice genocida?
U Memorijalnom centru u Potočarima danas su, uz prisustvo hiljada ljudi, ukopana tijela 14 žrtava genocida. I ovog 11. jula u Potočare su doputovali brojni domaći i međunarodni zvaničnici, kako bi prisustvovali kolektivnoj dženazi žrtava. Kao i ranije, većina žrtava je ukopana nekompletna. Najstarija osoba među danas ukopanim žrtvama je Hamed Salić, rođen 1927. godine, koji je u trenutku kad je ubijen imao 68 godina. Najmlađa žrtva koja je, kako obično kažu u udruženjima žrtava, našla svoj smiraj u Potočarima je sedamnaestogodišnji Beriz Mujić, rođen 1978. godine u Zvorniku, a ubijen kod Bratunca. Ukopan je do svog mlađeg brata, čiji su dijelovi tijela ranije pronađeni, a za posmrtnim ostacima njegovog oca još se traga. Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine potvrdila je da je Beriz jedna od rijetkih žrtava čiji ostaci u Centru za identifikaciju nisu bili godinama, kako je to uobičajeno dok porodice čekaju kompletiranje tijela.
“On je ujedno jedina žrtva ove godine čiji su posmrtni ostaci nedavno ekshumirani, tačnije prošle godine. Porodica je odmah pristupila procesu identifikacije, te su dali saglasnost za njihov ukop”.
Rekao si, Amire, da je riječ o nekompletnim posmrtnim ostacima? Više se dakle ne čeka da posmrtni ostaci budu kompletirani kao što je to bio slučaj prethodnih godina?
Tako je, kako godine prolaze, porodice sve više gube nadu da će pronaći i ostatke tijela svojih ubijenih. Vojska Republike Srpske je u godinama poslije rata u nekoliko navrata bagerima prekopavala i izmještala primarne masovne grobnice u nastojanju da sakrije razmjere najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, pa su tako skeletni ostaci jedne iste žrtve pronalaženi u tri ili četiri različite sekundarne grobnice, neke čak i 200 kilometara od mjesta zločina.
Zbog toga su tijela, koja se ukopavaju u Memorijalnom centru svakog jedanaestog jula zapravo nekompletna?
Neka imaju samo po dvije-tri kosti. Ostatak nije pronađen i identifikovan, ali porodice, umorne od traženja, pristaju da ih ukopaju kako bi bar negdje imale mjesto na koje mogu doći, odati počast i proučiti molitvu. Zato se periodično vrše reekshumacije, odnosno ponovna iskopavanja i dopuna posmrtnih ostataka nakon što se dijelovi već ukopanih žrtava pronađu i identifikuju naknadno. Ove godine, nakon kolektivne dženaze u Potočarima, 15. jula će početi proces reekshumacija, pa će biti reekshumirani posmrtni ostaci 78 žrtava. Taj proces opet predstavlja jedan iznimno težak trenutak za porodice ubijenih. Predstavnik Organizacionog odbora za obilježavanje godišnjice genocida Adem Mehmedović podsjeća da mnogi upravo zbog toga teško daju saglasnost za ukop nekompletnih posmrtnih ostataka.
„Mi još uvijek tragamo za više od hiljadu žrtava genocida, koje nismo pronašli. Nažalost, postoji i onaj dio porodica gdje su kompletne porodice ubijene i jako teško je pronaći bilo kakvu informaciju i na kraju krajeva identifikovati kada se pronađu takvi skeletni ostaci. Mi imamo određena tijela koja su identifikovana ali, nažalost, ta tijela nisu kompletna. Određene porodice jako teško daju saglasnost za ukop nekompletnih posmrtnih ostataka. S jedne strane je i razumljivo da ljudi teško pristaju na ukop nekompletnih tijela, potovo kad se uzme u obzir da se jedan grob otvara više puta i više puta se vrši reekshumacija s obzirom na to da su određeni dijelovi tijela jedne osobe znali da budu pronađeni u više masovnih grobnica od Glogove, Jadra, Jadra 2... jedno tijelo smo znali nalaziti i u četiri ili pet masovnih grobnica.”
Obitelji žrtava i udruge Srebreničana već tjednima upozoravaju na to da se ovogodišnja godišnjica genocida obilježava uz dosad nezabilježene izraze negiranja genocida od strane visokih dužnosnika i iz institucija Republike Srpske.
Premijer Republike Srpske Radovan Višković u prvoj sedmici jula usred Parlamenta Republike Srpske je brutalno optuživao porodice žrtava, političke predstavnike Bošnjaka i protjerane Srebreničane da lažu kako je počinjen genocid, da su podaci o ubijenim lažirani i da su u Memorijalnom centru u Srebrenici grobovi i imena živih ljudi. Taj prizor teško je pogodio porodice žrtava genocida, ali Viškovićeva izjava je pokazala koliko je negiranje genocida poprimilo institucionalne razmjere u Republici Srpskoj.
“Morate priznati da ste ukopavali žive ljude u Memorijalni centar. VI ste skrnavili Memorijalni centar, ne ja”.
Ovogodišnje obilježavanje godišnjice genocida ima još jednu novu dimenziju – događa se nakon što je u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici, kojom se osuđuje negiranje genocida.
Da, ali za negatore ta rezolucija ne važi. Posebno su na udaru uposlenici Memorijalnog centra u Potočarima, koji se svakodnevno suočavaju s brutalnim i vulgarnim uvredama i prijetnjama. Ne mogu da vjeruju da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ne poduzima nikakve mjere i da čak u isto vrijeme razna tužilaštva otvaraju istrage i podižu optužnice protiv Bošnjaka povratnika u Srebrenicu i njihovih političkih predstavnika pod optužbama da šire međunacionalnu mržnju. Situacija, kažu u udruženjima, potpuno izmiče kontroli i prijeti da otjera i ono malo povratnika, koji još gaje nadu da mogu ostati.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je nedavno potvrdio kako se sprema inicijativa za promjenu imena Srebrenice.
Kako bi inicijativa trebalo da bude pokrenuta iz same lokalne zajednice, tu ideju spremno je prihvatio načelnik Srebrenice Mladen Grujičić iz Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata, tvrdeći da je Srebrenica, kako kaže, oskrnavljena Rezolucijom o osudi genocida donesenom u Ujedinjenim narodima i da je stavljena na spisak mjesta nepoželjnih za život i investicije. Njegova izjava o toj inicijativi šokirala je ne samo udruženja žrtava i raseljene Srebreničane, nego i diplomatske krugove u Sarajevu.
Ovo je dobra ideja, po meni, da se jednom to ime izbriše iz razloga što su ga ti bjelosvjetski manipulatori zloupotrijebili. Prvo su doprinijeli da ljudi ovdje zarate, da izginu, da pokušaju da se desi taj genocid, koji su oni priželjkivali u svom nekom projektovanju sigurno, da osude onda jedan narod, a kada to nije uspjelo, onda ove manipulacije i laž da to provedu u djelo.”
Evo, kolega, čuli smo načelnika Opštine Srebrenica Mladena Grujičića. I iz međunarodne zajednice i iz diplomatskih krugova stižu ocjene da je posljednji stadij genocida, njegovo negiranje, dostigao nedopustive razmjere, ali zasad, bar tako tvrde udruženja žrtava, nema adekvatnog odgovora na ove tendencije iz vrhova institucija Republike Srpske.
Mi govorimo o prošlosti no kako se danas živi u Srebrenici, čije se ime svakodnevno godinama zvučno spominje u svim institucijama vlasti? Kako će taj grad izgledati nakon što večeras odu tisuće onih koji su, kao i svakog 11. jula, došli da učestvuju na današnjoj komemoraciji?
Ah kako? Vrlo jednostavno i vrlo potresno. U povratničkim sredinama, selima gdje su pojedine porodice odlučile da se vrate poslije rata, mnogo kuća je prazno, bez stalnih stanovnika. Većina tih povratnika su sad već stare žene, koje su ostale same, ali zbog nekih svojih emotivnih razloga, ostaju uprkos svemu – samoći, teškom životu, praznim obećanjima i čestom vrijeđanju žrtava. Jedna od njih je i Refija Hadžibulić iz srebreničkog sela Bajramovići, koja je u genocidu izgubila sinove od 18 i 21 godinu. Odluka o povratku prije 24 godine bila je, kaže, teška, ali neizbježna. Život u svom prijeratnom domu smatra dugom prema svojoj djeci, da bar gleda kuću i zemlju gdje je nekada živjela sretan život sa svojom djecom, porodicom, rodbinom i komšijama, kojih danas uglavnom više nema.
“Kad dođem ovdje isto kao da sam došla ... ne znam gdje. Tako mi bude milo kad dođem mojoj kući. Kad pogledam samo kud su mi djeca hodala i kud je onaj narod hodao, ja ovdje isto kao da sam u džennetu”.
Bila je to jedna od povratnica u selo nadomak Srebrenice. A šta je sa samim gradom, kako žive stanovici Srebrenice u koju se, kao što svi dobro znamo, investirao veliki novac u godinama poslije rata, sve uz objašnjenje da je riječ o obnovi Srebrenice, podršci povratnicima i stanovnicima?
Dovoljno je reći da je nakon jedine pekare, trafike, prodavnice i mesare, nekoliko dana prije 11.jula u Srebrenici zatvorena i jedina knjižara, bolje reći fotokopirnica. Vlasnik je pojasnio kako više ne može nastaviti rad zbog smanjenog obima posla i neredovne naplate usluga. Da paradoks bude veći, najviše mu duguju Opština Srebrenica i Osnovni sud u tom gradu za usluge i nabavku materijala i štampanje raznih obrazaca i formulara. Iako su političarima svih boja puna usta Srebrenice, njeni stanovnici i po obični hljeb moraju ići u Bratunac. Tamo je najbliži dom zdravlja, najbliža pekara i najbliža trafika. Toliko je miliona od završetka rata usmjereno prema Srebrenici, a njegovi stanovnici danas žive kao na kraju svijeta.