Zoran Milanović osvojio je drugi predsjednički mandat u Hrvatskoj. Pobjeda je bila uvjerljiva, ali, na drugi pogled, brojevi pokazuju da se ipak ne radi o nevjerojatnom interesu odnosno odazivu birača koji "šalju poruku premijeru i HDZ-u".
Naravno, hrvatski izbori nisu promakli ni ovdašnjim medijima - gdje se govori o tvrdoj kohabitaciji između starog-novog predsjednika Milanovića i šefa vlade u Hrvatskoj Plenkovića. Osim toga, smatra se da je Primorčev poraz novi udarac za koaliciju HDZ-a s nacionalističkim DP-om.
Njemački mediji su se koncentrirali na Milanovićevo protivljenje pomoći Ukrajini, kao i na njegovu kritiku na račun EU-a tj. Bruxellesa. Zanimljivo, list Frankfurter Rundschau Milanovića naziva „hrvatskim Donaldom Trumpom".
Što odgovara zaokretu imidža koji njeguje Milanović već neko vrijeme. Pa je tako bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač rekao da se Zoran Milanović stilizirao kao neka vrsta pop-Tuđmana i da mu je taj recept uspio.
Inače u Njemačkoj je, prema podacima DIP-a, glasalo 2.927 hrvatskih građana, od čega 66% za Primorca, a 33% za Milanovića. Dakle, suprotno ukupnom rezultatu prema kojem je Zoran Milanović osvojio 75% glasova. Ukratko, dijaspora je glasala drugačije.
Što je sve dovelo do takvog rezultata saznajemo od kolege Siniše Bogdanića.
Siniša, ovaj rezultat je iznenadio i samog Milanovića čini se?
Na izbore je izašlo 44,18 posto birača, što je nešto manje nego u prvom krugu kad je glasalo 46,03 posto birača. Od tih 44, 18 posto čak 74,68 posto povjerenje je dalo Milanoviću, a taj je rezultat, dalo se vidjeti, iznenadio i njega. Dragan Primorac je dobio povjerenje od 25,32 posto i time je postigao najgori postotni rezultat od svih kandidata koji su ikad ušli u drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Do jučer je taj rekord držao pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je dobio nešto manje od 40 posto protiv Ive Josipovića 2009. godine.
Što je dovelo do takvog rezultata?
Valja podsjetiti da je HDZ tri puta zaredom osvojio parlamentarne izbore i da hrvatski birači kad je HDZ na vlasti imaju naviku birati predsjednika koji je iz oporbe. Kako su to ovih dana komentirali politički analitičari, ne vole držati sva jaja u jednoj košari. Zoran Milanović je sinoć u inspiriranom pobjedničkom govoru kazao da ne misli da ga podržava 75 posto birača, jer bi to bio nadrealan rezultat, ali da je to jasna poruka vladajućima. Kazao je da su gospodarstvo i državne financije stvar Vlade, ali i da on ne namjerava pustiti iz ruku svoje ustavne ovlasti u koje spadaju nacionalna sigurnost i sukreiranje vanjske politike u suradnji s vladajućima. Neće popuštati vladajućima ni s pozicije vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH, što će biti posebno zanimljivo budući da su vladajući najavili izmjene zakona s kojima će, obrazložili su to, razriješiti preklapanje ovlasti između ministra obrane i vrhovnog zapovjednika.
Politolog i politički analitičar Davor Gjenero detaljnije analizira politiku novog i starog euroskeptičnog predsjednika. Gospodine Gjenero, mi nekako Zorana Milanovića doživljavamo s jedne strane kao nastavak SDP a, stranke koja naginje ljevici, koja bi trebala po svom programu biti ljevičarska. S druge strane, evo mi gledamo bivša austrougarska da tako kažemo naginje desno. Imamo u Austriji Kickla koji će vrlo vjerojatno doći na vlast. Mađarska ima Orbana već dugi niz godina, a tu je i Fico u Slovačkoj. Mene sad zanima da li je Milanović zapravo isti kalibar koji govori da Hrvatska zapravo skreće više udesno bez obzira što mi njega doživljavamo kao nekadašnjeg lijevog političara?
Milanović nikad nije bio lijevi političar, Milanović se stjecajem okolnosti našao kao službenik u SDP-u u trenutku smrti predsjednika stranke Ivice Račana koji je tu stranku oformio kao lijevu demokratsku stranku. Proveo je uspješno neprijateljsko preuzimanje. SDP kao socijaldemokratska stranka danas više ne postoji. Kao što znate, jedan jedini čovjek, koji je formalno još član SDP-a, funkcionira kao relevantan akter unutar europskih socijalista i demokrata. To je Tonino Picula koji ne dijeli nikakve vrijednosti s Milanovićem i onim što je Milanović u razdoblju od preuzimanja stranke 2007. do danas od te stranke napravio. On je na prošlim parlamentarnim izborima tu stranku definitivno označio kao sljedbu autoritarnog vođe, eliminiravši formalnog predsjednika i preuzevši na sebe poziciju kandidata za premijera na parlamentarnim izborima. SDP kao socijaldemokratska stranka, nažalost u ovom trenutku ne postoji i to je silan problem hrvatske političke arene. Zbog toga je cijeli prostor ljevice i centra u Hrvatskoj duboko i ozbiljno ugrožen.
Tu sad imamo i ovaj potencijalni zakon o obrani koji najavljuju vladajući i koji kažu da neće suspendirati predsjedničke ovlasti. A mi znamo da je trenutno škakljiva situacija u Europi, da svi podižu te svoje nekakve vojne obaveze, priča se o novim vojnim rokovima. Svi su svjesni da u nekom trenutku, ako dođe do nekakvog primirja između Ukrajine i Rusije, da će netko morati braniti taj mir da tako kažemo. Što možemo onda očekivati o tom zakonu o obrani?
Milanović je već iznio izrijekom stav da dok je on predsjednik, a sad vidimo da će biti predsjednik u narednih pet godina, Hrvatska neće poslati vojsku u Ukrajinu, da neće sudjelovati niti u tim peace keeping operacijama.
Hrvatska je parlamentarna demokracija, ali za normalno funkcioniranje države nužna je suradnja predsjednika i premijera. Hoće li se ona dogoditi?
Milanović je i u prvoj izbornoj noći rekao da će pružiti ruku vladajućima, no oni, čini se; ili misle da je to prijetvorna gesta ili je ne žele primiti. Sve govori podatak da ni poraženi kandidat Primorac ni predsjednik HDZ-a i premijer Plenković nisu čestitali Milanoviću na izbornoj pobjedi; dapače, odbili su to učiniti. E sad, ako ćemo tumačiti po tim signalima, čini se da je pred Hrvatskom još najmanje 3 i pol godine takozvane tvrde kohabitacije u kojoj se Pantovčak i Banski dvori neće moći dogovoriti o tih jedan posto itekako bitnih državnih poslova koji su u zajedničkoj nadležnosti ili nadležnosti predsjednika. Teško da će se dogovoriti i o prihvaćanju obveza u Sjevernoatlantskom savezu, ratu u Ukrajini ili europskim politikama. Ili možda uvođenju obaveznog vojnog roka.
Vratimo se sami izborima, po čemu su se kandidati razlikovali? Što je biračima nudio Milanović, a što Primorac?
Krenuo bih s Primorcem koji je biračima nudio povratak pristojnosti u javni prostor, a čije je tragove Zoran Milanović za svog prvog mandata posve izbrisao. Nudio je i bolje međunarodne odnose i bolje odnose s Vladom, na pojedinim izbornim skupovima činilo se je za govornicom propovjednik a ne političar. Dragan Primorac je znanstvenik i uspješan poslovni čovjek u području privatnog zdravstva pa je građanima nudio svoju umreženost i sa nobelovcima i svjetskim političarima. No građanima to nikada nije bilo previše važno i zapravo Milanović je bio pobjednik i prije samih izbora. Od njega su se odbijale optužbe da je ruski igrač, da si je kao kratkotrajni poduzetnik između premijerskog i predsjedničkog mandata isplaćivao minimalac ili da želi zavaditi Hrvatsku s NATO savezom.
Da, čini se, što god da se pokušalo zavrtiti oko Milanovića, s obzirom na raspoloženje javnosti, nije imalo učinka, pogotovo s nekarizmatičnim i na prvi pogled pristojnijim kandidatom kakav je Primorac na drugoj strani.
S druge strane, cjeloživotni profesionalni političar Zoran Milanović je u kampanji postao pristojan, nije koristio rječnik ulice i nije imao program. Ponavljao je da je njegov program Ustav RH i da dalje od toga ne ide. Sjedio je i čekao da mu pobjeda padne u krilo. Plenković pak kaže da se nezahvalne uloge izazivača, a pod zastavom HDZ-a, jedino Primorac želio prihvatiti. Kampanju i njihova sučeljavanja bismo mogli opisati rečenicom koju sam posudio od jednog kolege, a koji kaže: Milanović je uvjerljiv i kad laže, dok Primorac nije uvjerljiv ni kad govori istinu. A obojica su u sučeljavanjima iznosili i poprilične neistine jedan od drugome, ali i o sebi.
Dragan Primorac je, po svemu sudeći, postao politička prošlost. Iza njega su mandat ministra u vladi Ive Sanadera te dva poraza na predsjedničkim izborima. Iza Zorana Milanovića je nadmoćna druga pobjeda i lijevi politički blok.
Možda je lijevi politički blok iza Zorana Milanovića, no teško da je njegova politika lijeva politika. Zapravo, ova potpora nekome tko širi biračko tijelo na suverenističkim idejama, negativno nastupa prema Srbiji i Bosni i Hercegovini, ali i Europskoj uniji, dovodi u pitanje i samo postojanje ljevice u Hrvatskoj. Nemojmo zaboraviti da je Milanović na samom početku svoje predsjedničke metamorfoze napadao i feministice i ženske udruge, ali i predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Feministice su mu oprostile, dapače, podržale su ga. I saborske zastupnice koje su javnim performansom ukazivale na sumnjiva druženja predsjednika s osobama optuženima za gospodarski kriminal i korupciju, slavile su Milanovićevu pobjedu. Dapače, to što ju je predsjednik nazivao „narikačom“ saborska zastupnica Dalija Orešković, iz stranke Dalija Orešković i ljudi s imenom i prezimenom, danas tumači kao kompliment. Ukratko, pitanje je koliko je lijevoga u lijevom krilu oporbe, ali u borbi protiv vladajućih principi padaju u drugi plan. Uostalom, Milanovićevu kandidaturu je podupro i poprilično desni HDSSB, a ne trebamo zanemariti ni da je SDP nakon parlamentarnih izbora izražavao spremnost suradnje s desnim i rigidno desnim strankama, sve s ciljem sprječavanja Plenkovićevog trećeg mandata.
Sinoć smo vidjeli i da je zapravo ta ujedinjena ljevica pljeskala HDZ-u?
Da, ali to je bio pljesak s puno sarkazma. Naime, Milanović je ustvrdio, s obzirom da je pobijedio sa 75 posto glasova, da su za njega glasali i HDZ-ovci, što je vjerojatno i točno. Jer, ako ćemo analizirati njegove poruke, prosječan HDZ-ov birač ili član puno više sebe može naći u riječima Zorana Milanovića, nego u vrijednostima i politici koju provodi Andrej Plenković. Kako sam Plenković kaže, izborni rezultat su primili na znanje, a sad ćemo vidjeti što će s tim znanjem učiniti.
A što se Zorana Milanovića tiče, u javnosti su se pojavile špekulacije kako je ovo tek početak jedne nove stare priče, tj. da bi Milanović mogao biti mandatar za sastavljanje iduće vlade, po mogućnosti SDP-ove?
Da, to bi čak, prema nekoj tihoj euforiji koja vlada među građanima, mogao biti biračima poželjan ishod u ovom trenutku. Naime, Milanović ima 58 godina i iako će brzo steći uvjete za izdašnu mirovinu, teško je za očekivati da će sjediti doma i gledati televiziju. Ne trebamo zaboraviti da predsjednička fotelja ne zadovoljava njegove apetite te da je on sam, dok je bio premijer, govorio kako se nikada ne bi kandidirao za tu funkciju pa se čak govorilo i da će ju razmontirati na način da će biranje protokolarnog predsjednika prepustiti Saboru. Neki analitičari predviđaju da će za tri godine odstupiti s predsjedničke funkcije kako bi i formalno preuzeo SDP natrag i pokušao na krilima sukoba s vladajućim HDZ-om preuzeti pravu vlast u državi. Andrej Plenković je u travnju kazao da mu je ovo zadnji premijerski mandat i da kani krenuti dalje, no ako izazivač zaista bude Milanović, malo koga bi iznenadila promjena te odluke.