U nagrađenom tekstu "Dan kada je moja majka poludjela" koji je dio njegovog budućeg romana, Tijan Sila ne govori samo o majci koja je iznenada oboljela od šizofrenije, već i o ocu koji iz opsjednutosti sakupljanjem raznih predmeta gubi zdrav razum. Ratne strahote opisane su dijelom šokantno, a dijelom komično, na primjer u sceni s tetkom koju je ubila granata dok je dojila svoje novorođenče ili u prizoru s majčinim razorenim uredom koji izgleda kako je napisao kao "mikrovalna pećnica u kojoj je eksplodirala zdjela musake".
U pohvalnom govoru na dodjeli nagrade Tijanu Sili, član žirija Philipp Tingler govorio je ne samo o njegovoj jedinstvenoj jezičnoj "mješavini zaoštrenosti, tragične komedije i melankolije", već i o strukturi priče koja ne završava u očaju, već u pobuni protiv prenošenja boli roditelja na djecu. Nakon što je dobio nagradu, Sila je kako prenose mediji rekao: "Još uvijek to ne razumijem, ali sam još uvijek euforičan".
Tijan Sila je rođen 1981. godine u Sarajevu gdje je proveo djetinjstvo. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i opsade Sarajeva, 1994. godine je s roditeljima izbjegao u Njemačku. Kao mladić svirao je gitaru u jednom punk bendu, a nakon završenog školovanja studirao je germanistiku i anglistiku na Ruprecht-Karls Univerzitetu u Heidelbergu. Pisao je eseje za listove die Zeit i TAZ. Pored pisanja radi kao nastavnik za njemački i engleski jezik u jednoj školi za učenike u privredi u Kaiserslauternu.
Davor Korić analizirao je književnost Tijana Sile, dok se Amir Kamber upustio s njim u ragovoru. Što mu je rekao o nagrađenom tekstu?
Postoje knjige koje funkcioniraju prema principu princeze na zrnu graška. Nešto tu pisca žulja, ali se ne zna šta tačno jer se ono zrno graška nalazi ispod 20 madraca i 20 jorgana. Tvoj tekst "Dan kada je moja majka poludila", sasvim drugačije postupa. Prva rečenica kaže: "Moja mama je poludila 12. Augusta 2007. Godine. I to nas odmah nešto zaboli i udari i zna se i šta. Zašto tako direktno i u glavu? Šta bi s onih 20 madraca i 20 jorgana?
Mislio sam. Imamo dovoljno tekstova gdje ljudi se ono, kako da kažem da ne zvučim nekako grubo... Pisao sam direktno jer sam mislio, preživili smo mi taj rat, svako to zna. Toliko Bosanaca moje generacije, generacije mojih roditelja su preživile taj rat. Ja neću da pravim veliku umjetnost od rata. Hoću da pričam o tome šta to znači za nas. Šta to znači za mene kao dijete te familije. Šta je to mojim roditeljima uradilo. Znam druge familije, druge ljude kojima je slično bilo. Ja sam imao nekako taj cilj da elegantno i jasno pišem o konzekvencama rata, a nisam htio da trošim previše vremena na dvije stvari. Prvo na nekakve stilističke stvari, da se ono pravim umjetnik. Znam da sam umjetnik. Htio sam da budem jasan prije nego što sam ovo napisao, čitao sam puno Čehova i mislio sam da tako to treba.
To je to.
Ni Čehov nije previše vremena gubio u tim nekim umjetnim... Ima to (kao izraz) na njemačkom, ja ne znam da li ima i kod nas. Ta razlika između künstlerisch i künstlich. Pa to drugo, ja nisam htio da budem, nego da kažem šta je i kako je.
Umjetno i umjetnički, ja bih rekao.
Cijeli razgovor s autorom poslušajte u podcastu.