Roman intrigantnog naslova "Tvornica Hrvata" nagrađen je književnom nagradom za najbolji neobjavljeni roman u protekloj 2023. godini, koju dodjeljuje ugledna izdavačka kuća iz Zagreba V.B.Z.
Žiri kojim je predsjedavala književna kritičarka Jagna Pogačnik, i u kojem su sudjelovani kompetentni književni znalci kao što su Vanja Kuliš. Strahimir Primorac, pjesnik Mile Stojić i pisac i glavni urednik ove izdavačke kuće Drago Glamuzina, imao je veoma težak zadatak da od 103 prijavljena literarna ostvarenja koliko je pristiglo na konkurs odabere najbolji.
Među deset finalista članovi žirija vrlo su složno odabrali favorita koji se, kako su naglasili, izdvojio kako tematskim preokupacijama, tako i stilom, jezikom i vizurom pripovijedanja. Riječ je o Nebojši Lujanoviću, mladom i uspješnom književniku i sveučilišnom profesoru veoma zanimljive biografije. Roman "Oblak boje kože" je ušao u najužu konkurenciju od 5 romana za nagradu tportala 2016. godine no te godine ovu književnu nagradu je dobio Slobodan Šnajder za njegov epohalni roman "Doba mjedi".
Jedan novinski tekst o njemu nosi naslov: "Nebojša Lujanović splitski je zet, osječki profesor, a travnički pisac, ali prije svega čovjek sa zavidnom biografijom."
Rođen je u Novom Travniku 1981. godine. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (radom o Andrićevim pripovijetkama) gdje je i doktorirao 2012. obranom disertacije „Između nacionalnih književnosti – identitet i pozicioniranje autora od Andrića do Jergovića“. Trenutno je zaposlen na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje u zvanju docenta drži nastavu iz teorije književnosti i kulturalnih studija. Inače živi u Splitu i otac je dvoje djece.
Uglavnom je posvećen naučnom radu i univerzitetskoj karijeri. Nakon tridesetak naučnih radova, objavio je knjigu „Prostor za otpadnike – od ideologije i identiteta do književnog polja.“ Prikaze znanstvenih i publicističkih naslova objavljuje u Bibliovizoru na Trećem program Hrvatskog radija.
Pored svega toga veoma je aktivan u sferi kulture: održava književne promocije i tribine, sudjeluje u različitim kulturnim projektima, vodi festivale (umjetnički voditelj Pričigina, splitskog festivala pričanja priča). Niz godina vodi radionice kreativnog pisanja u različitim gradovima; nakon stečenog iskustva objavio priručnik za kreativno pisanje „Autopsija teksta“.
Aktivno trči već deceniju i po. Kao član splitskog Maraton kluba Marjan, ima petnaestak istrčanih maratona po regiji i europskim metropolama.
Ali uz sve to kontinuirano se bavi spisateljskim radom; piše kratke priče, romane, eseje, scenarije. Nakon zbirke priča „S pogrebnom povorkom nizbrdo“ (Algoritam, 2008.) i romana „Stakleno oko“, uslijedili su romani „Godina svinje“ (2010.), „Orgulje iz Waldsassena“ (2011.) i „Oblak boje kože“, koji je bio u najužem izboru za nagradu tportala 2015. Nakon romana „Južina“ (2019.) svojevrsne posvete Splitu, napisao je 2020. roman „Maratonac“ u kojem govori o upornosti koja je potrebna da bi se barem tri puta sedmično vježbalo za jednu tako zahtjevnu disciplinu, da bi se, sve iz ljubavi i vlastitim sredstvima, otputovalo na daleke destinacije i tamo istrčala dionica od 41.195 kilometara. No ova knjiga, kako je napisano u njenoj najavi, nije samo knjiga o trčanju. „Maratonac“ je knjiga o neodustajanju u životu, dok je maraton metafora puta kojim čovjek treba proći kako bi spoznao samog sebe.
Danas je njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier predstavio knjigu pod naslovom: "Wir" - Mi. "Radi" se o eseju koji se bavi pitanjem pripadnosti i solidarnosti u sve više polariziranom. Kakva je situacija u Hrvatskoj? Na stranu sad politika i političari i političarke, Njemački predsjednik se dakle pita ko smo mi? Pitaš li se ti nekada ko smo mi? I imaš li odgovor?
Cijelo moje pisanje, i književno a i znanstveno, jer ja i znanstvene knjige smatram nekom vrstom auto-biografije i produžetka ustvari književnog djelovanja i ne gledam ga uopće odvojeno, je upravo suočavanje s tim pitanjem: tko smo mi? I najviše fokus na opasnosti kada netko drugi to za nas definira i kad nas definira nasuprot drugima i kada to postane sredstvom političke manipulacije. I nažalost jedno intimno ustvari pitanje, osobno pitanje "tko sam ja" postaje javno pitanje, postaje političko pitanje. Postaje pitanje manipulacije, postaje pitanje koja se izvlači na van, a trebalo bi i počinjati i završavati negdje unutra.
Čime dolazimo do tvog romana i mog idućeg pitanja: ko su onda Hrvati u tvornici Hrvata?
Knjiga upravo govori o tome kako je nemoguće dati odgovor na to pitanje. Moglo se o tome napisati znanstveni rad. Moglo se o tome naširoko raspravljati, ali ja sam odabrao jednu malu, malu epizodu iz osobnog iskustva kako se tretiralo to pitanje kada su u pitanju dokumenti koje su morali nabaviti ljudi da bi nastavili sa svojim životom iz srednje Bosne. I na tim primjerima gdje su ljudi morali u kratko vrijeme nabaviti potvrde da su ono što jesu ili ono što tvrde da jesu, katolici i koji su morali pronaći način da možda i na nelegalan način nabave te dokumente i kontekst tih dokumenata je nešto što razotkriva cijeli taj proces, onako kako je bio zamišljen devedesetih kao prilično apsurdan jer upada u vlastita proturječja, zamke i nedorečenosti, koje je upravo ta epizoda sa dokumentima razotkrila.
I ona je pisana iz pozicije dvanaestogodišnjeg dječaka. Ko je taj dječak tačno, je li mu u rodu nešto onaj dječak Bore Ćosića?
Pa ja volim reći "je naravno da je!" ćosićeva knjiga je neka obavezna lektira koju ne mogu reći da ne poznajem i da nije me inspirirala, ali recimo kada bi kombinirali Boru Ćosića i Viktora Ivančića i njegovog Robija K. i uronili ih u bosanski kontekst, da bi onda to bilo to.
Odlična kombinacija!
Dječja je tu perspektiva, zbog koje su je koristili i oni, jedan mudri način, jedna taktika da se zaobiđe racionalizacija ili pokušaj da se ono neobjašnjivo, kao što je to pitanje "tko smo mi" ukalupi u objašnjenja koja su nametnuta i onda dijete razotkriva nelogičnost tih postupaka. I onda dijete postavlja pitanje kao u mom romanu. "Majko mi smo došli iz Bosne u Hrvatsku, ko su naši neprijatelji?" Onda ona kaže "Muslimani više nisu, sad su nam prijatelji", mada smo mi odozdo pobjegli zbog sukoba s Bošnjacima, a onda on kaže "a ko su onda naši, a ko naši neprijatelji, jesu sad Srbi?" A onda majka, kad dijete počne rešetati pitanjima, onda ona ne zna odgovoriti na ta pitanja i dijete je tu kao neki lakmus papir tog besmisla.
Njegov nagrađeni roman „Tvornica Hrvata“ je veoma sugestivno napisana pripovijest ispričana iz perspektive jednog 12-godišnjeg dječaka, iz vizure iz koje je i Bora Ćosić na svoj duhoviti i humoristični način opisao poslijeratni Beograd u kultnom romanu „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“. Ili slično postupku koji koristi Viktor Ivančić u kolumnama o Robiju K. da ozbiljne stvari i probleme ovog vremena gleda naivnim i čistim dječijim očima. Tako i Lujanović iz perspektive dječaka izbjeglog iz Srednje Bosne u Zagreb opisuje na duhovit način ono što on vidi i doživljava, jer u privremeni stan u kojem živi sa djedom, majkom i sestrom, stalno dolaze izbjeglice iz njihovog kraja kojima njegova majka na ilegalan način pribavlja papire, domovnice na osnovu kojih stiču hrvatsko državljanstvo i tako mogu potražiti utočište u nekoj zapadnoj zemlji. Otud taj pomalo ironični naslov „Tvornica Hrvata“.
Kako je istaknuto u jednoj kritici o ovom romanu: „I unatoč sumornoj i bolnoj kulisi rata koji je u knjizi prisutan na više načina, Lujanović je u romanu sjajno uspio zadržati ne samo dječji, nevin pogled na svijet nego i ostvariti taman dovoljnu dozu duhovitosti i apsurda da ovu knjigu ne učini nipošto još samo jednom tragičnom pričom.“