Laslo Vegel (László Végel) pisac iz Novog Sada rođen je 1941. u Srbobranu u Vojvodini. Studirao je mađarski jezik i književnost na sveučilištu u Novom Sadu, kao i filozofiju u Beogradu. Radio je u više medija, bio je član redakcije časopisa Uj Symposion, Polja i Prolog, zatim urednik subotnjeg kulturnog dodatka lista Magyar Szo, kazališni kritičar Politike, dramaturg Televizije Novi Sad. Od 1994. do 2002. bio je koordinator novosadskog ureda Fonda za otvoreno društvo, a od 2002. bavi se isključivo književnošću.
Njegova najvjažnija djela su Memoari jednog makroa (1967.), Dupla ekspozicija (1983.), Pareneza (1987.), Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman (1996.), Exterritorium(2000.), Neoplanta ili obećana zemlja (2013.) i Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile (2015.), zatim knjiga eseja Wittgensteinov razboj (1993.) i dramskih djela Judita i druge drame (2005.). Dobio je brojne nagrade za književnost, među kojima se ističu dvije mađarske državne nagrade za životno djelo, Kossuthova (za književnost, 2009.) i Domovinska (za doprinos mađarskom nasljeđu, 2013.), dok je za Wittgensteinov razboj dobio Regionalnu Pulitzerovu nagradu Mađarske. Djela su mu prevedena na albanski, bugarski, engleski, hrvatski, nizozemski, njemački, slovenski i srpski.
No njegova biografija ne govori o njemu kao što govore njegove knjige. Iako u devetoj deceniji života, i dalje je aktivan pisac koji gleda prema budućnosti, iako se iz knjiga može dobiti drugačiji dojam. Laslo Vegel kaže kako je zadaća književnosti, zapravo, da pronađe stvarnost koja je izgubljena u virtualnom svijetu kojeg stvara politika.
Ono što je uvijek zanimljivo kod njega je to što, iako živi u Novom Sadu, on piše na mađarskom.
"Manjinska književnost i manjinska kultura - ona je seizmograf. I često taj seizmograf pokazuje šta očekuje ne samo manjinu nego i većinu. Zato što je osetljivije. Više je manjina izložena svim opasnostima što haraju ovim svetom. Nisu to samo političke nego i pitanje jezika. Manjinski čovek uvek živi u strahu da će se njegov jezik tamo na tom tlu gde on stvara - da će se izgubiti. Ta briga pomaže mu da gleda dublje u stvarnost i da ponovo pronađe stvarnost. Manjinac traga za stvarnošću koja je izgubljena."
Sve što nam je ispričao, kao i interpretaciju njegove knjige "Nepokopana prošlost" Davora Korića, poslušajte u našem podcastu.