Namik Kabil, filmski reditelj i scenarista iz Sarajeva, sve je produktivniji kao pisac.
Rođen je u Tuzli 1968. godine gdje je njegov otac neko vrijeme radio kao liječnik. Djetinjstvo i mladost je proveo u Trebinju u koje se otac po rođenju Trebinjac vratio. Kada je u Trebinju započela vojna mobilizacija za napad na Dubrovnik, Namik se sklonio na nekoliko mjeseci u rodnu Tuzlu, ali kada je i u Tuzli počeo rat, preko američke humanitarne agencije bježi preko okeana i stiže u Ameriku.
U Los Angeles-u je vozio taksi kako bi obezbijedio minimum egzistencije, ali je uspio da upiše studij filma na koledžu Santa Monica. Počeo je pisati filmske scenarije, a po povratku u Bosnu i Hercegovinu, po njegovom scenariju reditelj Pjer Žalica je snimio veoma zapaženi igrani film "Kod Amidže Idriza".
To je topla ljudska priča o posljedicama rata koju mnogi koji su vidjeli film pamte po briljantim glumačkim ostvarenjima Semke Sokolović, Mustafe Nadarevića i Senada Bašića ili po suptilnom rediteljskom postupku Pjera Žalice, ali često se zanemaruje činjenica da je osnova za film dobar scenarij. Tako je za uspjeh filma "Kod amidže Idriza" u prvom redu zaslužan Namik Kabil, jer bez njegovog scenarija ne bi ni bilo ovog filma.
Nakon tog uspjeha Kabil se i sam okušao kao reditelj pa je po sopstvenom scenariju režirao igrani film "Čuvari noći" koji je 2008. godine imao svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu. Njegov dokumentarni film "Informativni razgovori" dobio je 2007. godine nagradu "Srce Sarajeva" za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu, a poslije toga je dobio i niz drugih međunarodnih nagrada. Napisao je nekoliko drama i romana.
Knjiga "Beskućnik" postavlja univerzalno pitanje - "Gdje ti je kuća i imaš li dom?". Vrlo nezgodno pitanje pogotovo za nas ovdje u Njemačkoj, ne samo za tzv. domaće doseljenike već i za milione ljudi s korjenima u Turskoj, Grčkoj, Italiji, koji često 11 mjeseci u godini provode u Njemačkoj. A onaj jedan mjesec u kući na jugu, i to često u kući koja je makar na oko ljepša, luksuznija nego ova u Njemačkoj.
Dakle Namiče, gdje ti je kuća i imaš li dom - šta je tvoj odgovor? Kuća i dom nije samo malter, cigla, namještaj, već je to ustvari ideja koja se mijenja. I nekad se od nečega i rastaje…
Ja sam se rastao od nečega da bih se sastao ponovo. Jer je to bilo neko kompromisno rješenje, a kompromise pravit na Balkanu nije lako. Mi smo ljudi isključivi prilično vrlo često, čak se i hvalimo time kako je svijet crno-bijel. A svijet nije crno-bijel, svijet je šaren. Tako da svi mi imamo svoje razloge, svoje motive, svoje porive. I ja sam odlučio o tome da počnem pisati knjigu. Ta knjiga se neminovno pretvorila u puno drugih stvari koje se tiču takođe kuće i doma i porodice. Ja mislim da je ova knjiga prije svega u velikoj mjeri o smrti roditelja i to kako čovjek nakon toga počinje neki novi život i nakon toga prestane da bude nečije dijete. Ne mora to uopšte zvučati infantilno, nego govorim o osjećaju biološke povezanosti s nekim. Postajete neki drugi čovjek. Ne neophodno gori, ne neophodno bolji, ali drugačiji. Zbog tih nekih stvari koje se prirodno, normalno, biološki dešavaju u životu. Ono što kažu "Bože, po redu!" Ta mi je uvijek malo i smiješna, a i korisna. Moj otac je govorio kad bi mati to rekla "Kad bi ja znao gdje je red ja bi bjež'o nazad!"
Na bosanskohercegovačkoj i regionalnoj književnoj sceni pojavio se s romanom "Amarcord". Već sam naslov govori koliko je Namik Kabil vezan za filmsku umjetnost, jer "Amarcord" je naziv antologijskog filma znamenitog italijanskog filmskog reditelja Federica Fellinija. Ali, u ovoj knjizi ispovijednog, memoarskog karaktera, koja bi mogla predstavljati izvrsnu scenarističku građu, Kabil pokazuje i svoju spisateljsku nadarenost i onu vještinu kojoj se divimo zbog njene jednostavnosti. U toj knjizi Kabil na autentičan način opisuje svoje doživljaje kao takstiste u Los Angelesu tom uzavrelom gradu filmske industrije u kojem je ostao devet godina.
Nakon povratka iz Amerike Namik se nastanio u Sarajevu gdje sada radi kao pisac, scenarista, filmski reditelj i TV urednik. Pošto o njemu ovoga puta govorimo prvenstveno kao piscu treba istaći kako su njegovi romani "Isijavanje" i "Yesterday" 2020. i 2022. bili u finalu značajne regionalne književne nagrade Fric. U oba romana, kao i u scenariju "Kod amidže Iriza" Kabil se bavi bolnim poratnim temama.
Roman "Yesterday" je priča o nekadašnjem i sadašnjem Sarajevu, roman u kojem nekoliko likova, čije sudbine prati, pokušavaju svhatiti šta se to desilo sa ljudima i gradom u kojem su odrastali. Da li su se promijenili oni ili se promijenilo sve drugo.
A u romanu "Isijavanje", u kojem ima dosta autobiografskih elemenata, jer Kabil piše uvijek iz svog iskustva, na osnovu onoga što je doživio, autor kroz lik emigranta Besima ispreda priču o čovjeku koji pokušava iz svog srca iščupati uspomene na djetinjstvo provedeno u Trebinju kako bi mogao mirnije živjeti u dalekoj Skandinaviji. No po dolasku iz Švedske u rodno Trebinje s namjerom da proda kuću u kojoj je odrastao sučeljava se sa bolnim sjećanjima na početak rata, druženja i rastanke, poraze i smrt.
I u svom najnovijem romanu "Beskućnik" Kabil se bavi sličnom temom. "Beskućnik" je autobiografski roman u kojem Kabil nastavlja pisati o problemima ljudi, koji su kao i on, živjeli u izbjeglištvu, ali koji se nisu ni mogli ni htjeli odreći svojih korijena i svog prethodnog života. Jer, mnogi emigranti koji su zasnovali novi život u drugim sredinama, ostali su vezani za mjesta u kojima su odrasli ne samo sjećanjima nego i činjenicom da su naslijedili stanove ili kuće koje nakon smrti roditelja nisu mogli ostaviti da propadaju.
U ovom romanu Kabil zapravo postavlja univerzalno pitanje: gdje nam je kuća odnosno gdje nam je dom? Da li je to tamo gdje trenutno živimo i gdje se osjećamo sigurno ili tamo kamo se rado vraćamo. Da li je to kuća koju smo sami izabrali za život ili ona u kojoj smo odrastali i koja, pored uspomena, nosi i teret praznine koja ostaje za onima koji su nepovratno otišli?
Kabil, za razliku od prethodnog romana, piše o konkretnoj kući, onoj koju je u Trebinju sagradio njegov otac. Ta kuća u Trebinju, koju su Namik i njegova sestra Lamija naslijedili nakon smrti roditelja, zapravo je glavna junakinja romana. Kako su i on i njegova sestra svoj novi dom zasnovali u Sarajevu nisu imali dovoljno vremena brinuti se o kući o Trebinju. Kabil započinje ovaj roman savjetom kako u kući koju nema ko da obilazi treba dobro zatvoriti vodu na glavnom ventilu i isprazniti sve cijevi kako ne bi došlo do poplave. A njemu se upravo to desilo, zbog čega je osjećao grižu savjesti, jer kako je napisao neboravak i nestanovanje u kućama i stanovima ubrzava njihovo propadanje.
Nakon smrti roditelja, ta kuća, sada hladnih zidova, nije više predstavljala topli roditeljski dom u kojem se osjećao sigurno i u koji se rado vraćao, tako da mu je svaki ulazak u nju sve teže padao.