Migrationsgipfel, Deutschlandpakt – u bukvalnom prevodu: samit o migraciji i pakt za Nemačku – to su reči koje su koristili političari, a mediji ih preuzimali, kako bi opisali sastanak održan juče u Berlinu i ono što se od njega očekivalo.
Kolega Filip Slavković je pratio ovaj susret nemačkog kancelara s premijerima saveznih pokrajina. Filipe, je‘l to bila neka posebna konferencija o doseljavanju?
Zapravo je, Majo, u glavnom gradu održano redovno savetovanje savezne vlade i vlada saveznih zemalja. To se zvanično zove Bund-Länder-Beratungen koja se upriliče kada god ima važnih aktuelnih pitanja za čije rešavanje treba usaglasiti dejstva različitih nivoa vlasti u Nemačkoj, koja je federalno i decentralizovano uređena država. U uredu kancelara Olafa Šolca okupili su se predsednici vlada saveznih zemalja a prisutni su bili i ostali ministri iz federalnog kabineta i vlada zemalja. Time su bile predstavljene i sve vodeće parlamentarne stranke jer pored socijaldemokrata te zelenih i liberala, koji čine saveznu vladu, politički snažno jeste bila zastupljena i konzervativna opozicija koja vlada u saveznim zemljama kakve su recimo i dve najmnogoljudnije, Severna Rajna Vestfalija i Bavarska.
I oni su čitavu noć raspravljali o migracijama odnosno doseljavanju u Nemačku?
Razgovaralo se i o nastavku finansiranja onog pojednostavljenog sistema karata za gradski i prigradski, odnosno lokalni i regionalni, javni saobraćaj, koji košta 49 evra mesečno u pretplati i nazvan je karta za Nemačku ili Deutschlandticket. A donete su i odluke o pojednostavljenju procedura za građevinske projekte i to za izgradnju stanova, postavljanje vetroparkova ili antena za mobilnu telefoniju.
Ipak su najviše iščekivane odluke o politici prema azilantkinjama i migrantima.
Donete su političke odluke o dosta velikim restrikcijama u pravima koja se u Nemačkoj daju osobama koje se ovde doseljavaju neregulisano. Dakle, ništa od svega toga se ne odnosi na ljude iz, recimo, našeg regiona, koji su dobili radno mesto u nekoj nemačkoj kompaniji ili dolaze ovda u potrazi za legalnim poslom odnosno na studije ili slično. Pooštrene su procedure koje se odnose na osobe koje ilegalno prelaze evropske granice ili u Nemačkoj podnose zahteve za azil.
To se onda pre svega odnosi na migrante koji u Nemačku ali i Austriju i Belgiju dolaze onom tzv. Balkanskom rutom, preko Grčke pa onda Makedonije i Srbije te dalje u Hrvatsku ili Mađarsku i na Zapad. Šta je sve dakle konkretno odlučeno?
Odlučeno je da se dugoročno a za stalno smanji broj ljudi koji u Nemačku ulaze u okviru tih, kako su nazvane, izbegličkih migracija. Regulativa i praksa treba da se usklade tako da većina postupaka za odlučivanje o zahtevu za azil, za lica iz država iz kojih se azil daje tek svakom dvadesetom podnosiocu ili još ređe, bude završena u roku od tri meseca. Iz toga proizilazi da bi nakon tri meseca to lice bilo vraćeno natrag u zemlju porekla. Kod država iz kojih kvota odobrenja azila prelazi pet odsto, procedura za prihvatanje ili odbijanje treba da se okonča u roku od šest meseci. Istovremeno se priznaje da je osnovni problem zapravo to vraćanje odbijenih azilanata ili deportovanje ilegalnih doseljenika jer zemlje iz kojih oni dolaze jednostavno odbijaju da ih prime natrag, često jer ne postoje ni jasni dokazi iz koje su države migranti zaista poreklom. Zato je deo ovog plana da se na najvišem državnom nivou sklapaju bilateralni sporazum o toj tzv. re-admisiji sa zemljama iz kojih su doseljenici poreklom. Da bi se njihove vlade odobrovoljile da primaju migrante natrag, uz ove će biti ponuđeni i sporazumi o legalnom doseljavanju radne snage koja je potrebna nemačkoj privredi. I, Berlin planira da u sklopu ovih planova Evropsku uniju podstakne da obnovi sporazum sa Turskom o kontroli migracija, postignut 2016. ali delimično pauziran 2020.
To su sve mere planirane na dugi rok, za koje će biti potrebni meseci i godine da se pripreme i sprovedu pa da se tek onda osete njihovi rezultati. Ima li čega još?
Jedna mera koja je uvedena kao privremena prošlog meseca, a čije sprovođenje se sada nastavlja do daljnjeg, jeste kontrolisanje nemačkih granica ka Poljskoj te Češkoj i Švajcarskoj kako bi se sprečile neregulisane migracije. No, to su samo stacionarne kontrole, dakle na graničnim prelazima, i zavise, kako je i priznala vlada u Berlinu, od dogovora sa susednim zemljama, koje treba da pristanu na provere migranata već pre granica Nemačke, te da na svojoj strani prihvate one ilegalne doseljenike koji eventualno ne budu pušteni preko granice. Još jedna od dugoročnih mera, pak, tek treba da bude razmotrena i pregovarana sa drugima: Nemačka razmatra mogućnost da procedure provera zahteva za azil ne obavlja na svojoj teritoriji već da potencijalne azilante prihvata u posebnim centrima u trećim zemljama odnosno tokom samog tranzita azilanata iz države porekla ka Nemačkoj. To bi, kako su naglasili u Berlinu, moglo da se sprovede samo ako bi bilo u skladu sa Ženevskom konvencijom o zaštiti izbeglica i sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava, za šta bi trebalo organizovati nadzor.
To sve i dalje ne zvuči baš previše konkretno. Uoči sastanka sa kancelarom, od predsednika vlada saveznih zemalja su pre svega stizali zahtevi za više novca iz državnog budžeta kako bi se pokrili troškovi lokalnih vlasti koje se brinu o sve većem broju doseljenika, od kako je posle pandemije talas migracija porastao.
Dogovoreno je da se poveća finansiranje struktura koje se brinu o doseljenicima a da se migrantima smanje davanja. To je i najkonkretnija odluka sa ovog samita federalnog kancelara i premijera saveznih zemalja: značajno se skraćuju davanja azilantima tj. svima koji u Nemačku dolaze neregulisanim i ilegalnim putem. I to je možda i jedina mera koja može da pogodi one društveno ugrožene grupe iz regiona jugoistočne Evrope koje dolaze u nemačke gradove da bi dobili zaštitu ovdašnjih socijalnih sistema. Ovo se naime može odnositi na Rome koji se ovde doseljavaju sa Kosova, iz BiH i Srbije ali i iz Hrvatske, Bugarske ili Rumunije.
U razgovoru sa Irenom Steinjan, socijalnom radnicom iz Haana koja radi s izbjeglicama, a i sama ima upravo takvu povijest dolaska u Njemačku, prije 30 godina, Maja Marić je iz prve ruke saznala kakva je atmosfera i među migrantima i među ljudima koji rade sa njima.
- Mislim da svi primijete čak i ljudi koji to ne rade i koji nemaju velik kontakt s migrantima i izbjeglicama, primijete da se atmosfera promijenila. Nažalost, na malo lošije, što je jako tužno. Ja sam od tog dana, kad je Angela Merkel rekla "wir schaffen das" postala njen fan. Jer sam ja isto uvjerena da ova velika dobra i lijepa država stvarno može to da uspije. Sama imam takvu biografiju kroz rat u ex-Jugoslaviji, malo je teško to zadržati, ali ja stvarno u to vjerujem i zato se i dalje angažiram.
Rekli ste da se osjećaj dobrodošlice ipak promijenio, da se osjeti razlika. Koliko, kako?
- Da, to se jako promijenilo, pravi se velika razlika, po mom mišljenju, tko dolazi i odakle dolazi. Mislim da u vrijeme kad je krenuo rat u Ukrajini je ta dobrodošlica ponovo bila na nivou da su se ljudi ekstremno angažirali, pokušavali da pomognu, organizirali što sve nisu radili. Moje je mišljenje da sad trenutno u ovoj situaciji je štimung lošiji, a pogotovo s ratom u Izraelu. Stvarno pretužno da ja ne vidim to kao što je bilo kad je počeo rat u Ukrajini, što se sve promijenilo, što u Njemačkoj naravno nisu sve izbjeglice krive ili migranti što su se mnoge stvari promijenila, što je možda politika spavala i tako dalje. Sad se to, nažalost, sve svodi na tu točku da imamo puno migranata, da zbog toga imamo manje svega itd. i nije prijatno. Nema dobrodošlice za migrante, za strance.
A recite mi koliko su se promijenili, recimo, uvjeti? Uvjeti u smještaju, sve ono što se zapravo tim ljudima nudi?
- Jedno vrijeme sam primijetila da ta organizirana pomoć se pozitivno mijenja, da manje više ovaj ne bi sad to željela pored s osamdesetim, devedesetim u vrijeme, na primjer, kad je bio rat na Balkanu, nije bilo tako organizirano. Nije bilo takvih mogućnosti, nije bilo tih volonterskih grupa kao mi koje se o mnogim stvarima brinu, ne samo da ispunite papir za Auslanderamt. Mi ovdje sad na primjer u Hahnu imamo veliku grupu i pokušavamo da ljude pratimo da vidimo što žele i što je za njih moguće. I to, naravno, ovisi o puno tih točki. Ali uslovi su se jedno vrijeme poboljšali,a sad imam osjećaj da više nisu tako dobri, da je teško za smještaj, da je teško za obje strane i za te koji pomažu jer non stop novi zakoni dolaze i to sve dovodi do lošije atmosfere.
O kojim sumama ili pravilima je onda reč, ako je odlučivano o trošenju novca?
Počev već od 2024. država će saveznim pokrajinama plaćati paušalno 7.500 evra po doseljeniku kojeg prihvate a dok se novi sistem potpuno ne uspostavi naredne godine će se paušalno uplatiti dodatnih 1,75 milijardi evra. Ukupno bi u sledećoj godini tim lokalne samouprave, kojima novac treba da bude prosleđen jer se one brinu o migrantima, dobile finansijske olakšice od tri i po milijarde evra, ako se računa sa istim brojem migranata kao i tokom ove 2023. godine. Savezna vlada pri tom planira da dodatne izdatke delom pokrije uštedom na samim migrantima.
I kako to treba da funkcioniše, da li će se azilantima prosto davati manje para?
Ideja je da se s jedne strane smanje troškovi za izdržavanje izbeglica, a da se s druge strane pooštravanjem pravila za to finansiranje smanji podsticaj za onaj nelegalni vid doseljavanja. Konkretno je rešeno da se već od januara, dakle od početka naredne godine, uspostavi novi sistem prema kojem bi tražiocima azila bile isplaćivane niže, osnovne, prinadležnosti tokom prve tri godine, a ne samo tokom prvih 18 meseci od prijavljivanja za azil u Nemačkoj. Posle 36 meseci, a ne kao sada posle godinu i po dana, imaće tek socijalna primanja koja su u visini socijalnih davanja za nemačke državljane i legalne doseljenike, što je onaj novac za građane, Bürgergeld. I u tu sumu će se uračunavati i npr. troškovi ishrane koja im je obezbeđena u javnim kuhinjama. Najveća izmena je možda ipak uvođenje kartica za plaćanje za osobe koje podnose zahtev za azil. Finansijska pomoć za migrante biće uplaćivana na tu platnu karticu a neće, kao do sada, biti izdavana u gotovini. To treba da smanji podsticaje da ilegalni doseljenici šalju novac u zemlje porekla, što se smatra jednim od glavnih razloga za nelegalne migracije.