Usred ljeta svoj odmor je prekinuo poznati glazbenik kantautor i nekadašnji frontmen novovalne grupe Haustor Darko Rundek. Odmor je prekinuo kako bi pomogao na protestu građana protiv devastacije Vrela Une u Hrvatskoj, događaju koji zbog svoje brutalnosti ovih dana uzbuđuje javnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. O devastaciji Vrela Une i pobuni građana protiv ovog ekocida smo govorili u našem podcastu u ponedjeljak, a mi smo pozvali i samog Rundeka koji nam u ekskluzivnom razgovoru za Corso objašnjava zašto se priključio ovom protestu.
Darko, puno ste na putu u Hrvatskoj. Jeste li primijetili posljednjih godina da ima mnogo slučajeva ovakvih pokušaja devastacije? Mi najčešće čitamo o, recimo, uništenju plaža betoniranjem. Je li to neki trend? Ima li toga više kod nas nego negdje drugdje?
Ja ne mogu usporediti jer nisam čovjek od plaža, pa ne obilazim plaže u drugim zemljama, ali u svakom slučaju se previše betonira. I ne samo betonira, nego se navozi nekakav čudni šljunak koji nije onaj morski s oblucima. Neki mljeveni kamen koji se tonama istovaruuje po plažama, pa se onda betonira. Jako su velike i vrlo loše za morske životinje intervencije koje se rade da bi došli do većeg plažnog ili bar na prvi pogled poželjnijeg plažnog prostora u Hrvatskoj.
Hrvatska, kao i Crna Gora, su zemlje koje velikim dijelom žive od turizma. Jedan od najjačih aduta je upravo ta netaknuta priroda. Kako vi kao netko iz Zagreba, gledate na to da zapravo ljudi režu granu na kojoj sjede ovakvim potezima poput Une i da ne nabrajam ostale?
Kad dođeš sa strane, kad pratiš neko mjesto dugo vremena, kao što ja kao brački zet pratim mjesto koje se zove Povlja na Braču, kad vidim u kojoj mjeri se ta obala promijenila od unazad nekoliko desetaka godina, koliko tamo dolazim redovito... Svaka generacija stavlja nulu na točku koju je zatekla u prirodi, a to ne znači da je ta nula tu, ta nula je nekoliko stotina godina kao neka nula unazad, a zapravo u nekoliko tisuća godina, otkad je ovaj kontinent bio prekriven šumom prije nego što su ljudi počeli tu šumu krčiti, pretvarati u potpuno drukčiji predio. U svakom slučaju na moru se ta obala siluje, a u Crnoj Gori je to stvarno ekstremno kako je kratka ta obala, a sve beton. Nevjerojatno.
Nekako se stječe dojam da se ništa nije pokrenulo dok se vi niste pojavili tamo na Vrelu Une, pa su mediji počeli pisati o tome. Trebaju li se javne osobe više uključiti u takve projekte, jer zapravo ipak vidi se da nekako pomaže?
Da, moja sreća je to što je uz mene Sanda Hržić, koja je inače režiser i prevodilac, kojoj je to jako priraslo srcu, pa me i ona dodatno motivira i upućuje u to. Da sam sam, da nje nema, možda se ne bih ni ja u toj mjeri uključio. Zapravo to puno ovisi o tome s kim je čovjek i kako dolazi do informacija i do motivacija. Ali sigurno je da je vjerojatno malo, nazovimo to renomiranih, ako ćemo tu mene uvrstiti, ljudi s neke kulturne scene koji se u to uključuju i to je stvarno žalosno.