Svakog petka bavimo se muzikom i kulturom, scenskim dešavanjima koja nas se tiču - na jugoistoku Evrope i u Njemačkoj.
Gost našeg današnjeg podkasta je Mile Kekin, muzičar, autor, dugogodišnji frontman sastava Hladno pivo, koji je u solo izdanju u posljednje vrijeme dosta produktivan, objavio niz novih pjesama, a nedavno i jedno autobiografsko štivo pod nazivom "Soundtrack za život".
Čestitam na "Soundtracku za život" u kojem govoriš i o odrastanju u Njemačkoj, između ostalog, sa fragmentima iz sačuvanih bilježnica jednog dječaka iz gastarbajterske obitelji u Oberderdingenu, kako čitamo i ima romantična predstava da vrijeme zapravo ne prolazi. Da je sve uvijek tu, da je svaki momenat u životu, svaki djelić nas je uvijek tu, pa se pitam je li taj njemački dječak kod tebe još uvijek tu ili je to nešto skroz daleko, daleko u sjećanju?
Nekakav spoj svih tih iskustava u meni i dalje živi i oblikovan sam tim odrastanjem, tako da ja i danas zapravo sam ono što jesam zato što sam proveo takav život do sada, uključujući i to moje odrastanje u obitelji pečalbara koji su tražili, u ovom slučaju, najviše materijalnu sigurnost jer su došli iz teške sirotinje.
To je ustvari zbirka pjesama, neka vrsta poetskih memoara. Jesi li ti tu pjesnik ili pripovjedač, kako bi se opisao?
Ja zapravo pokušavam kroz te kratke priče ljudima da kažem, da na neki način objasnim, zašto su te pjesme kakve jesu. Zapravo sam htio pokazati kako su iz tog mog odrastanja u tuđini nastale pjesme koje suosjećaju s ljudima koji nisu uklopljeni u društvo, koji su došli, koji su autsajderi, koji su vrlo često nepravedno proganjani zbog toga. Toga ima puno ustvari. Ja se vrlo rijetko služim u svojim pjesmama zamenicom "mi". Mi, mi, mi... kao kolektiv. Uvijek idem iz "ja" pozicije, iz pozicije nekog autsajdera. To je zapravo, po meni, nekakav osnovni postulat rock and rolla općenito, on treba ići na jednog čovjeka, a ne na krdo.