Zbirku priča makedonske spisateljice Rumene Bužarovske „Moj muž“ u prevodu na njemački jezik objavila je jedna od nauglednijih izdavačkih kuća u Njemačkoj Suhrkamp iz Berlina.
Rumena Bužarovska je rođena u Skoplju 1981. Predaje američku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Skoplju. Radi i kao prevodilac. Sa engleskog na makedonski jezik prevela je djela Luisa Kerola (Alisa u svijetu ogledala), Džona Majkla Kucija (Život i vremena Majkla K, Sramota), Trumana Kapotea (Hladnokrvno ubistvo), Džozefa O’Konora, Čarlsa Bukovskog i Ričarda Gvina. Napisala je studiju o humoru u savremenoj američkoj književnosti "Što je smiješno: teorije humora primijenjene na kratku priču.“
U vrijeme kada je pohađala srednju školu Rumena je boravila u Americi, gdje se srela sa modernom i savremenom američkom književnošću koja i danas, kako sama kaže, utiče na njen način pisanja. Ozbiljno počinje da se zanima za pisanje u vrijeme studija. Do sada je objavila nekoliko zbirki priča, a književni kritičari često je upoređuju sa američkim majstorima kratke priče.
Takođe je društveno angažirana, jer se zauzima za otvoreno i raznoliko društvo u njenoj državi Sjevernoj Makedoniji. Koautorka je i koorganizatorka večeri pripovijedanja ženskih priča „PičPrič”. Indikativan je podatak da se sa književnošću srela još u djetinjstvu, jer njena baba Vera Bužarovska takođe je bila poznata makedonska književnica.
Prve priče Rumena Bužarovska objavljuje u časopisima. Prvo u časopisu Margina 2005, a dvije godine kasnije iz štampe je izašla prva zbirka priča „Žvrljotine“. Kako je 2006. godine bila stipendistica Kultur Kontakta u Beču, a 2008. Međunarodne kuće autora u Gracu, njene priče se objavljuju i u njemačkim časopisima.
Na srpskom jeziku priče su joj objavljene u časopisima Beton, Trećem Trgu i Kikinda Šort 2010, a hrvatski prevodi zbirki pripovjedaka „Osmica” i „Moj muž” postigle su trenutni uspeh i pretvorile Rumenu Bužarovsku u najistaknutiju novu nadu regionalne književne scene. Dvije njene knjige, „Moj muž” i „Nikuda ne idem”, za kratko vrijeme postale su hitovi. Obje su se našle među deset top najprodavanijih knjiga izdavačke kuće Booka u 2019. godini. Kao jedno od najvažnijih imena savremene makedonske i regionalne književne scene 2020. godine bila je gost književnog festivala „Krokodil” u Beogradu.
Zbirka priča „Moj muž“ se sastoji od jedanaest priča u kojima o svojim muževima priča isto toliko različitih žena u prvom licu. Nakon što je prethodnom zbirkom priča „Moj muž“ postala regionalna književna zvezda, Rumena Bužarovska novom knjigom pomera granice kratke forme i potvrđuje se kao možda najbolja autorka ovog žanra na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru. Nastavljajući tamo gde je stala s prošlom knjigom, Rumena ovom „proširuje područje borbe“ i u žižu stavlja odnos lokalnog i globalnog, „naših“ i „stranaca“, kao i intrigantne pozicije naših tamo i stranaca ovde. Gotovo nemilosrdno oštra, ona majstorski analizira sve balkanske komplekse, jetkim i duhovitim jezikom obračunava se sa endemskom letargijom, kulturom pasivnosti, nečinjenja i krotkog prihvatanja gotovo nepodnošljivih odnosa i uslova života u svetu u kome je lažni moral jedino merilo, a pakost nacionalni sport. Suprotno naslovu, autorka ovom zbirkom dobacuje izuzetno daleko.
„Dilema pre nego što je ova zbirka izašla bila je ima li autorka da kaže nešto novo, i može li svoj prepoznatljivi izraz da izdigne u nove stvaralačke visine. Posle ovih sedam pročitanih priča, odgovor na oba pitanja je, svakako i bez sumnje – potvrdan.“
Elizabeta Bakovska
„Čitanje ovih priča Rumene Bužarovske književno je iskustvo zbog kojeg ćete bez žaljenja propustiti autobus ili avion, nećete biti sigurni da li je jutro ili veče, a možda zaboravite i da odete po dete u obdanište ili na zakazan pregled kod doktora.“
Sašo Ognenovski
Rumena Bužarovska je rođena 1981. godine u Skoplju. Do sada je objavila zbirke priča: Žvrljotine (2007), Osmica (2010), Moj muž (2014) i Nikuda ne idem (2018). Priče su joj prevođene na engleski, nemački, francuski, hrvatski, slovenački i bugarski jezik.
Prema mišljenju žirija Londonskog sajma knjiga 2016. godine Rumena Bužarovska je uvrštena među deset najzanimljivijih mladih evropskih pisaca.
Bavi se i književnim prevodom sa engleskog na makedonski jezik (Kuci, Kapote, Bukovski). Trenutno je zaposlena kao docent američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju. Sve te priče tiču se koliko njih samih toliko i njihove okoline, odnosa s muževima, s djecom, roditeljima, kolegama i prijateljima. Zbog toga se radi o galeriji izuzetno upečatljivih i precizno profiliranih likova, o psihološkim ali i socijalnim portretima, s posebnom osjetljivošću na patrijarhat. Jer, govoreći o svojim brakovima i muževima, ginekolozima, pjesnicima, policajcima, govori se o profesijama i njihovim statusima, o odnosima moći, jer većina ženskih likova ipak je emotivno i socijalno zapuštena zbog prestiža njihovih muževa i njihovih profesija.
U razgovoru s Amirom Kamberom, Rumena Bužarovska predstavlja svoju zbirku kratkih priča "Moj muž", i ne samo to.
Reci mi kako pišeš, na kojim jezicima, samo na jednom ili na više jezika?
- Ja sam samo na makedonskom pisala, a imala sam neku odbojnost da pišem na engleskom. Čisto zato što puno ljudi pišu na engleskom sad i pisali su u zadnjih dvadesetak godina zato što misle da je to način kako da uspemo na Zapadu. Mene nervira ta ideja da se mora uspeti na Zapadu i da da ćemo mi pisati nekakvim umjetnim jezikom, samo da bi to uspeli. A mogla sam na engleskom zato što sam baš često tamo, bila sam dete kad sam prvi put išla. Ali sad sam jedino napisala ovu knjigu o Americi na engleskom i onda je to prevedeno na vaš jezik. Sad ja to prevodim na makedonski sa engleskog.
Ali u principu ja vidim da se s te strane razumijemo da je književnost nešto drugo, nešto drugačije od tržišta, od nečega gdje bi se čovjek trebao dokazati pa pokazati cijelom svijetu itd. Vidim da ne razmišljaš tako o književnosti, a pored toga ipak treba nekako učestvovati u tom tržištu. Kako se ti nosiš s tom dilemom? Kako se prodati, a ne prodati se, kako ostati svoja, a ipak biti dio globalne javnosti?
- Mi se prodajemo, mi imamo produkt - mi prodajemo knjige. Tako da ja prodajem svoj produkt. Moram da to kažem, to i jeste tržište, to nije samo umetnost. Ne znam kako se ja nosim sa time. Ne želim da radim estradne stvari da budem estradni književnik. Pisanje je intimna stvar. Mi radimo svi sami i to je malo lakše.
Nećemo riješiti taj problem ti i ja, a imam još dva pitanja. Prvo pitanje: pročitali smo da si napisala studiju o humoru u savremenoj američkoj književnosti. Šta ti je trenutno smiješno? Ima li nešto čemu se smiješ?
- Ja volim komedije mnogo, baš gledam. Gledam stand-up-e, to me zanima i zanima me to da budem i humoristična u mom izrazu ili da radim neke stvari koji su nekako i komične, a i ozbiljne. Tako da otvorila sam podcast koji se zove Radio Mileva sa mojim prijateljicama. Tri nas je i krenule smo da radimo taj podcast koji isto ima nekakvu komediju u sebi, a jeste ozbiljan. Mi komentiramo ono što se dešava u javnosti, u našem okruženju, to je makedonski podcast, ali evo sad biramo recimo, muškarca godine i to je, naravno već smešno.
Pa ko su kandidati za najboljeg muškarca?
- To su uglavnom ljudi koji mrze žene u suštini i mrze LGBT zajednicu. Oni su veliki patrioti i veliki vernici. Oni toliko vole Boga da mrze sve drugo oko njih. To nisu ljudi koje ja smatram istinski spiritualnim. A i puno njih iz te zajednice isto tako ne smatraju da su to zapravo vernici, ali nikako da Crkva krene i da kaže da su oni štetni. Tako da imamo i nekoliko popova među kandidatima.
Njene priče čini zanimljivim i privlačnim, kako za same čitaoce tako i za književne kritičare, činjenica da ona hrabro zadire i u neke tabuizirane teme. Ona zapravo, prije istražuje tamno i nestabilno u likovima, volju za moći i kompromise, iracionalizam ljubavi, čovjeka kao skup oprečnosti koje rađaju unutarnju napetost. Sve je to ispisano jezikom običnih ljudi, mimo svake patetike, uvjerljivo i istinito.
Angažiranost u njenom izboru tema i načinu na koji ih tretira je vidljiva, jer se sve te priče bave raznim ljudskim slabostima. Ona u svakoj priči nalazi način da ismije te slabosti, neki put suptilno, ali ponkad dovodeći ih do groteske. Laž i strah kako su zapazili neki kritičari su jezgro oko kojeg je građen veći broj priča. Likovi nekad lažu nesvjesni onoga što dolazi kao posljedica tih naizgled beznačajnih laži. Osim tih problema, otvaraju se i krupni, društveni problemi, pa se na taj način problematizira porodično nasilje, nacionalizam, kič i neukus u umjetnosti.
Zbirka priča „Moj muž“ prevedena je na osam svjetskih jezika, na njemački ju je preveo Benjamin Langer, a objavila ju je jedna od najuglednijih izdavačkih kuća u Njemačkoj berlinski Suhrkamp. Na poleđini knjige u tekstu koji treba da ponudi osnovnu informaciju o njoj i privuče pažnju potencijalnog kupca u nekoj knjižari stoji kako Rumena Bužarovska u svojih jedanaest priča secira oblike patrijarhata hiperealistički i nemilosrdno, ali i nemilosrdno duhovito, na podrugljivo lakonski i pronicljivo zajedljiv način pri čemu se ne radi samo o muškarcima nego ni mnogi drugi likovi nisu pošteđeni. Ono što još može da pobudi interes znatilježnika je i naslovna strana knjige na kojoj je lice muškarca prefarbano plavom bojom. Jer likovi tih muškaraca, muževa su često prikazani kao lažljivci, prevaratni, mačo tipovi i licemjeri koji piju, varaju i ismijavaju svoje žene. Pri tom ni one nisu pošteđene od autoričinog kritičkog pogleda, kao na primjer majke koje ne vole svoju djecu u pričama „Otac“ i „Lile“. Problemi koji nastaju u njihovim brakovima dolaze uglavnom od krivih predodžbi, nerazumijevanja i nedostatka komunikacije.
U vrijeme kada se sve više i otvorenije govori o seksualnosti, o polnoj ravnopravnosti, kada se vode gorljive gender debate, priče Rumene Bužarovske, kako su primijetili književni kritičari podsjećaju na drame francuske književnice Yasmine Reze, koja građanske bračne parove prikazuje na rubu nervnog sloma. I u pričama Bužarovske je primjetan taj polemički ton, pun buke i bijesa, ali i pun komike. No za razliku od francuske spisateljice Yasmine Reze čiji likovi pripadaju pariškom višem društvnom staležu, literarni parovi kod Rumene Bužarovske svoje živote žive u patrijarhalnim društvenim okolnostima. I to je ono što je novo za njemačku čitalačku publiku, to kulturološko porijeklo karakteristično za Skoplje i Makedoniju. Jer mnoge djevojke, žene i majke su uglavnom finasijski ovisne od muškaraca, nemaju priliku da se obrazuju i steknu profesiju, tako da se muževi ponašaju autoritarno. Moglo bi se reći da je osnovna tema Bužarovske u ovoj knjizi suptilni protest žena protiv muške dominacije i njihovog skrbništva.