Poštovanje. Kada slavimo Novu godinu, slavimo u principu jedan okret Zemlje oko Sunca. Godina nam je jedna od najvažnijih mera, ili „markera“, u životu.
Zato dočekujemo Novu godinu uz slavlje. A ponegde i uz razne prigodne običaje kao što ćete čuti od mog kolege Darka Vlahovića. U ovom podkastu ćete od još petoro naših kolega i koleginica čuti i koji od dosadašnjih dočeka im je ostao u trajnom sećanju – i zašto. Uz poziv Vama da učinite to isto i ako hoćete, to podelite sa nama na mrežama, a tamo ćete nas lako naći. Cosmo radio Bosanski Hrvatski Srpski.
Dakle, Darko Vlahović će Vas najpre upoznati sa nekim običajima ili ritualima oko Nove godine za koje možda niste znali.
Darko, doček Nove godine je događaj koji se pamti, i obeležava se u čitavom svetu, najčešće slavljem, ima li tu nekog dubljeg smisla osim potrebe da iskoristimo te trenutke za uživanje u dobroj muzici, društvu, trpezi?
Nova godina, bez obzira kada je slavili ili s kojim običajima je dočekivali, uvek je simbol novog početka, novih mogućnosti i prilika koje želimo u životu za nas i naše bližnje. Na prelasku iz stare u novu godinu obično te želje prate novogodišnji rituali svih vrsta. Slični su na svim kontinentima, uz neke specifične regionalne razlike, tradicije ili sujeverja. Ima tu svega: od nošenja donjeg veša tačno određenih boja pa do skakanja preko morskih talasa ili razbijanja tanjira.
Prelazak iz stare u novu godinu svuda se vezuje za neki ritual kojim ćemo odagnati sve što je loše i prizvati nešto što želimo. U današnje vreme se tim ritualima ne pristupa sasvim ozbiljno, ali svakako uz neku dozu sujeverja, jer nikad se ne zna. A ti rituali su često i vrlo zabavni, pa zašto da ne.
Kada pričamo o dočecima Nove godine, moram priznati da sam tu prilično nostalgična. Zato što kako sam starija nekako sve više pamtim one stare dočeke Nove godine kad sam bila djevojčica, a to je bilo osamdesetih godina kada mi je ta Nova godina doista i nešto značila. Danas zapravo imam neki stav da će ona doći čekala je ja ili ne. Tih osamdesetih godina, a treba naglasiti ovdje da sam ja rođena i odrasla u Rijeci, nikad nisam doživjela snježnu Novu godinu iako sam kao sva djeca s Primorja to silno željela i priželjkivala. Prvu snježnu Novu godinu sam doživjela zapravo u Zagrebu, kada sam došla u taj grad na studij i onda sam shvatila da je to zapravo i nije neka sreća s obzirom na život u gradu. Transport koji stane i sve ostale nuspojave koje to u jednom velikom gradu donese. Tih osamdesetih godina sve mi se činilo nekako jednostavnije, lakše i ljepše. Pamtim više osjećaj i ljude koji su tada bili s nama, a danas ih više nema. Pamtim taj neki osjećaj svečanosti, iščekivanja koju smo mi kao djeca osjećali, iako smo sve poklone u biti dobili već za Božić, ali Novu godinu smo čekali. To je bio dan u godini kad smo smjeli ostati budni do iza ponoći i uživali smo gledajući filmske maratone koji su tada išli na televiziji. Sjećam se i novogodišnjeg televizijskog programa koji je tada, za razliku od danas, bio stvarno sjajan. Novu godinu danas više doživljavam zapravo kroz obaveze koje imam. Bude i tu neko lijepo druženje, ali reklo bih da su novogodišnji dočeci za mene zapravo dio te neke bolje prošlosti.
Da krenemo onda od Nemačke, u kojoj na ulicama za Novu godinu ima dosta eksplozivne buke?
Tako je, i to ima svoje razloge - bukom bi trebalo da se uplaše i oteraju zli duhovi. Negde se prosto lupa u šerpe i lonce, a u nekim delovima Nemačke čak je postojala tradicija da se Nova godina obeležava topovskim salvama. Danas eto srećom ljudi nemaju topove u kućnom dvorištu, tako da se sa ispaljivanja salvi prešlo na vatromete, ispaljivanje raketa, praskavaca, žabica i tako to. To je, iz razloga dostupnosti pirotehničkih sredstava mnogo masovnije.
Ipak, sva ta sredstva se prodaju samo od 29-31.12 a ako doček Nove pada na nedelju - kao što je sada - pomera se dan ranije, od 28.12. A svi oni koji jedva čekaju da sprže sve sto su kupili, dobro je i ovo da znaju - u Nemačkoj zakon dozvoljava privatni vatromet samo od ponoći 31.12 do ponoći 1.januara i gotovo. Posle toga je strogo kažnjivo. Za neke druge prilike u toku godine potrebna je posebna službena dozvola.
Sigurno da mnogim ljudima nije lako, naročito onima koji su doživeli ratne sukobe, a ima ih dosta u Nemačkoj?
Da, mnoge izbeglice sa ratnih područja su pogodjene – njihove traume ožive kada čuju tu pucnjavu. Ponekad vatromet i pucnjava aktivira i PTSP, Posttraumatski stresni poremećaj, koji zna da se pojavi i godinama nakon stresnih događaja. Podsetimo samo na ratove u bivšoj Jugoslaviji, u našoj regiji. Te su posledice i traume godinama trajale, pogotovo u vreme novogodišnjih i nekih drugih vatrometa, a dosta ljudi još uvek muče. Tome svakako ne doprinosi običaj pucanja “u vazduh” iz vatrenog oružja koji je kod nas i dalje dosta raširen. Našoj redakciji se i danas jave slušaoci koji su preživeli rat, izbeglice iz bivše Jugoslavije, koje to teško pogadja. A u međuvremenu su u Nemačku pristigle i izbeglice iz Sirije, Avganistana i slično čije su traume još sveže.
Savršeno svjestan rizika da me se proglasi čudnim, pa čak i nastranim, evo javno priznajem da ne podnosim bilo kakve vrste dočeka Novih godina, baš kao ni druge javne proslave, bilo čega. Generalno, moje prisustvo u masovnim okupljanjima me čini anksioznim. Ne volim rođendane, svadbe, sahrane. Ono što se danas voli zvati iventom sa gomilom napirlitanih zvanica, s namještenim osmijesima i kurtoaznim pitanjima za zdravlje. Iako bi neko u ovom trenutku mogao sve rečeno pripisati godinama u kojima se tersluk u manjoj ili većoj mjeri javlja, kategorički tvrdim da nije u pravu. Sve navedeno nisam volio ni kao dijete, ni u adolescentskoj tinejdžerskom dobu, ali ni onda kad se zamomčilo. Naravno, brzina na koju si primoran u toj pripremi za doček Nove godine je posebna priča. Kao pred sudnji dan ljudi kao sumanuti u transu bauljaju tržnim centrima, otimaju jedni od drugih artikle sa sve praznijih stalaža, kao da im je posljednje što će pojesti. Sama novogodišnja noć je posebna priča. Svi su obukli svoje najbolje komade odjeće, frizure, šminka i raspoloženje kojim varamo sami sebe da nam je dobro, da smo veseli. Kao da to ne bismo trebali biti svakog dana. Alkohol je najčešća stvar kojom se uspijevamo prevariti u toj obmani, a obmana prevelika, pa se najčešće ode u krajnost. No kao društveno biće s posebnim naglaskom na bračni staž, nisam često bio u prilici izbjeći odlaske na novogodišnje derneke. Godinama sam ubjeđivao najbolju suprugu na svijetu koja, za razliku od mene, voli i društvo i zabave, da sam višak, da joj kvarim ugođaj i konačno uspio. Naš pas kojeg smo imali strašno se plašio tog pirotehničkog suludog kiča, gomile bespotrebne eksplozije. Zato posljednjih godina imam vrlo legitimno opravdanje: cuko mi je sam i plaši se petardi. Pa postoji li jedan doček kojeg pamtiš, pitate se vi? Naravno da postoji. Onaj gdje sam sam, na debelom minusu koji je ledom okovao sve pod mjesečinom i prekrasnim zvjezdanim nebom kojeg paraju projektili. Idilično. Možda? Samo što je to bilo u Sarajevu, doček 1993. Na straži. I taj osjećaj da sam jedini na svijetu od kojeg mi sad podilazi jeza pojačan dodatnom grižnjom savjesti da mnogo njih u ovom trenutku osjeća isto.
Darko, ti si od skora vlasnik psa, kako tvoj pas reaguje na svu tu pucnjavu?
Mene kao vlasnika malog psa to jako brine, ovo će joj biti prva Nova godina kako je sa nama tako da još ne znamo. Životinje se generalno strašno plaše toga. Kažu da se u Nemačkoj svake godine zbog napada panike otrgne i pobegne do čak hiljadu kućnih ljubimaca, što pasa što mačaka. Onda se tako uplašeni izgube, tek nešto više od polovine bude pronađeno. Još je lošija situacija sa divljim životinjama, tvrdi PETA, organizacija koja se bori za prava životinja.
Malopre si pomenuo da osim vatrometa proslavu Nove godine često prate i kojekakvi rituali – šta je karakteristično za Nemačku?
U nekim delovima Nemačke tradicionalno se topilo olovo i iz njega tumačilo šta nas čeka u novoj godini. Od 2018. olovo je, jer je otrovno, zamenjeno kalajem. Postupak je isti: uzme se gvozdena kutlača, u nju se stavi komad kalaja. Na vatri se greje dok ne postane tečno i onda se sipa u hladnu vodu. Tu se kalaj zgusne u najrazličitije oblike, a onda se ti komadi podele prisutnima, pa se razgledaju i pridaju im se najraznovrsnija tumačenja. Na primer, ako komadić ima oblik sličan srcu, to znači da će osoba koju je zapao taj komadić u godini koja počinje naći ljubav svog života. Ako podseća na pticu, to može da znači ili glas iz daleka ili putovanje, kruna bi značila novac ili uspeh u poslu, krst već nije tako dobar simbol... Ne postoje pravila za tumačenje, traže se mašta i mentalna dovitljivost, a nije naodmet ni poznavanje osobe kojoj se “proriče”. Postoje i druge varijante osim kalaja, komadić voska za sveće na primer, ili čak i testo koje se onda sipa u vrelo ulje. Onda vam uvek ostaje mogućnost da, ako vam se ne svidi oblik tog testa, a vi ga lepo pojedete!
To bih rado probao, jer zvuči zapravo kao neka simpatična društvena igra, verovatno sa mnogo duhovitosti, posebno u većem društvu. Ali ja sam recimo već nekoliko puta 31. decembra u nemačkim kućama ponuđen sočivom, koje inače nikad ne jedem. Dok sam rastao u mojoj porodici u Beogradu, nekada davno, bilo je svačega za stolom, ali sočivo ne pamtim. Da li je to neki specifični nemački običaj?
Da, u dosta delova Nemačke za Novu Godinu jede se supa od sočiva, leće, Linsensuppe. Zrna sočiva su simbol mnogo novca koji se tako priziva - što više sočiva pojedete, više ćete novca imati u narednoj godini . Ono što je meni zanimljivo je da identičan običaj postoji i npr. i u delovima Vojvodine i na jugu Srbije, u delovima Severne Makedonije, u Grčkoj, Italiji, Mađarskoj... neki etnolozi taj običaj i njegovu raširenost objašnjavaju jednostavno time da supa od sočiva pomaže organizmu da svari raznorazna pečenja, slatkiše i slično, a osim toga je jeftina pa je dostupna i najsiromašnijim slojevima stanovništva.
Šta si još izdvojio od novogodišnjih rituala na Starom kontinentu?
Uh, ja nisam jedna od onih koje treba pitati za najdraže proslave Nove godine. Ja spadam u onu kategoriju cinika. Meni je to sve malo, ne znam, prenapuhani party koji svi čekaju i onda se ništa ne dogodi. Tako da su mi Nove godine češće bile nekakva razočaranja ili čak ne ni razočaranja, nego bi rekli anti klimaks. Recimo to tako. A naj-najdraža nova godina zapravo spada u one studentske avanture, kad se išlo vlakom u Budimpeštu, autobusom u Krakow i slično. To nikad nije bilo samo jedna večer gdje se dočekivala Nova godina, nego nekakva dva tri dana iskustva, avanture s prijateljima koji nešto novo vide, čuju, izgube se dva tri puta u nepoznatom gradu. Meni osobno najdraža Nova godina je zapravo bila Nova godina koju smo odlučile slaviti u Budimpešti. Te smo se godine prvi put odlučili ohrabriti i ne ići organizirano s agencijom koja je vodila studente za male pare, nego smo našli za još manje para, što je uvijek bilo dobro kad si student. Kako da se sami organiziramo? Dođemo vlakom u Budimpeštu, tada je vozio noćni vlak, ne znam postoji li još uvijek, na relaciji Venecija - Budimpešta. Fino je kupio ljude u Zagrebu i tako je nas šest, sedam se pripremilo na minus deset oko 3 ujutro, čekat vlak za Budimpeštu koji je kasnio više od sat i pol vremena. Ne sećam se da mi je ikad bilo toliko hladno u životu jer si stajao na mjestu i čekao vlak. Hrpa ljudi je čekala taj vlak, tako da kad se napokon pojavio malo prije 5 ujutro, je toliko nas ušlo unutra da nije bilo mjesta. Mi smo proveli dobar dio puta u restoranu u kojem inače ne smiješ biti tako dugo, ali su nam se smilovali jer ljudi nisu imali gdje biti. Mi smo zaredom naručivali prvo neke tople supice, pa smo pili kave, pa smo jeli šta god je bilo, upoznali se s konobarom. I malo pred Budimpeštu, na 45 minuta prije, su nam javili da su zakačili još jedan vagon. Mi smo sretni prešli u taj vagon, a vagon nije imao grijanje. Tako da smo opet sjedili svi jedni drugima u krilu da bi nam bilo toplo. U Budimpešti smo se izgubili nekoliko puta. Redom smo nailazili na partyje u kojima smo onda sudjelovali i to je bilo jedno od, možda, meni najljepših iskustava. Ali kažem te studentske su bile najzanimljivije kad si negdje drugdje, jer je onda to avantura samo po sebi, pa i ta Nova godina ima neki drugačiji prizvuk, nije samo party.
U velikom delu Velike Britanije, naročito u Škotskoj, kada nakon ponoći zazvoni na vrata čovek koji donosi hleb sa suvim grožđem, flašu viskija i komad uglja, to je osoba koja donosi sreću i moraš da je pustiš u kuću. Zapravo je to jedna od mnogo varijanti sujeverja da je važno ko će ti u novoj godini prvi zakucati na vrata koji opet postoji i u dosta zemalja regije. Ako je neko s poklonom, biće dobro, ako je neznanac, ne valja, žensko tek nikako ne valja. Ako je stasit muškarac tamne kose, izvrsno je i razne druge varijante. To ide dotle da su u nekim krajevima visoki tamnokosi mladići znali i dobro da zarade obilazeći porodice. Još ako su bili neoženjeni, a u kući devojka za udaju... Mnogi Španci u novogodišnjoj noći piju šampanjac i pri tome jedu tačno 12 zrna grožđa, a u nekim delovima Rusije postoji običaj da se želja napiše na papir, taj papir se spali u ponoć a pepeo se sipa u šampanjac. U Danskoj se pred ulaznim vratima ili o njih razbijaju tanjiri, što više tanjira – više prijatelja u novoj godini. Imaju i običaj da se pred ponoć popnu na stolice i na dvanaesti otkucaj sata “uskoče” u novu godinu. U Švedskoj i Norveškoj se služi sutlijaš u kome je sakriven badem, i smatra se da će onog koji pronađe badem pratiti sreća cele godine. U Grčkoj tu ulogu ima kolač, vasilopita, u kojem je sakriven novčić. Japanci poslednji dan stare godine provode u temeljnom čišćenju kuće, jer je čista kuća uslov da u nju “uđe sreća”.
Hoćemo li malo i na druge kontinente, ima li na njima nešto što bi bilo neobično, čudno, smešno?
U Brazilu se tradicionalno oblači u belo za Novu Godinu, a neki izlaze na obalu i zagaze u more i onda skaču preko talasića koji nadolaze. Mora se preskočiti sedam talasića, ne mora direktno jedan za drugim. Sa svakim skokom preko jednog talasa poželi se jedna želja i tako se ukupno zamisli sedam želja koje neko hoće da mu se ispune u novoj godini. Najveća masovna proslava Nove Godine u Brazilu je upravo na plaži Copacabana.
Kad razmišljam o tome koji je to bio doček Nove godine koji je na mene ostavio najveći utisak i koga najviše pamtim, svakako je to doček nove 1997. godine u Beogradu u centru grada, na Trgu Republike i na ulicama koje ga okružuju. To je bilo u sred demonstracija, dakle čuvenih demonstracija koje su trajala 88 dana zbog krađe lokalnih izbora od strane Miloševićevog režima, SPS-ovsko JUL-ovskog. Nekako je ta Nova godina pala baš usred demonstracija. Dakle, ja sam radio mnoge Nove godine kao tada mladi radijski reporter, prvo kultne radio stanice Studija B, a potom u to vrijeme zaista svetski poznatog radija B92. Ali ova godina je bila nešto posebno. To sasvim sigurno nije bila samo Nova godina. Ta neka energija koja je postojala, kažu da je bilo najmanje pola miliona ljudi tada u centru Beograda na poziv kako opozicije, tadašnje, tako i studenata, do duha, atmosfere, prijateljstva, uljudnosti, neke da kažem finoće. Sećam se ljudi koji su donijeli skupe kristalne čaše za vino, što kažu one iz miraza, da bi poslužili i nazdravili s onima koji su stajali pored njih, često s potpuno nepoznatim ljudima, ali sa ljudima s kojima su dijelili istu ideju, a to je bila ideja o slobodi i pristojnom životu i sklanjanju diktatora. Gužva je, sećam se, bila tolika da u pojedinim momentima bukvalno nisam mogao da se pomerim. Ni santimetar, ni levo, ni desno. Pored mene je bila i tada moja buduća supruga, svirali su najbolji bendovi. Teško je prepričati koliko je to bilo zaista onako fascinantno i lepo i nekako svečano.
U Argentini cepaju, seckaju, uništavaju stare dokumente pa ih bacaju kroz prozor. U Ekvadoru se pale lutke od slame. U Johanesburgu bacaju stari nameštaj kroz prozor, kao i npr. u Napulju.
U SAD ima više varijanti boja donjeg veša koji se oblači za Novu Godinu. Ako nosiš:
- plav – dobro zdravlje, fizička sprema, opuštenost
- žut – napredak i uspeh i zdravlje
- crven – ljubav, strast, romansa
- beli – mir, harmonija i sreća
- zelen – dobra osećanja i život u skladu sa prirodom
- ružičast – ljubav i harmonija
Sve je to počelo sa crvenom odećom u srednjem veku u Evropi. Naime crvena boja simbolizovala je radost I ljudi su se u svečanim prilikama često odevali u crveno, dok crkva nije proglasila crvenu za “đavolsku” boju. Onda se narod dosetio da popovi neće videti da nose crveno, ako je ispod garderobe, pa je tako nastao običaj crvenog donjeg veša.
Nova godina koju nikada neću zaboraviti bila je nova godina 1990. godine zato što se tada mnogo vrtio hit grupe Valentino koji se zvao "Zima '90." A "zima i 90. na vratima", tako nekako idu stihovi. Sjećam se samo tog hita i te muzike i tog plesa te noći 1990. kada je moj otac po prvi put zaplesao u svom najluđem stilu, zamahujući laktovima na sve strane. Sjećam se da smo ga svi imitirali i skakali. On nas uopće nije primjećivao, a na televiziji u novogodišnjem programu se vrtio taj hit "zima '90. na tvojim vratima". I svi smo tako mahali laktovima i svi smo u istom stilu tako nekako plesali kao moj otac koji je kao bio vođa te grupe. Kasnije nam je pričao da je imao brkove i dugu kosu kada je bio mlad. Kao nekakav guru neke plesne grupe koja se okupila oko jednog hita kojeg neće zaboraviti nikada u životu, zato što se vrijeme uskoro okrenulo naglavačke jer su došli ratovi. '91., '92. i Nove godine nisu bili više sretne kao te '90. I sjećam se da je dugo dugo trajalo do idućeg sretnog dočeka Nove godine. Naravno, vrijeme liječi sve rane. Tako sam i ja opet počeo slaviti Nove godine, ali ono što je ostalo bilo je to da uvijek kada bih slavio Novu godinu, uvijek kada bi euforija dostizala vrhunac, uvijek mi se vrtio taj hit u glavi. Zima i 90. pred vratima. To mi je ostalo kao momenat sreće koji kad ga osjetim kao da nikada nije prošao. I nadam se da ću tako nešto osjetiti i ovaj put, iako se svijet izgleda, nije nimalo popravio.
Eto, znači ostaje nam da razrešimo šta je sa šarenim donjim vešom, kao i crnim, koji je takođe veoma popularan svuda u svetu.
Bio je to Darko Vlahović, a u nastavku i vas pozivamo da se javite na našu Facebook stranicu i učestvujete u jednoj maloj i sasvim ličnoj anket sa pitanjem: koji doček Nove godine pamtite kao nešto posebno, nešto što ostaje trajno u sećanju – i zašto?