Dalibor Talajić i hrvatski uspjeh na svjetskoj strip-sceni. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 14.03.2024. 35:03 Min.. Verfügbar bis 14.03.2025. COSMO. Von Maja Maric.
Dalibor Talajić i hrvatski uspjeh na svjetskoj strip-sceni
Stand: 14.03.2024, 17:46 Uhr
Maja Marić, Petra Švarc, Amir Kamber
Jeste li znali da razni strip junaci koje obožavaju fanovi diljem svijeta nastaju u Hrvatskoj? Deadpool, Silver Surfer, Daredevil i Punisher. Kako to da u Hrvatskoj živi i radi niz vrhunskih strip autora? Jedan od njih je i Dalibor Talajić. On u razgovoru s Majom Marić objašnjava kako se postaje dio čuvene Marvel obitelji. U čemu je tajna? Što savjetuje današnjim klincima? Petra Švarc predstavlja i druge autore. Kako to da su stasali baš u Hrvatskoj? Zašto su se svi odlučili baš za superheroje?
Definicija kaže da je strip priča predstavljena nizom slika praćenih tekstualnim dijalogom i objašnjenjima. Ali to ste vjerojatno znali. Možda ste i primijetili da je strip odavno ušao u mainstream. Inspiracija su mnogima, snimaju se filmovi po njihovim publikacijama, fan-baze rastu iz godine u godinu, a rijetko tko na planeti ne zna tko je Superman ili Asterix ili možda Batman.
Da je odavno prestao biti zanimacija za tinejdžere ili samo inspiracija za blockbustere, znaju i na njemačkom Sajmu knjiga u Leipzigu. Ta prestižna manifestacija unijela je radost u svijet stripa kada je prošle godine, po prvi put ikada, za ovu nagradu nominirala strip "Rude Girl" autorice Birgit Weyhe. Ove godine je nominiran još jedan strip, "Drugarica Kukavica" Anke Feuchtenberger, u kategoriji fiction.
Ali mi nismo ovdje da pričamo o Sajmu knjiga u Leipzigu koji inače počinje idućeg tjedna. Mi smo ovdje da pričamo o tome kako se Hrvatska našla na spisku zemalja koje imaju pregršt kvalitetnih umjetnika upravo iz ovog svijeta. Tko su oni? Kako su se tu našli? Što to znači za svijet stripa? I kakve veze Deadpool ima sa svim tim? Kolegica Petra Švarc donosi priču o hrvatskim strip umjetnicima koji su svojim radom i talentom postali nezaobilazni dio svjetske stripovske scene.
Pozdrav Petra! Iako se u svijetu stripa velesilama smatraju Amerika, Francuska, Belgija, Italija, čini se da i Hrvatska svog 'konja za utrku' ima, zar ne?
Pozdrav Majo tebi i svim slušateljima. Iako se strip scena, ali ni strip kultura u Hrvatskoj ne mogu usporediti s onom u zemljama koje si navela, rekla bih da se u posljednjih 10ak, 15ak godina stvari bitno mijenjaju i da Hrvatska, prvenstveno zahvaljujući svojim talentiranim i vrijednim autorima može stati uz bok svjetskim stripovskim velesilama. Dapače, hrvatski autori njihov su nezaobilazni dio.
O kojim je autorima riječ?
Nabrajati i izdvajati imena uvijek je nezahvalno jer postoji rizik da nekoga zaboravimo, ali ajmo pokušati. To je prije svega Goran Parlov koji je stekao kultni status radeći za Marvel s renomiranim scenaristom Garthom Ennisom na Punisheru, ali i za talijansku izdavačku kuću Bonelli.
Goran Sudžuka u više od 20 godina na američkoj je sceni radio za gotovo sve veće američke izdavače da bi se gotovo isključivo posvetio crtanju Marvelova Daredevila. Tu je i Igor Kordej, živa legenda strip scene bivše Jugoslavije, član skupine Novi Kvadrat i jedan od najboljih domaćih crtača stripa svih vremena. Živio je u Francuskoj, Danskoj i Kanadi, a već godinama radi za francuskog izdavača Delcourt za kojeg nevjerojatnim tempom od 6 albuma godišnje crta nekoliko serijala kao što su Tajna povijest, Imperija, Taras Buljba, Srce bitaka i Keltos.
Vrlo zanimljiv autor je i Dalibor Talajić koji je za Marvel nacrtao strip Deadpool Kills the Marvel Universe, jedan od najprodavanijih Marvelovih pojedinačnih albuma.
Dalibor Talajić ima nekoliko karijera, ali široj javnosti je možda najpoznatiji kao hrvatski strip autor. Najpoznatiji je po svom radu za izdavačku kuću Marvel Comics. Stekao je međunarodno priznanje i komercijalni uspjeh radeći na seriji Deadpool Kills the Marvel Universe 2012. godine. 2016., u suradnji s ABC Newsom, Talajić je kreirao možda najzapaženiji, da tako kažemo, ozbiljan strip, Madaya Mom, gdje je ilustrirao opsadu Madaye na temelju poruka koje su novinari ABC-ja dobivali iz grada.
Dalibore, kako je došlo do suradnje s izdavačkom kućom Marvel?
Stvarno ne znam. Veliki faktor u svakoj karijeri je sreća, tu treba biti iskren. Utoliko kažem ne znam. Jer ja sam onako, ko u onom vicu, "šta zna dijete, šta je 500 kila, uzme pa nosi." Ja sam imao nekoliko angažmana za vrlo male američke izdavačke kuće tada. Onda sam za francuski Delcourt napravio svoj prvi veliki pravi posao s Ivom Svorcinom, takođe našim trip autorom i koloristom. To je njemu bio prvi posao koloristički, radili smo adaptaciju Evanđelja. Delcourt je imao ideju i realizirao je tu ideju adaptirati vrlo detaljno i vrlo opširno u strip čitavu Bibliju. I to nije bio vjerski projekt, nego komercijalni. Adaptacija nečega što bi se u literaturi smatralo spomenikom čovječanstva. Mene je zapao Novi zavjet. Nakon toga sam imao već nekakvih kilometara i nekakav i opus objavljenih radova iza sebe. Javljao sam se na jednu uredničku adresu u Marvelu, ali sam to radio opet uporno i, kako bih rekao, pa gotovo skromno. Ako je uopće išta skromno u javljanju Marvelu na svoju ruku. Ja sam svaki petak tom uredniku jednom slao nove svoje radove s Marvelovim likovima. To su bile ilustracije, strip stranice, što god mi je palo na pamet ja sam redovito "Ja sam taj i taj, radio sam to i to, evo inače radim i ovo. Volio bih raditi za Marvel." Bez ikakvog upita tipa da li bi mogli, šta bi mogli, imate li savjet. I nakon nekih mjesec i pol do dva, samo mi je došao jedan mail "Bok, ovo mi se sviđa. Dat ću ti da probaš. Evo ti jedan scenarij kratki nečega što je već objavljeno, probaj nacrtati taj i taj lik." Ja nisam mogao vjerovati. Ovo neću nikad zaboravit. Kad sam napravio te probe, dobio sam scenarij za Deadpoola i to je bilo to.
Znači po sistemu "Ja samo ovo šaljem, vi to stavite evo tu nek stoji"?
Pa baš to "evo čisto da znate, ja sam to". Kasnije sam naučio da oni zapravo tako i funkcioniraju. Neka ste s njima u najboljim odnosima, s urednicima i izdavačima, oni će uvijek reći "Javite se vi nama jer vas je puno. Ako nam se ne javljate mi mislimo da vam je dobro, da imate posla." S druge strane oni vole, pogotovo Amerikanci, vole to pozitivno laktanje da ga tako nazovem. Znači ne preko tuđih leđa, ne na silu, ali da se pokaže da ste neko ko je voljan raditi i ko voli raditi. Oni to vole. I eto, ostalo je što bi se reklo povijest.
Marvel je trenutno jako popularan, a nas ovdje zanima koliko slobodu imate u stvaranju, koliko smijete biti kreativni?
Pa to je, recimo, nešto što je iznenađujuće. Francuski strip je na glasu kao umjetnički strip. Strip u Francuskoj jest umjetnička kategorija i svaća ga se ozbiljno. Profil publike je potpuno drukčiji u odnosu na američku publiku, to je starija publika. S druge strane američki strip se smatra nekakvom komercijalnom mašinom u kojem čovjek nema nikakvu kreativnu slobodu. Moje iskustvo što se tiče izrade stripa, kako sam radio i za Francuze i za Amerikance, su zapravo, bez obzira na status, potpuno suprotna. Francuski urednici jako vole kontrolirat svaki segment čak do te mjere da sam imao nekakve rasprave "Zašto ovaj lik drži ruku baš tako?" U svašta se vole petljat, valjda žele pokazati ili kako razumiju kategoriju u kojoj su u kojoj su nadređena osoba, ili imaju potrebu opravdati svoj honorar koji dobivaju. Jako sam se svađao oko tog projekta, od odnosa sa scenaristom koji je smatrao crtače olovkama koje koriste pisci jer ne znaju sami crtat. Tako da to je bilo vrlo mukotrpno iskustvo, dok su Amerikanci zapravo vrlo pragmatični i u tome onda ispadnu daleko tolerantniji, što se tiče, nazovimo ga umjetničkog izraza. Odnosno "Mi smo tebe zaposlili zato jer znaš crtati - crtaj brate!" Samo, znaš kad je rok. To je sve što njih zanima. I naravno skice treba poslati uredniku, njega zanima da li se vizualno radnja može pratiti, da li je narativ u redu. Nakon toga? Vozi!
"Madaya Mom" Dalibora Talajića
Svakako valja spomenuti i Esada Ribića koji je svoju dugogodišnju američku karijeru okrunio ekskluzivnim ugovorom za Marvel. Crtao je Lokija, Srebrnog Letača, Thora i mnoge druge, a prije nekoliko godina pripala mu je doista velika čast – angažirala ga je modna kuća Louis Vuitton da ilustrira njihov legendarni travel book posvećen Havajima. Mnogi su se složili da nema bolje osobe od autora Silver Surfera da ilustrira jednu od najboljih surferskih destinacija na svijetu.
Mogli bismo nabrajati ovako do sutra, ali ne smijemo zaboraviti ni Darka Macana, koji je jedini hrvatski strip scenarist s izuzetno uspješnom međunarodnom karijerom u Americi.
No, svi hrvatski stripaši i zaljubljenici u ovu umjetnost složni su u ocjeni da je najveći od svih bio Edvin Eddy Biuković, strip autor koji svoj potpuni zamah nažalost nije doživio jer je prerano preminuo u tridesetoj godini života.
Kako je došlo do takvog procvata, kako je toliki broj uspješnih autora stasao baš u Hrvatskoj?
Većina spomenutih autora generacija su koja je odrasla u Jugoslaviji koja je imala bogatu i raznoliku strip-industriju i strip-scenu. Stripovi su tada bili jeftini, lako dostupni na svakom kiosku i dečki su imali uvid u gotovo svu svjetsku produkciju. Nažalost, tada nije postojala nikakva škola stripa – učilo se iz stripova koje su čitali, a iskustva i vještine razmjenjivali su međusobno. Neki od spomenutih autora završili su umjetničke škole ili akademije – primjerice, Goran Parlov završio je likovnu akademiju, a Esad Ribić Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. No, strip nikad nije bio dio nekog mainstreama.
Kada je ova generacija autora postala dovoljno zrela i kada su shvatili da se stripom žele profesionalno baviti, domaća strip scena gotovo da više nije postojala pa su bili naprosto prisiljeni posao potražiti vani.
Neki su se prije toga okušali u animaciji, komercijalnoj ilustraciji, oslikavali su razne murale i slično, no to ih, logično, nije zadovoljavalo jer su već tada shvatili da njihov talent i vještine debelo prelaze granice ovakvih poslića koje su mogli dobiti u Hrvatskoj. Devedesetih godina počele su se polako stvarati prilike i za inozemne suradnje pa su neki od njih krenuli u tom smjeru. Među prvima to su bili sada već pokojni Edi Biuković, Darko Macan, Goran Parlov i Goran Sudžuka.
Zašto su se svi odlučili baš za superheroje?
Vjerujem da je presudan bio utjecaj tadašnje Stripoteke, gdje su imali prilike, uz najbolja ostvarenja europskog stripa, steći uvid i u dio američke produkcije, posebice superjunake poput Silver Surfera, Hulka. Kako su navodili u raznim intervjuima, superheroji su tada bili ono što su antički mitovi bili nekad. Osim toga privukao ih je i američki način pripovijedanja kroz sliku i sva ta dramatičnost i eksplozivnost.
Kakva je danas situacija na hrvatskoj strip-sceni? Dolaze li mladi autori?
Iako je kao umjetnost dugo bio podcijenjen, strip je u Hrvatskoj opstao zahvaljujući iznimnoj volji i talentu autora. Oni su, pak, uglavnom sami “pekli svoj zanat”. No, to više neće morati biti tako jer prvi put u Hrvatskoj, pa i široj regiji, strip je “dogurao” i do fakulteta. Jedinstveni Studij ilustracije otvorio se 2017. godine na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Upravo na tom diplomskom sveučilišnom studiju izučava se i strip, a jedan od predavača je i legendarni crtač Dubravko Mataković.
Stasala je i nova generacija mladih autora koja se lijepo probija prema van. Neka od imena su Maxim Šimić, Matej Stić i Fran Strukan rade kratke stripove za male izdavače i spremni su za veće izazove. Na Likovnoj akademiji također se profilira nekoliko talentiranih mladih ljudi kojima se predviđa blistava budućnost u stripovskoj karijeri. Tako da, situacija je, rekla bih, prilično dobra.
