Više učenika, manje nastavnika i ChatGPT u školama?

Stand: 08.08.2023, 15:43 Uhr

Maja Marić, Filip Slavković, Amir Kamber

Niti 10 dana nakon što su đaci na jugu Njemačke otišli na ljetni odmor, učenici u Sjevernoj Rajni Vestfaliji su se vratili u školske klupe. Kolega Filip Slavković je bacio pogled na izazove s kojima se u NRW-u susreću ne samo djeca, već možda prije svega roditelji te učitelji i nastavnici. Kako će se riješiti problem manjka nastavnika, zašto je povećan broj učenika, što treba znati o mobitelima, prometu, ruksacima i kakve veze ima ChatGPT sa svim navedenim?

Tako se ove godine dogodilo da su se praznici u cijeloj Njemačkoj poklopili međusobno samo jedan tjedan i jedan vikend. Pa tako niti 10 dana nakon što su đaci na jugu Njemačke, u Bavarskoj i Baden-Wurttembergu, otišli na ljetni odmor, učenici u Sjevernoj Rajni Vestfaliji su se vratili u školske klupe. A prvaci – ili i-Dötzchen, kako ih na njemačkom zovu –  tek kreću u školu. Kolega Filip Slavković je bacio pogled na izazove sa kojima se u NRW-u susreću ne samo djeca, već možda prije svega roditelj te učitelji i nastavnici.

Ova školska godina 2023. prva je poslije tri ljeta koja počinje bez ikakvih pandemijskih ograničenja. Od 2020. do 2022. imali smo različite mjere zaštite od korona-virusa. Filipe, što je još posebno u ovoj školskoj godini, u Njemačkoj i NRW-u?

Sažeto u jednoj rečenici mogli bi se reći da je porastao broj đaka ali da je i dalje veliki manjak učitelja i nastavnika. Prema zvaničnoj statistici, u Nemačkoj ove jeseni imamo 11,1 miliona đaka raspoređenih po svim nivoima obrazovanja u različitim osnovnim, srednjim i školama učenika u privredi. Među tih više od 11 miliona je i 1,6 miliona đaka koji nemaju nemačko državljanstvo, dakle koji su se nedavno doselili iz inostranstva. Znači da je broj đaka-stranaca porastao za više od petine u odnosu na prošlu godinu što je doprinelo i ukupnom rastu broja učenika u Nemačkoj za skoro tri odsto. Istovremeno i dalje nedostaje predavača. Na saveznom nivou je početkom 2023. bilo 12,5 hiljada nepopunjenih radnih mesta u obrazovanju, a najgora situacija – manjak od 8.000 prosvetnih radnika – bila je upravo u našoj Severnoj Rajni Vestfaliji. Trenutno se računa da u NRW fali 6.700 učitelja i nastavnika, pri čemu je ovo – sa 18 miliona stanovnika – najmnogoljudnija savezna zemlja a u ovoj školskoj godini ima 2,5 miliona đaka. Među ovima je 175.400 prvaka, što je 4.400 đaka-prvaka više nego lane. Ovaj broj raste kontinuirano pre svega zbog migracija u Nemačku sa istoka. U 2017. godini je u ovoj saveznoj zemlji recimo u prvi razred bilo krenulo 151.000 dece.

Dakle, u našoj saveznoj zemlji u škole je krenulo dva i po miliona učenika ali im nedostaje više od šest i po hiljada prosvetnih radnika. Ima još kakvih problema?

Nema dovoljno direktora škola. Zvanični podaci govore da je u NRW-u svako deseto mesto direktora i skoro 20 odsto funkcija zamenika direktora upražnjeno. Prosvetni radnici, jednostavno, osećaju preopterećenje i u svakodnevnom poslu pa se tim teže odlučuju da još i preuzimaju odgovornost na dužnosti direktora.

I tim problemom bi trebalo da se bavi ministarstvo obrazovanja u Diseldorfu?

Pošto je sistem obrazovanja u Nemačkoj federalno uređen, nadležna za Severnu Rajnu Vestfaliju zaista jeste vlada ove savezne zemlje. Ministarka obrazovanja u Diseldorfu, Dorotea Feler (Dorothee Feller), predstavila je samo nekoliko dana pre početka nove školske godine svoj plan za poboljšanje situacija u školama. Iz tog plana nije, ipak, direktno jasno kako će se privući više učitelja na direktorske dužnosti ili uopšte više ljudi u nastavni kadar. Dugoročna strategija jeste da se otvori više mesta na državnim univerzitetima za prijem studenata na pedagoškim smerovima jer trenutno broj studenata koji mogu da se upišu na tzv. učiteljske fakultete ne odgovara realnim potrebama za prosvetnim radnicima u školama. Srednjoročno bi trebalo da se omogući efikasnija stručna pre-orjentacija ljudima koji su završili neke druge fakultete ali žele da promene zanimanje i postanu učitelji odnosno nastavnici. Kratkoročne mere koje je navela NRW-ministarka obrazovanja Dorotea Feler pre svega predviđaju smanjenje radnih obaveza, kako bi se prosvetni radnici rasteretili; zapošljavanje pomoćnog osoblja bez visoke stručne spreme; i pritisak na zaposlene predavače da rade puno radno vreme.

To mi zvuči kontradiktorno: rasterećivanje i istovremeni pritisak na zaposlene?

To što sam ja sad uprošćeno nazvao pritiskom ministarstvo je zvanično nazvalo službeno-zakonskim merama i one su u NRW-u naišle na oštru kritiku udruženja prosvetnih radnika. Konkretno se planira da se učiteljima i nastavnicima ređe dozvoljava rad na pola radnog vremena odnosno da se insistira da zaposleni prosvetni radnici rade puno radno vreme. Planira se i da im se ređe dozvoljava prevremeni odlazak u penziju, sve to kako bi se povećao broj časova koje svaki predavač pojedinačno drži tokom školske godine. Još jedna planirana mera je da nastavnici i učitelji koji se vraćaju na posao posle odsustva, recimo nakon što su bili na roditeljskom odmoru posle rođenja deteta, budu obavezni da prihvate novo radno mesto u školi u krugu od 50 kilometara od mesta stanovanja, dok je do sada taj radijus iznosio 35 kilometara. A asocijacije prosvetnih radnika NRW su ocenile da će sve ove mere njihov poziv učiniti pre svega manje atraktivnim.

Šta su onda mere ministarstva obrazovanja za rasterećivanje prosvetnih radnika?

Najinteresantnije deluje uvođenje takozvane ispomoći u školskoj svakodnevici. Već od ove školske godine širom Severne Rajne Vestfalije biće zaposleno 400 pomoćnika koji će nastavnicima da se nađu pri ruci u van-nastavnim poslovima i aktivnostima. Dakle, slično kao što je to već slučaj u vrtićima, učitelji dobijaju podršku kroz angažovanje osoblja, recimo za pripreme učionica ili izleta. Osim toga, konkretnu podršku ministarstvo želi da pruži izradom centralnih nastavnih planova na nivou savezne zemlje, koje škole mogu da koriste ukoliko im to pomaže. Trenutno, naime, svaka škola sama sa svojim prosvetnim radnicima izrađuje svoje planove nastave. Kako bi se dodatno uštedeli ljudski resursi u školama, ministarstvo obrazovanja najavilo je i ukidanje po jednog obaveznog pismenog testa u završnim godinama osnovnog obrazovanja, bilo da je to iz matematike ili iz nemačkog ili engleskog. Predstavnici nastavnika su pozdravili ove mere i ocenili da će u buduće, recimo zbog razvoja novih kompjuterskih tehnologija koje đacima olakšavaju rešavanje pisanih zadataka, škole svakako morati da se preorijentišu na više usmenih testova. Inače, još jedna mera koju je ministarstvo najavilo u NRW-u jeste i obaveznih najmanje tri puta po 20 minuta čitanja nedeljno, dakle nemačke literature, za svakog učenika u nižim razredima.

Zašto se sad, od svih mogućih školskih obaveza, uvodi baš obavezno čitanje?

Ispitivanja znanja prošle godine pokazala su da u nekim društvenim grupama ili regionima u Nemačkoj deca čak i u petom ili šestom razredu imaju poteškoća sa čitanjem. Ministarstvo u NRW-u to sada želi da popravi ovim novim pravilom, da svaki đak mora da čita makar tri puta sedmično po najmanje 20 minuta. To bi pre svega trebalo da se odrazi na škole u socijalno ugroženim okruženjima gde, prema svedočenjima samih direktora, deca u prvi razred dolaze sa nedostacima u opštem znanju i razumevanju, u poređenju sa drugim đacima istog uzrasta. Na primer, direktor jedne osnovne škole u Gelzenkirhenu, Torsten Zajs (Thorsten Seiß), je u intervjuu za Katoličku novinsku agenciju rekao da su njihovi prvaci na nivou dece od jedne ili dve godine, jer ne samo da ne umeju da prepoznaju slova i brojeve, što većina njihovih vršnjaka često već pre polaska u školu zna, nego ni ne znaju da treba redovno prati zube ili kako funkcioniše semafor. Zajs kaže da su to često deca iz romskih porodica koje su se doselile iz jugoistočne Evrope i koja nemaju mogućnosti za samostalan razvoj jer po šestoro-sedmoro žive u jednoj sobi. Ali među njima ima i dece nemačkog porekla iz siromašnih porodica, koja uglavnom rano rastu uz nekontrolisanu konzumaciju medija.

To je sad prava tema da sa škola i prosvetnih radnika pažnju skrenemo na decu. Pametni mobilni telefoni, pre svega, ušli su toliko u svakodnevni život da je još prošle godine istraživanje organizacije Bitkom pokazalo kako već svako peto dete između šest i devet godina starosti poseduje smartfon. Dakle, sada već više od 20 odsto đaka-prvaka čak dolazi u školu s mobitelom i to često sami roditelji smatraju bitnim, recimo da bi uvek znali da li je s njihovim detetom sve u redu.

Istovremeno, stručnjaci u ovoj oblasti upozoravaju da deca tek sa jedanaest ili dvanaest godina dostižu zrelost potrebnu da odgovorno koriste mobilni telefon odnosno da umeju da prepoznaju opasnosti koje vrebaju putem interneta. Prema tumačenju eksperata, i veliki broj funkcija koje mobilni nude dodatno opterećuju decu, tako da se njihovo samostalno korišćenje uopšte ne preporučuje u nižim razredima osnovne škole. Uz to još idu i mogući finansijski problemi, jer deca u prvom ili četvrtom razredu ne umeju da procene troškove koje kupovina preko telefona ili pretplaćivanje na onlajn-usluge mogu da stvore. To, ipak, ne znači da školskoj deci treba zabraniti smartfon ili tablet. Jednostavno ona treba da koriste uređaje roditelja, i to na ograničeno vreme. Recimo, za đake-prvake to treba da bude najviše pola sata dnevno, kaže se u analizama koje su izrađene za saveznu vladu u Berlinu. Tu se još ukazuje da roditelji deci mogu da daju i mobitele bez interneta, ukoliko žele da ona budu dostupna za poziv na putu do ili od škole.

Taj put od kuće do škole i natrag je često izvor velikog stresa za decu i roditelje.

Stručnjaci iz Automobilskog kluba Nemačke, skraćeno ADAC, upozoravaju da saobraćaj na ulicama i putevima zaista može da bude opasan za đake, posebno prvake, jer su deca mala i nemaju dobar pregled situacije na drumovima. Osim toga, prvaci nemaju dovoljno iskustva da prepoznaju nadolazeću opasnost, recimo prema zvuku; lako izgube orijentaciju i istrče na ulicu; i potrebno im je tri puta više vremena nego odraslima da reaguju npr. na auto koji se približava.

Šta preporučuju iz ADAC-a, kako pripremiti decu za bezbedan put do škole?

Uglavnom ukazuju da treba po nekoliko puta, možda i deset ili više, proći put od kuće do škole zajedno sa detetom, pre nego što se ono na tom putu osamostali. Takođe, preporučuju da se ne bira samo najkraći nego i najsigurniji put: onaj na kojem su prelazi preko ulica regulisani semaforima ili zebrama. I pri tom se ne preporučuje da đaci sami biciklom idu u školu pre okončanja 4. razreda. Inače, ističe se da je za bezbedan put od kuće do škole bitno da dete ima odgovarajuću školsku torbu odnosno ranac. Za to čak postoji posebna i nemačka industrijska norma, DIN 58124, koja određuje da rančevi treba sa strana i spreda da imaju reflektujuće trake te površine srebrne i narandžaste ili žute boje. A da bi detetu bilo lakše da se kreće, školska torba ne bi trebalo da teži više od 20 odsto težine samog deteta. Znači, ako prosečno zdravo dete ima 40 kilograma, moglo bi bez problema da nosi ranac od osam kilograma – ali to je ipak baš maksimalna mera.

Priprema za bezbolan ulaz u školske klupe

Mnogo toga mijenja se u životu djeteta, ali i roditelja, od trenutka kada ono krene u školu. Trema, uzbudjenje, ali možda i strah, normalne su pojave prije prvog dana škole. Ali emocije nisu rezervirane samo za prvašiće koji se prvi put susreću sa školom, već za sve učenike.

Kako bi prijelaz iz ljetne razbibrige u školske klupe bio što bezbolniji, najvažnija je priprema. Tako se roditeljima savjetuje da obrate pažnju na biološki sat svoje djece i da raniji odlazak u krevet postane praksa već nekoliko dana prije.

Priprema školske torbe, kao i zdravog doručka, također su važan faktor, pogotovo kada su manja djea u pitanju. Osim što daje osjećaj kontrole cijele situacije, smanjuje i jutarnji stres užurbanog spremanja za školu, a stručnjaci napominju da se kod djece koja su izbirljiva s hranom, vidi velika promjena kada sami sudjeluju u izboru i pripremi namirnica koje nose sa sobom.

Emotivna komponenta početka nove školske godine

Nebitno radi li se o mališanima koji tek kreću u školu ili o starijoj djeci, svi oni trebaju potporu kada su teme poput uklapanja u razred i pronalazak prijatelja u pitanju. Razgovor s vlastitom djecom je ključan kako bi se na vrijeme moglo primijetiti ako nešto nije u redu, ako se dijete ne uklapa, ima poteškoća s vršnjacima ili dolazi i to tzv. bullyinga.

Osim međuljudskih odnosa, učenje je također veliki izvor stresa sa mnogu djecu - jesu li dovoljno dorasli izazovima koji su pred njima, hoće li griješiti i kako će se to odraziti na njihove ocjene, imaju li domaću zadaću i je li im prezahtjevna? Savjet pedagoga u ovom slučaju glasi: važno je pomoći im da se ne opterećuju rezultatom već da se fokusiraju na proces učenja.

Pomoć je dobrodošla, ali ne u prevelikom obujmu jer dijete mora naučiti samo - a ne samo prenijeti mamino, bakino ili mišljenje chatgpt-a, dakle, umjetne inteligencije koje se sve vise krisom koristi tijekom nastave.

ChatGPT u nastavi i kurikulumu

A to je još jedan od problema s kojim se susreće moderno školstvo - baka će možda pomoći u učenju u prvim razredima osnovne škole, ali srednjoškolci će se prije osloniti na digitalne alate kao što je tzv. umjetna inteligencija.

Prema reprezentativnom istraživanju digitalne udruge Bitkom na 504 učenika u dobi od 14 do 19 godina, 53 posto ispitanih već je koristilo ChatGPT. Područja primjene bila su dosta različita. Međutim, apsolutna većina učenika koristila je ChatGPT kao dio svoje domaće zadaće. U međuvremenu, 52 posto koristilo je alat za izradu tekstova, a 27 posto u istraživačke svrhe. Na posljednjem su mjestu pripreme za prezentacije (18 posto) i ispite (6 posto). Dok otprilike četvrtina općenito ne koristi ChatGPT u školske svrhe (27 posto), što je zapravo malen broj ako uzmemo u obzir da pričamo o najnovijoj vrsti tehnologije.

Kako će se riješiti taj problem u budućnosti? Hoćemo li ugroziti razvijanje kreativnosti kod djece ili ćemo ubrzati sistem učenja? Hoće li se učenje koričtenja ChatGPT uvesti kao predmet u školama, kako navodi predsjednik Bitkoma, Achim Berg, ili ćemo nastaviti sa školom na isti način kao i prije pedeset godina, dok djeca tipkaju pod stolom - vrijeme će pokazati.

Možda čak i prije nego što to svi budemo i očekivali. Možda, kako čujemo, u nekim pojedinim i iznimnim školama, već tijekom ove školske godine.