Nakon smrti - natrag u domovinu?

Stand: 31.10.2023, 17:02 Uhr

Maja Marić, Nenad Kreizer, Boris Rabrenović

Uoči katoličkog blagdana Svih Svetih, Maja Marić i Nenad Kreizer razgovaraju o tome kakvo je stajalište suvremenog društva prema smrti. Kakva osiguranja postoje, kako smanjiti troškove, koje opcije za pogreb postoje i koliko je komplicirano prevesti tijelo preminulog u domovinu? Kako to izgleda kada je smrt dio posla, objašnjavaju Gabrielle Križančić-Jakovljević i Stipo Jakovljević, koji vode pogrebno poduzeće u Wuppertalu i imaju odgovore na sva pitanja i zahtjeve ožaloščenih članova obitelji.

Ljudski odnos prema smrti je vrlo kompleksan. Smrt je zapravo prirodan proces. Kao što je rođenje normalna stvar, tako je i smrt. Ali moderno društvo ima malo drugačiji stav.

S jedne strane, medijski je smrt svugdje oko nas. Na tv-u, na internetu, u filmovima, serijama, podcastima. Smrt je i dalje intrigantna ako ju gledamo kao dio umjetnosti ili ako se događa - nekom drugom.

S druge strane, realna prava smrt je i dalje tabu tema. Ljudi ne žele razmišljati o njoj i ta im je opcija omogućena. U zapadnoj civilizaciji su uglavnom izumrli obredi i običaji u kojima obitelj ima doticaj s mrtvim tijelom jer sve te poslove obavljaju bolnice i razna pogrebna poduzeća.

Smrt je u neku ruku postao još jedan zadatak koji treba odraditi. Samo ovaj put - netko drugi.

Ipak, određeni blagdani koji spominju, a možda nas i opominju, na vlastitu smrtnost, i dalje postoje. Jedan od njih je i blagdan Svih Svetih koji obilježavamo sutra, a moj kolega Nenad Kreizer iskoristio je tu priliku da nam prenese par informacija o tome kako stoje stvari kada na smrt gledamo - trezveno.

Nenade, ovog jednog dana u godini, na Dan mrtvih ili Svih svetih, se tradicionalno prisjećamo svojih umrlih i odlazimo na groblja, palimo svijeće polažemo cvijeće. Odakle dolazi ovaj običaj?

Kada govorimo o Svim svetima govorimo o kršćanskom, zapravo katoličkom prazniku koji se slavi 1. studenog. U pravoslavnoj crkvi dan kada se obilježava sjećanje na sve svece je smješten u jednom drugom dijelu liturgijske godina, naime na kraju uskrsnog ciklusa, točnije prve nedjelje nakon praznika Duhova koji svake godina pada na drugi datum. Kod katolika još imamo i Dušni dan koji je dan kasnije, dakle 2. studenog i ovaj je dan zapravo posvećen svim umrlim, dakle ne samo svecima.  

U Njemačkoj je stvar još malo kompliciranija?

U Njemačkoj, koja je podijeljena na katolički i protestantski dio, Svi sveti je praznik samo u onom dijelu Njemačke u kojem je velik postotak građana katolika kao što je to jug Njemačke, u Bavarskoj ili Baden-Württembergu, ali i u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji koja je recimo pola pola kad je u pitanju podjela na katolike i protestante. Uz to je ovaj praznik jedan od onih tzv. tihih praznika, poput recimo Velikog petka kada je po predaji razapet Isus Krist a to znači da su zabranjena sva okupljanja na kojima se otvoreno izražava veselje, poput recimo plesa. U istočnim i sjevernim dijelovima Njemačke, pa i ovdje u Berlinu, se Svi sveti ne slave tj. to nije službeni praznik.  

No kako je to bilo u Jugoslaviji u kojoj se, kako znamo nisu slavili vjerski praznici a ipak je 1. studeni bio Dan mrtvih i odlazilo se na groblja?

U Jugoslaviji je taj dan bio jedan od onih neslužbenih praznika koji nisu imali veze s državnom ideologijom ali su se ipak u narodu obilježavali. Neradni dan 1. studeni bio je jedino u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Sloveniji.  

Mi govorimo u jednom danu u godini kada se prisjećamo umrlih. No ima i slučajeva kada nas ova, ne tako omiljena tema, pogodi i u svakodnevici?

Da smrt je još uvijek u mnogim društvima, posebice u onima s protestantskom tradicijom, tabu tema. U Njemačkoj se doduše vrlo trezveno, kako je to nedavno rečeno prilikom jednog razgovora na Deutschlandfunku, govori o pripremama za smrt, o testamentu, o tzv. pacijentovoj želji, posmrtnom osiguranju ali o samoj smrti se ne govori rado.  

Pa kad smo već kod tih konkretnih trezvenih priprema za nešto što se zove smrt, koje se tu mjere prije svega spominju?

Na prvom mjestu je nešto što se zove posmrtno osiguranje, to je ono što možda poznajemo kao posmrtnu pripomoć, dakle neka vrsta dugotrajne uplate osiguranju koje financijski uskoči u slučaju smrti, dakle pomaže pri financiranju ne baš jeftinog ukopa i sprovoda.  

Konkretnije o ovom dijelu tematike ćemo čuti u našem intervjuu ali zašto je važno da se još za života organizira razdoblje koje nastupa nakon smrti?

Dok je mnogima potpuno nevažno kako će izgledati njihov vlastiti ukop jer se radi o nečemu što više ne spada u vlastito životno iskustvo, ima onih koji se itekako brinu o tome kako će izgledati ceremonija vlastitog ukopa. Kako kaže Hermann Hubing iz Njemačkog instituta za kulturu pogreba, u današnjem svijetu individualizma je mnogima važno da već tijekom života odrede kako će im izgledati ukop, žele li biti kremirani ili pokopani na neki drugi, možda ekstravagantniji način. No možda najvažniji dio se ipak odnosi na brigu o onima koji ostaju iza nas. Dakle najbliže rasteretiti odlukama kako trebaju postupati u slučaju naše smrti. Naravno i što se tiče financija.  

U vrijeme društvenih mreža smo suočeni i s jednim drugim fenomenom, fenomenom profila koji žive i nakon smrti vlasnika.

To je onaj morbidniji dio fenomena Facebooka i drugih mreža. Posebno je morbidno, u što sam se imao prilike uvjeriti prije nekoliko dana opet, kada prijatelji na profilu pokojnika automatski čestitaju rođendan osobi koja već neko vrijeme nije među nama. Problem je u tome da je bez pristupa profilu, dakle lozinke, nemoguće zatvoriti jedan profil. Facebook naime vrlo teško daje podatke svojih korisnika rodbini čak i u slučaju dokazane smrti. Poznati su slučajevi gdje su roditelji bili prisiljeni sudskim putem tražiti zatvaranje profila svoje preminule kćeri.  

No ni financije tj. troškovi ukopa nisu nebitna stavka u tematskom paketu smrtnog slučaja?

Nipošto. Ovisno o tome o kakvoj vrsti ukopa se radi, troškovi mogu biti različiti: kako piše časopis Finanztip, u prosjeku od 900 pa do 5.000 eura. Naravno tu se radi o prosjeku. Najpovoljniji način ukopa je tzv. anonimni ukop gdje se pepeo pokojnika pokapa u anonimnu grobnicu. U pravilu je ukop lijesa znatno skuplji od kremiranja i polaganja urne.

Ako govorimo o ekstravagantnim oblicima ukopa, poput prosipanja pepela u more, ili u šumu ili iz zraka, što je sve moguće u Njemačkoj, onda troškovi mogu narasti na desetke tisuća eura. Moguć je, i to sam saznao istražujući za ovaj podcast, i tzv. dijamantni ukop gdje je jedan dio pepela pokojnice ili pokajnika, ispreša u dijamant i može se nositi na ogrlici ili prstenu.

Ako ostanemo u sferi uobičajenih pogreba, značajni troškovi otpadaju i na nadgrobnu ploču ili spomenik a isto tako i na prijevoz, pogotovo ako se radi o prijevozu u neku drugu zemlju.  

Tko snosi sve te troškove?

Troškove pogreba u pravilu snose nasljednici. U slučaju da rodbina pokojnika tj. nasljednici nisu u stanju snositi troškove pogreba, financijski teret preuzima socijalni ured. S druge strane da napomenemo, potpuno trezveno, da se pogrebni troškovi mogu odbiti i od osnovice poreza i to pod stavku "nepredvidivi troškovi".

Križančić Bestattungen ili pogrebno poduzeće Križančić iz Wuppertala se već četiri generacije bavi upravo ovim poslom. Sa mnom su/je Gabriella Križančić Jakovljević i Stipo Jakovljević koji imaju odgovore na sva pitanja vezana uz pogrebe, usluge, razna osiguranja, kao i prve korake koje treba učiniti nakon što nastupi smrt bližnjega.

Iako mnogi smatraju da njihov posao nikako nije lagan niti uobičajen, jer još uvijek postoji mnogo tabua oko smrti, Gabrielle Križančić Jakovljević kaže da su svjesni toga da je njihov posao zapravo jako važan jer u ljudima strašnoj i žalosnoj situaciji oni nude pomoć u rješavanju svega što je potrebno.

Svaki smrtni slučaj je drugačiji pa tako ovisi je li preminuli umro prirodnom smrću ili ne, u kući ili u bolnici.

Stipo Jakovljević govori kako je čest slučaj kada ožalošćeni žele prenijeti tijelo u domovinu, a to sa sobom povlači brojnu papirologiju.

"Puno ljudi ne zna što im je ste potrebno, a dosta ljudi nas unaprijed zovu i pitaju koji papiri trebaju, recimo, za prijevoz. Mi, recimo, imamo za Bosnu baš sad prijevoz i onda treba rodni list, vjenčani list internacionalni i onda treba potvrda od groblja. Ako ima hrvatski pasoš, treba uvjerenje o državljanstvu, pa još odozdo, ako je bosanski državljani. Ako ima strani pasoš, ako je njemački državljanin, a ide za Bosnu, da se šalje u Sarajevo na suglasnost i kad dobijemo iz Sarajeva dozvolu, onda suglasnost, onda sve ide u Frankfurt. I onda iz Frankfurta se dobije dozvola i onda mi vozimo dalje za Bosnu. Ako vozimo za Hrvatsku, stajemo u konzulat u Duesseldorfu.", objašnjava kompliciranu proceduru Stipo Jakovljević.

Ali posao je uhodan i uz dobru organizaciju obavljaju sve u prosjeku za dva dana.

Supružnici govore da izlaze u susret svim zahtjevima, a od kako je kremacija kao opcija sve popularnija, urnu s pepelom pokojnika smije nositi i sama obitelj u domovinu, a njihovo pogrebno poduzeće je tu da pripremi sve prije puta i riješavaju papirnate dozvole koje su im potrebne.

U Njemačkoj je kremacija sve popularnija kažu, a što se tiče useljenika iz Regije, i dalje otprilike 80 posto njih traži prijevoz u domovinu, dok otprilike 20 posto ipak ostaje u Njemačkoj i nakon smrti. A za njih postoji mnogo opcija, uz tradicionalno ukopavanje tijela u lijesu i kremiranje, postoje tzv. zeleni ukopi, kao i mnogo različitih načina za prosipanje pepela pokojnika po njegovoj želji.

"To se zove 'Reerdigung' (ljudsko kompostiranje), kada se sve napravi da ljudsko tijelo ide odmah u zemlju. Postoji i opcija da se pepeo pokapa na plaži ili šumi ili recimo, kao u Nizozemskoj, gdje se može slobodno rasipati pepeo u prirodi. U Njemčkoj za to treba posebna dozvola i osoba mora prije smrti potpisati da to želi nakon smrti", objašnjava Gabrielle Križančić Jakovljević.

Cijene usluga ovise o vrsti ukopa, veličine karmina, a u slučaju prijevoza, i o udaljenosti mjesta do kojeg treba prevesti preminulog. Detaljnije poslušajte u našem podcastu.

Ako više volite romantičnu stranu smrti, pop kulturne reference i zabavu koja iz toga proizlazi, možda ćete večeras uživati u Halloweenu. Blagdanu koji je postao sinonim zabave i ljudske potrebe da sve ono što je zastrašujuće, ali i tužno, ipak približi sebi. Ako ste katolik i njegujete tradiciju, možda se spremate da sutra obiđete vječna počivališta i preminulim članovima obitelji zapalite svijeću i odnesete koji cvijet.

A ne morate biti ništa od navedenog - sa smrću ćemo se svi sresti prije ili kasnije. I zato se nadamo da ste dobili par vrijednih informacija u današnjem podcastu kako biste, u slučaju potrebe, znali kome se možete obratiti, koje su vaše opcije i kako se najbolje pripremiti za taj "nepredvidivi trošak", kako kaže njemačka porezna služba. I financijski i emotivni trošak.