Live hören
Jetzt läuft: Cloud 9 von SPINALL & Adekunle Gold

170 hiljada ljudi napustilo BiH u 2021. godini

Umjesto održivog povratka – nezadrživi odlazak

170 hiljada ljudi napustilo BiH u 2021. godini

Amir Sužanj, Sarajevo

Bosna i Hercegovina je zakoračila u 2022. godinu sa vrlo obeshrabrujućim podacima o odlasku građana, u prvom redu u u zemlje Evropske Unije. Dok je populacijska politika na nivou države i entiteta više u formi kojom vlasti nastoje ostaviti utisak da nešto rade nego sa realnim konturama zaustavljanja odlaska stanovništva, demografi u isto vrijeme upozoravaju na sve realniji populacijski slom.

Na samom početku – podaci o broju onih koji odlaze iz zemlje doista su zabrinjavajući, daleko najizraženiji od završetka rata?

Umjesto održivog povratka – nezadrživi odlazak

14:34 Min. Verfügbar bis 05.01.2023


Bosna i Hercegovina je zaokružila godinu iznimno nepovoljnom statistikom na populacijskom planu. U 2021. godini zemlju je napustilo čak 170 hiljada stanovnika i to je uvjerljivo najveći broj na godišnjem nivou od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Da bi se shvatila sva pogubnost razmjera ovog trenda, napomenuću da je to grad veličine Banjaluke ili tri puta više ljudi nego što ukupno ima, recimo, grad Bihać. Tri prosječna bosnakohercegovačka grada su ove godine napustila Bosnu i Hercegovinu!!! To su podaci Unije za održivi povratak, nevladine organizacije koja dugi niz godina prati trendove povratka izbjeglica i raseljenih u svoje prijeratne sredine, a posljednjih godina, evo, primorana je da prati ne samo potpuno urušavanje onoga što se naziva održivim povratkom, nego i vrlo nepovoljan trend masovnog odlaska građana Bosne i Hercegovine. Za svaku zemlju ovaj podatak bi nesumnjivo predstavljao alarm za institucije da hitno reaguju i odrede mjere kojima bi zaustavile odliv stanovništva. U institucijama Bosne i Hercegovine u ambijentu stalne političke krize, a evo na kraju godine i, kako to tvrde brojni političari i analitičari, izraženih secesionističkih tendencija, niko nije ni spomenuo ovaj veliki problem. 

Prije nego što počnemo razgovor o razlozima tog masovnog odlaska iz Bosne i Hercegovine, možemo li reći kad je ta tendencija poprimila široke razmjere, zapravo kad je počela i kako se kretala? Šta kaže statistika?

Ako isključimo one ljude koji su zbog rata napustili zemlju, trend pojačanog interesovanja za odlazak intenziviran je 2011. godine, kad je Bosna i Hercegovina dobila bezvizni režim. U godinama koje su uslijedile govorilo se o 20 do 25 hiljada ljudi na godišnjem nivou koji odlaze u inostranstvo, da bi taj broj 2019. godine  naglo skočio na gotovo 60 hiljada, a naredne 2020. godine, opet prema podacima Unije za održivi povratak, broj je povećan za još 25 hiljada. Međutim, 2021. godina bila je apsolutno rekordna po tim neslavnim, zabrinjavajućim kretanjima. Za prvih šest mjeseci dostignut je broj odlazaka u čitavoj prethodnoj 2020. godini, da bismo na kraju godine stigli do, evo, ovog broja od 170 hiljada ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu.  Međutim, banjalučki demograf Aleksandar Čavić nedavno je upozorio da se iza ovog broja, koji je sam po sebi zabrinjavajući, krije još pogubnije naličje ovog masovnog odlaska.

“Ne odlaze bake i deke, odlazi ono što je radna, intelektuala obrazovna i reproduktivna baza svake zemlje, a to je mlađe i srednjovječno stanovništvo mahom i oni koji spadaju u starije srednjovječno, ali oni koji se vrte oko 40 godina. Dakle, mi ćemo praktično ostati zemlja staraca” .

Amire, možemo li govoriti o kategorijama građana koji se odlučuju da odu iz zemlje. Ako čak i površno pogledamo podatke, ne bi se moglo reći da su to samo nezaposleni mladi ljudi koje je nevolja natjerala preko granice.

Da, i s te strane imamo vrlo nepovoljne pokazatelje. Dok su dugi niz godina iz Bosne i Hercegovine u zapadne zemlje uglavnom odlazili ljudi u potrazi za poslom, za golom egzistencijom, u posljednje dvije-tri godine, a pogotovo u godini koju smo upravo ispratili, događa se nešto drugo. Iz zemlje odlaze čitave porodice, materijalno situirani ljudi, koji imaju radna mjesta, domove, imaju uslove za normalan život za bosanskohercegovačke prilike. I sad bi neko u institucijama trebalo da se bavi pitanjem zašto se to dešava, ali ne bavi se. Nije riječ samo o mladim ljudima, IT stručnjacima i drugim profilima koji su traženi u zapadnoj Evropi, to je širok spektar obrazovanih ljudi, čak i onih koji su zaposleni u institucijama, u administrativnom aparatu, koji jedini u Bosni i Hercegovini ima kakvu-takvu egzistencijalnu sigurnost. Na kraju krajeva, ne bismo ni mogli govoriti o tako masovnom trendu odlaska, a da u njemu nisu i građani koji jednostavno nisu egzistecijalno ugroženi, koji ne bježe od puke neimaštine. 

Pomenuli ste institucije. Kako se one odnose prema ovim zabrinjavajućim pokazateljima?

Nikako, ili ih ignorišu ili osporavaju. Tragično je, prije svega, što jedini relevantni podaci dolaze iz nevladinog sektora i što institucije uopšte ne raspolažu podacima o odlasku, i to godinama ne raspolažu. Svi podaci su iz vaninstitucionalnih izvora, koliko god to izgledalo nepojmljivo za jedno društvo. Kako ćemo onda očekivati mjere za sprečavanje nečega što institucije uopšte ne prate?

Ali kako je to moguće? Pa vode li bar lokalne zajednice neku statistiku odlazaka?

Nisu u poziciji, a i ne postoji neka osobita zainteresovanost. Ako se čovjek oduči da ode u inostranstvo, zakon mu dozvoljava da se on i dalje “vodi” u svojoj sredini, nema nikakvu obavezu da se odjavljuje. Jedino se evidentira odjava sa biroa za zapošljavanje, ali to je potpuno nerelevantan podatak za pitanje odlaska iz zemlje – mnogi koji odlaze nisu ni prijavljeni na biroe jer su radili na crno, a oni koji odlaze sa svog radnog mjesta ne prijavljuju se na biroe jer ionako idu van granica zemlje. Prema tome, ta statistika je više nego nepouzdana, ne pokazuje praktično ništa i ne može se koristiti za bilo kakve programe rješavanja problema napuštanja zemlje, čak i kad bi ih institucije doista kreirale.

Može li se govoriti o tome odakle odlaze ljudi – iz gradskih ili ruralnih sredina – i jesu li neke geografske sredine posebno ugrožene?

Teško je i tu pronaći neke pouzdane parametre iako su neke sredine, pogotovo povratničke, doživjele pravu katastrofu. Tačno je, brojna sela su opustjela, u nekim su od prijeratnih nekoliko stotina stanovnika ostale po dvije-tri kuće staraca, ali zbog same masovnosti života u gradskim sredinama, u seoskim područjima se mnogo više osjeti odlazak. Ako ćemo govoriti geografski, odlivom stanovništva i crnim demografskim tendencijama u posljednjih desetak godina najviše su pogođene sredine u zapadnoj Bosni, poput Bosanskog Grahova, ili nekih sredina u livanjskom području. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je sumorna demografska slika najizraženija u Posavini, čiji veliki dijelovi praktično od rata zjape prazni  s ruševinama i livadama obraslim u korov. Možete se kilometrima voziti, recimo od Dervente prema Savi, a da malo gdje vidite živo domaćinstvo van gradskih područja. Sve je potpuno zaraslo i opustošeno. Prema tome nema pravila – ljudi masovnije odlaze iz gradova, ali se odlazak više osjeti u malim sredinama – jer kad mali broj ljudi ode iz male sredine, to je mnogo vidljivije nego iseljavanje iz gradskih područja.   

Ali šta je onda pravi razlog tako masovnog napuštanja zemlje?

Ima više razloga i vrlo su jednostavni, shvatljivi iz ugla običnog čovjeka. Ljudi više ne idu iz Bosne i Hercegovine samo zato što traže posao. Oni traže pravnu, političku, egzistencijalnu i svaku drugu sigurnost, traže sredine u kojima će biti poštovana njihova ljudska prava, u kojima će njihovo znanje i rad biti adekvatno vrednovani. Traže zemlje u kojima će biti jednaki pred zakonom, u kojima će im biti garantovana sloboda, u kojima neće biti politički i na svaki drugi način biti diskriminisani, čak i ustavnim odredbama, kao što je to u njihovoj sopstvenoj zemlji.  Mnogi sociolozi na bh-medijima upozoravaju da ljudi jednostavno više neće da se bude i odlaze na počinak u atmosferi stalnih političkih kriza, nesigurnosti, neobjavljenog predratnog stanja, pa evo sad i najteže političke krize sa izraženim nagovještajima pokušaja rušenja ustavnog poretka. Ne žele više biti taoci politika koje godinama opstaju na temelju takvih političkog stanja, stalnog fabrikovanja kriza i tenzija.  Na kraju krajeva, to su uglavnom ljudi koji vjeruju da imaju vrijednost, znanje, obrazovanje i vještine, koje im niko u Bosni i Hercegovini ne vrednuje. Ta kategorija je na bosanskohercegovačkim prostorima potpuno zapostavljena, jednostavno nije na cijeni. Ekonomski ekspert Damir Miljević upozorava da postoje dva nespojiva pola društva u kojem su vladajuće strukture stvorile matricu da su ljudi u poziciji kakve-takve sigurnosti samo ako prihvate da budu dio tih stranačko-političkih piramida podobnosti i poslušnosti.

“Dio ljudi tako rješava problem pod navodnim znacima – egzistencijalni problem, što se prikloni toj strani. Međutim, praktično i teorijski je nemoguće da svi mi budemo dio te strukture.  Većina ljudi je sad počela da odlazi iz ove zemlje jer ovdje je sad problem što se društvo bukvalno podijelilo na dva dijela. Ovdje su dva paralelna svijeta: jedan “njihov”, ovaj virtuelni – ratuje se, ovo-ono, stalno je nešto problem, Dejton, nije Dejton i tako dalje... I drugi svijet koji je ovaj realni život. Ko će raditi? Ko će zarađivati? Ko će stvarati novu vrijednost?”

Amire, osjetno je povećan i broj odlazaka iz zemlje onih koji su se poslije rata vratili u Bosnu i Hercegovinu, misleći da tamo ostanu i žive? Stručnjaci kažu da je taj trend pogubniji od ovih iznimno nepovoljnih brojeva o kojima govorimo.

Da, taj pokazatelj je vrlo znakovit i predstavlja dokaz poraza države i razočarenja povratnika u zemlju.  U posljednjih nekoliko godina otišli su brojni ljudi koji su već živjeli u inostranstvu, pa su se prije desetak-petnaest godina vratili u Bosnu i Hercegovinu i pokrenuli neki biznis, da bi, suočeni sa nepovoljnim ambijentom, svim administrativnim apsurdima, visokim porezima, raznim izmišljenim parafiskalnim nametima, shvatili da se ne mogu održati. Tako su nestajale stotine radnih mjesta, pa se, što bi se na Balkanu reklo, na ledini nisu našli samo vlasnici tih kompanija iz realnog sektora, nego i  mnogi ljudi koji su radili u njima. Zaključak je vrlo uzmenirujući. Ljudi koji su donijeli kapital radeći u inostranstvu, pa odlučili da ga ulože u zemlju i pokrenu poslove,  koji su donijeli značajna, vrijedna poslovna iskustva iz ekonomski razvijenih zemalja jednostavno propadaju. To znači da njihova sposobnost praktično nikome nije potrebna u Bosni i Hercegovini. Ako nisu spremni prihvatiti sistem u kojem vlada korupcija od opštinskog nivoa do vrha države, u startu su osuđeni na poraz, mnogi od njih... A da ne govorimo o besmislenim, bezumnim nametima na svim nivoima čiji je jedini cilj izvući, ili da budemo baš slikoviti - iscijediti što više novca iz tih privrednika koji na kraju dođu u situaciju da moraju zatvoriti kompanije. Nedavno sam učestvovao u jednoj emisiji bosanskohercegovačkog javnog servisa sa direktorom mljekare na Kupresu Smailom Žilićem, koji je prije sedam godina krenuo u proizvodnju sira, otkupljujući mlijeko od nekoliko desetina stočara, i suočio se sa svim greškama sistema, zapravo svjesno postavljenim zamkama, od neefikasnosti institucija zbog koje proizvođači gube tržišta do usistemljene korupcije ili, da budemo direktni – brutalnog institucionalnog reketiranja. Njegova izjava je najslikovitiji dokaz zašto je samo u oktobru 2021. godine zatvoreno 150 firmi u Bosni i Hercegovini.

“Onog momenta kad ste vi u prilici, evo zbog ovakvih vremena - a i da toga nije - da proizvedeno prodate, vi se morate obratiti jednoj od institucija koja će to verifikovati. U ovom slučaju, recimo, to su nadležna ministarstva poljoprivrede i Ured za veterinarstvo Bosne i Hercegovine. Jedan banalan, slikovit primjer kako to negativno može da funkcioniše je ono što smo mi u protekloj godini doživjeli pri namjeri da izvezemo već poručeni sir u Republiku Tursku. Samo produženje izvozne dozvole je trajalo punih devet mjeseci. Nažalost, vi mnoge stvari ovdje ne možete, apsolutno ne možete ostvariti ako se ne upustite u tu avanturu, dakle koruptivnu, da putem tih nekih sitnih, manjih ili većih davanja ostvarite neki svoj cilj, koji bi bio sam po sebi normalan da je to normalna zemlja i ne bi se u tom kontekstu smjelo ni razmišljati da vi nekim dodatnim sredstvima morate ostvariti neka svoja prava.”

Evo, čuli smo jedan vrlo slikovit primjer direktora mljekare, ustvari kompanije za proizvodnju sira. Sve ovo dešava se kad iz institucija pozivaju građane iz dijaspore i poslovne ljude, pogotovo u vrijeme predizborne kampanje, da ulažu u domovinu. Međutim, njihova iskustva nisu nimalo pozitivna,  nisu ohrabrujuća za one koji danas žive u dijaspori, a imali bi namjeru da se vrate u Bosnu i Hercegovinu.     

Amire, da li to znači da su te nepovoljne političke okolnosti u dobroj mjeri u ljudima nekako ugasile taj tradicionalno prisutan pozitivan odnos prema zemlji, prema rodnom kraju, jednom riječju patriotizam, kako god i prema čemu god ga doživljavali ljudi u Bosni i Hercegovini. I u medijima i na društvenim mrežama ima onih koji im zamjeraju što, kako kažu, olako odlaze i Bosne i Hercegovine.

Ma pazite, i tu se može iščitati onaj selektivni, politikantski pristup u tumačenju odnosa prema zemlji, zapravo trgovanje patriotizmom. Nikome nije lako spakovati se i otići u tuđinu, daleko od zavičaja, od ljudi s kojima su proveli dosadašnji život, ostaviti kuće i imovinu, čitavo porodično nasljeđe. Zašto bi ljudi koji se odluče na odlazak bili manje odani domovini ili manje patriote od onih koji ostaju, a pogotovo od onih koji ih optužuju za manjak osjećaja prema zemlji. Takve poruke šalju im uglavnom oni koji su dobro unovčili svoj patriotizam, usidrili se negdje u složenoj birokratskoj piramidi bez ikakve obaveze da nešto doprinose, da nešto znaju i da bilo kome osim svojim stranačkim gazdama podnose bilo kakve račune i odgovornost za ono što rade. Kad već govorimo o tom pitanju, ne bi trebalo da zaobiđemo konstatacije sociologa i istaknutih akademskih ličnosti kako su ljudi u Bosni i Hercegovini, pogotovo mladi, suočeni sa vrlo brutalnim izborom: ili će pristati da budu bezimeni i bezlični likovi u birokratizovanim stranačko-institucionalnim piramidama kako bi u lagodnosti tih institucionalnih struktura živjeli kao kamenčići izborne mašinerije, kao služinčad svojih stranačkih vrhova, bez ikakve potrebe da se nečim dokazuju, potpuno neopterećeni značajnijim obrazovanjem i vrijednošću, ili će jednostavno – i baš tu počinje priča o odlasku - potražiti neki drugi put gdje mogu pokazati svoje znanje, gdje će imati sigurnost u svakom domenu i gdje će pristojno živjeti od svog rada.

Stand: 05.01.2022, 17:57