"Hotel Wartburg" - novi roman riječkog pisca Zorana Žmirića
Stand: 03.11.2022, 17:32 Uhr
Davor Korić
Radi se o romanu u kojem autor kratkim rečenicama na veoma jezgrovit i koncizan, ali veoma upečatljiv i duhovit način, opisuje odnose unutar jedne riječke obitelji, zapravo njihove dogodovštine vezane uz automobil marke Wartburg.
Žmirić roman počinje slikom kada ovaj automobil stiže pred njihovu zgradu.
„Šta će nam toliki auto?“ pita stara dok u kućnom ogrtaču i papučama stoji ispre našeg ulaza i u čudu gleda u starog.
Stišćem se uz nju držeći je za ruku. Dan je sunčan, nebo jasno i čisto. Ispred naše zgrade, jedne od pepeljastosivih i bezličnih betonskih kutija u naselju, strši parkirani cinober-crveni Wartburg karavan.
„Dva metra lima i pet metara dima!“ smije se stari i zvecka ključevima. „Čadi ko koksara, vuče ko dorat.“
"Ima tu i četiri“, govori stara.
Stari se ponosno uzvrtio pa naglašava svaku riječ posebno:
„Četiri metra i trideset osam centimetara.“
Zatim gleda ima li našu pažnju pa nastavlja:
„Oboriš zadnji sic i dobiješ ležaj od dva metra. Službena nosivost 450 kila, ali može povući duplo.“
Držeći me za ruku, stara prošetava ispred auta i gleda ga sumnjičavo.“
Ova slika djeluje kao da je dio scenarija za neki domaći film. Jer porodica o kojoj Žmirić piše živi u jednoj bezličnoj, sivopepeljastoj zgradi, betonskoj kutiji, u soliteru kakvi su se gradili u socijalizmu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Slično kao u pjesmi „Yugo 45“ benda „Zabranjeno pušenje“ ili u romanima Gorana Vojnovića „Čefuri raus“ i „Jugoslavija moja dežela“ radi se o ambijentu došljačkog, prigradskog, soliterskog naselja, miljeu u kojem se stanari kreću u trenerkama i tenama, kao u nekom olimpijskom selu, kako duhovito zapaža Vojnović. Mnogima od njih auto koji voze predstavlja statusnu kategoriju. Tako je i za oca iz ovog Žmirićevog romana cinober-crveni Wartburg karavan važniji i od porodice i stana, jer u njemu se može i prespavati.
Zato je autor ovaj roman naslovio kao „Hotel Wartburg“!
Taj automobil je na neki način glavni lik romana ili mjesto u kojem se radnja romana odvija, jer sva poglavlja, sve te kratke priče, koje djeluju kao filmske sekvence, vezane su za taj auto. Roman je pisan u prvom licu, iz perspektive dječaka, kojeg autor prati do njegovog zrelog doba, iako kako je sam pisac istakao na promociji romana ovog proljeća u jednoj riječkoj knjižari nije riječ o autobigrafskom romanu. Možda upravo zbog toga Žmirić ne navodi imena članova obitelji nego ih naziva: stara, stari i sestra. Tako autor ukazuje na njenu univerzalnost, jer ta obitelj je jedna od hiljada sličnih, ne samo u Rijeci, nego i u Sarajevu i mnogim gradovima diljem socijalističke, komunističke Jugoslavije sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.
Riječ je o autoru osebujne empatije za ljude iz tog perioda života u zajedničkoj zemlji. Zato pored duhovitosti Žmirićev roman kada ga se čita izaziva i emocije sjete i nostalgije. A da je autor veoma dobar poznavalac mentaliteta ljudi iz tog perioda zorno svjedoči lik oca, koji je najživotnije i najupečatljvije opisan. U romanu se spominje kako je majka iz Dalmacije, a otac negdje iz Bosne. On je istovremeno grubijan, s kojim sin često dolazi u sukobe, ali i čovjek meke duše, spreman da pomogne susjedima. Spreman je da izgubi veći stan, jer neće da se učlani u partiju, ali nastoji da od djece napravi poštene ljude. Takvi tipovi ljudi iz Bosne, takvi karakteri veoma su privlačni za neke hrvatske pisce, recimo za Renata Baretića u sada kultnom romanu „Osmi povjerenik“ ili za Edija Matića koji u romanu „Ovdje fali ženska ruka“ veoma duhovito opisuje posjetu njegovih prijatelja iz Bosne.
Napipam ručicu ispod sjedala, povučem je u stranu i odgurnem se unazad. Ispružim noge i udobno se zavalim. Brojim drveće što raste pokraj puta. Stari okreće volan po zavojima iznad Bakra. Otvara prozor, pripaljuje cigaretu pa pogledava u mene.
– Narastao si – kaže više za sebe.
Na ravnici stisne gas do kraja. Motor urla kao da ispod haube na živo deru neku životinju. Vjetar zviždi kroz auto, ljulja odavno osušeni mirisni borić na retrovizoru kao da će ga otkinuti. Stari okreće ručicu na vratima i zatvara prozor. Pretječe auto titogradske registracije.
– Gle Crnogorca! – čudi se. – Otkud on tu?
Otresa pepeo s cigarete pod sjedalo i nastavlja:
– Znaš šta je Isus rekao Crnogorcima?
Ne čekajući da išta kažem, povuče dim i završi vic:
– Ne dirajte ništa dok se ne vratim.
Smije se sebi u brk, daje žmigavac i pretječe Spaček pulskih tablica. Drveće pokraj ceste postaje poput šarene zavjese.
– Gle Istrijana, vuče se k’o crijevo! – otpuhuje stari dim i vraća se u svoju traku.
Nekoliko stotina metara prije idućeg zavoja, opet otvara prozor, baca cigaretu i zapanjeno gleda u retrovizor. Osvrćem se i vidim veliki bijeli Mercedes koji pretječe sve redom. Prozuji pokraj nas kao vlak i nestane iza zavoja.
– De! – urla stari. − Njemačka!
Stari usporava. Ulazimo u niz zavoja gdje nas dočekuje kolona automobila. Stari njuška i gleda uokolo.
– Ode Švabo! – komentira.
Pripaljuje drugu cigaretu pa kreće:
– Sve šta Švabo napravi valja. Pamet. I disciplina. Zato su zamalo i osvojili svijet.
Zatim pljuje ljutito kroz prozor pa kaže:
– Vodit ću te na Kozaru da vidiš spomenik. Tri su moja rođaka upisana na spomen-ploču.
Zasuze mu oči, a glas se zadeblja:
– Stislo ih u obruč, nisu imali kud. Malo stariji od tebe.
Zakašlje se i pljune pa nastavi:
– Ali da su dobri, dobri su. Benz, Otto, Diesel. Beckenbauer, Rummenigge, Gerd Müller. Mercedes, Porsche, BMW. I Folcika. Pola mojih kolega iz firme vozi Folcike. To je Hitler dizajnirao. Ne b’ vozio njemačka kola da su džabe.
Stari zašuti na trenutak, a ja iskoristim priliku:
– Wartburg je njemački auto.
Stari pali radio, traži stanice s muzikom, preskače vijesti pa nastavlja potragu dok konačno ne naiđe na vremensku prognozu. Pojača do kraja i sluša. Vozimo se sporo prema Rijeci, stabla se opet mogu prebrojiti. Ženski glas izmrcvaren milijunom popušenih cigareta nabraja temperaturu mora i zraka, ubacuje brojeve o tlaku i vlažnosti, spominje i brzinu vjetra. Nakon nekoliko minuta stari gasi radio, nagne se prema meni i kaže:
– To je Istočna Njemačka.
Minimalistički način pisanja kojim se odlikuje ovaj roman nije inače karakterističan za Žmirićeve druge romane. On se tokom pisanja „Hotela Wartburg“ trudio kako je rekao na promociji romana da tokom pisanja izbaci sve što je suvišno da sa što manje rečenica postigne što veći efekat, što je nekada mnogo teže nego pisati opširno. I veliki pisac Danilo Kiš je jednom prilikom izjavio kako je najvažniji posao za njega kao pisca kada krene kratiti ono što je napisao.
Inače kada se govori o Žmirićevom književnom opusu treba istaći da se radi o veoma plodnom piscu koji je u 20-tak godina otkako se bavi pisanjem objavio desetak knjiga. Proboj na književnu scenu Hrvatske postigao je romanom „Blockbuster“ koji je po izboru Hrvatskog književnog društva i po mnogim recenzentima 2009. /2010. najbolje antiratno prozno djelo napisano na Balkanu. I s romanom „Pacijent iz sobe 19“ Žmirić dokazuje svoju spisateljsku angažiranost, jer je ovaj roman objavljen 2018. godine ocijenjen kao veliki antiratni roman koji za temu, mjesto i vrijeme radnje, ima Domovinski rat.
Za puni doživljaj, interpretaciju ulomaka iz romana poslušajte kao audio prilog ili kao dio naše nove epizode podcasta.
