Live hören
Jetzt läuft: Attrape-rêve von Polo & Pan

„Život na stiku“ Dževdeta Tuzlića

Dževdet Tuzlić na Filmskom festivalu u Kanu

„Život na stiku“ Dževdeta Tuzlića

Dževdet Tuzlić, jedan od najkreativnijih i najserioznijih bosanskohercegovačkih novinara, je tokom svog radnog vijeka kontinuirano pratio kulturna zbivanja u svojoj zemlji i van nje, ostvarivši tako impresivan broj intervjua s plejadom najistaknutijih savremenih umjetnika.

O njegovoj knjizi „Život na stiku“ s Dževdetom Tuzlićem je razgovarao Davor Korić.

Kako si došao na ideju da objaviš ovu knjigu u kojoj si sakupio sve tekstove brojnih članaka, intervjua, izvještaja, mnoštva raznovrsnih novinarskih formi, koji su ostali sačuvani?

Razgovor: Davor Korić i Dževdet Tuzlić

05:36 Min. Verfügbar bis 01.04.2022


„Ideja se rodila spontano. U jednom skrovitom mjestu u potkrovlju, nakon mnogo godina od završetka rata, našao sam predratne isječke i fascikle u kojima sam sakupljao razne tekstove iz sfere umjetnosti, estetike, politike, intervjue.

A poklopilo se sa 35 godina moje profesionalne karijere. Napravio sam izložbu tih isječaka, pa fotografija, raznih artefakata iz moje novinarske karijere, a u razgovorima s mojim prijateljima, koji su to vidjeli, razmijenio ideju o knjizi. Svi su rekli da to moram staviti u korice. Pa sam to napravio.“

Kako bi žanrovski svrstao knjigu „Život na stiku“? Da li je ona monografija, katalog, memoarska literatura ili neka vrsta dokumenta, hronika vremena u kojem si djelovao?

„Ova knjiga je ponajprije dokument, djelomična arhiva i eho mojih 4 decenije u novinarstvu, autorefleksivna zbirka raznih tekstova koje sam pisao ili su drugi pisali o mojim emisijama na radiju i televiziji.“

Ivo Andrić (ako se ne varam) je jednom prilikom rekao da sve ono što ne ostane zapisano ostaje predano zaboravu. Sama priroda radija, medija na kojem si započeo svoju bogatu novinarsku karijeru, je takva da sve što je izgovoreno ode u eter. Da li je sve to što si godinama radio projuhalo ili je ipak arhivirano?

„Nešto sam našao u fonoteci nekadašnjeg Radio Sarajeva, gdje sam radio sve do kraja ratne 1992. godine, a dio sam imao u svojoj privatnoj arhivi. Sa kaseta sam to prebacio u digitalni zapis. Sačuvani su vrijedni razgovori sa mnogim jugoslovenskim i svjetskim autorima, kojih većine, na žalost, više nema među živima: Stojan Ćelić, Ranko Marinković, Miloš Forman, Jirži Menzel, Affan Ramić, Zuko Džumhur, Predrag Matvejević, Mersad Berber, Danilo Kiš, Desanka Maksimović, Nedžad Ibrišimović, Bato Čengić, Šiba Krvavac, Ljuba Tadić, Dado Đurić, nedavno preminuli Mustafa Nadarević, Mira Furlan i Andrija Zafranović...“

Tvoja autorska emisija na tada veoma popularnom programu Radio Sarajeva 202 u tom mladalačkom periodu, u kojem si za printane medije napisao i brojne upečatljive reportaže poput one o koncertu Boba Dilana u Beču, zvala se „Treća dimenzija“.

„Bilo je to vrijeme ruža, kako kaže jedan stih koji su uglazbili Indexi. Ta emisija se etablirala kao jugoslovenska, preskočila je lokalne sarajevske i bh. okvire, poput „Primusa“ kolege Bore Kontića. Bila je i po gabaritima neobična, čak 4 sata je trajala. Išla nedeljom, kao kontarapunkt sportskim popodnevima na Prvom programu.“

Ratni vihor te odnio prvo u Češku, u kojoj si i ranije boravio, i kasnije u Njemačku u kojoj si radio za DW i WDR i umalo tu nisi ostao.

„Da, otišao sam u Prag, kao nominalni vodja jednog humanitarnog konvoja majki i djece koje je čehoslovački Crveni krsta pozvao „da se odmore od rata“. A onda me život odveo u Njemačku, žudnja za mikrofonom me dovela i u Keln, radio sam za WDR i Deutsche Welle. Nosim krasna sjećanja na to vrijeme i ljude s kojima sam radio. Cijeli je spektar tih dragih ljudi. I o tome svjedoči ova moja knjiga. Rječju i slikom. Ali mi sudbina nije odredila da tamo i ostanem, iako sam bio dobio okvirni sporazum.“

Povratak u Sarajevo nije bio jednostavan. Na neki način to je bio novi početak.

„Sreća je bila da sam još od prije rata bio dopisnik BBC-ja. Pa sam taj posao nastavio raditi. Uz to slao bolne postratne priče za WDR. Sarajevo je bilo slupano. Ni telefonske govornice, ni stakala na stanu mog bivšeg profesora, u kojem sam se skrasio. Ali sam slao izvještaje, montirao i snimao OFF-ove u kupatilu. Uz to i borba za povratak vlastitog stana. Ne ponovilo se.“

Kao novinar cijenjen si kao veoma vješt sagovornik koji ne istura sebe u prvi plan nego na kompetentan i diskretan način portretira osobu koju intervjuira.

Bije me glas da imam duga pitanja. Ali se zato ne petljam u odgovore, već želim čuti čitavu misao mojih sagovornika. Sebe smatram samo navigatorom i trudim se da u pitanjima pokažem kompetentnost.“

Kada se zaklope stranice tvoje „Život na stiku“ ostaje upečatljiv dojam o jednom kreativnom periodu u kojem si ostavio trag o djelovanju impozantnog broja reditelja, glumaca, vrhunskih umjetnika raznih profila, neke si i spomenuo, a evo ću dodati još neka imena: Rade Šerbedžija, Danijel Olbricki, Jirži Mencl, Emir Kusturica, Danis Tanović... Kakvo je bilo tvoje novinarsko načelo kada si pristupao ovakvim novinarskim izazovima?

„Prisnost i stavarnje atmosfere ugodnog ćaskanja. A to sam postizavao nekim osebujnim pitanjima koja sam pronalazio u djelima mojih sagovornika ili iz saznanja u kontakatima sa nekim njihovim prijateljima i poznavaocima.

Pojavu Wikipedie za ovakve svrhe totalno sam ignorirao i nisam je koristio kao podlogu za razgovore.“

Prošao si kroz mnoge faze u kojima su se mediji razvijali velikom brzinom u tehnološkom pogledu. Da li si na početku svoje novinarske karijere pomišljao da će ona jednog dana ostati zapisana na jednom tako malom predmetu kao što je stik, koji može stati u džep?

Ma ni u snu. Ali sam shvatio koliko smo podanici tehnološke digitalne revolucije. Tako da je i naslov knjige jedan sasvim autoironijski odnos prema svemu tome.

Stand: 01.04.2021, 17:28