Trojica za Kartal – potresna knjiga Miljenka Jergovića
Stand: 02.03.2023, 17:30 Uhr
Davor Korić
Miljenko Jergović, novinar, kolumnist i publicist i jedan od najproduktivnijih književnika sa prostora bivše Jugoslavije, dobitnik je ugledne književne nagrade Fric koja mu je nedavno dodijeljena za najbolju knjigu fikcijske proze objavljenu u Hrvatskoj 2022. godine.
Književna nagrada Fric nazvana je prema nadimku najznamenitijeg hrvatskog književnika Miroslava Krleže. Utemeljena je prije šest godina, a dodjeljuju je tjednik Expres i 24sata. Za ovih šest godina etablirala se kao jedna od najznačajnijih, pored nagrade Meša Selimović i Nin-ove nagrade, na govornom području na kojem se piše na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku.
Imena dosadašnjih dobitnika, a to su Damir Karakaš ("Sjećanje šume"), Jurica Pavičić ("Crvena voda"), Darko Cvijetić ("Schindlerov lift"), Marko Gregur ("Vošicki") i Damir Uzunović ("Ja sam"), ukazuju na to da su kriteriji za dodjelu ove nagrade zaista visoki, jer se radi o značajnim piscima i vrijednim literarnim ostvarenjima, kao što je upravo nagrađena knjiga „Trojica za Kartal“ Miljenka Jergovića.
Knjiga „Trojica za Kartal“ je zapravo zbirka priča čiji je podnaslov „Sarajevski Marlboro remastered“. U ovoj dirljivoj i potresnoj knjizi Jergović se u tematskom smislu vraća u Sarajevo pod opsadom, u svoj rodni grad koji je opisao u svojoj kultnoj knjizi „Sarajevski marlboro“. Ta knjiga, također zbirka uzbudljivih i originalnih priča, objavljena je još za vrijeme rata, 1994. godine, i s njom je Jergović ušao u svjetsku književnost na velika vrata.
Najprije pjesnik, novinar, kolumnist
Na književnoj sceni sa prostora bivše Jugoslavije Jergović se najprije pojavio kao pjesnik. Već za prvu pjesničku zbirku "Opservatorija Varšava" 1988. godine dobio je Goranovu nagradu i Nagradu Mak Dizdar. Kasnije je objavio još dvije zbirke poezije.
Miljenko Jergović je rođen u Sarajevu 1966. godine. Kao novinar i kolumnist pisao je za omladinski list „Naši dani“, koji je okupljao mlade i talentirane ljude, a među kojima su bili Aleksandar Hemon, Semezdin Mehmedinović i mnogi drugi. Kada je Sarajevo dospjelo u opsadu 1992. godine, u gradu se spontano stvorio neki oblik duhovnog otpora. U emisiji za kulturu TV Sarajevo, nazvanoj prema knjizi „O nekim sporednim stvarima“ filozofa Predraga Fincija, Miljenko Jergović je imao redovnu kolumnu.
Sarajevski Marlboro iz 1994. donosi nagrade
Nažalost u gradu, u kojem nije bilo struje, malo ko je mogao gledati tv program, ali te emisije ostaju kao svjedočanstvo o tom vremenu. Davno je rečeno: „Dok topovi tutnje - muze šute“. No ipak, svjedočanstva o životu u opkoljenom Sarajevu su od iznimnog značaja, a jedno od najpotresnijih je zbirka priča Miljenka Jergovića „Sarajevski Marlboro“ koju je napisao u tim ratnim danima.
Ova knjiga, objavljena 1994. godine, donijela je Jergoviću međunardono priznanje i svjetsku slavu. Djelo je nagrađeno njemačkom nagradom za mir grada Osnabrücka Erich Maria Remarque i nagradom Ksaver Šandor Gjalski. Prevedena je na sve velike jezike, a englesko izdanje je objavio i znameniti Penguin.
Kako je nastala nova knjiga
Sa zbirkom priča „Sarajevski Marlboro“ Jergović se na književnoj sceni pozicionirao ne samo kao jedan od najtalentiranijih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije nego i kao suvremeni klasik. Skoro 30 godina kasnije, na nagovor njegove poljske prevoditeljice, Magdalene Petrynske, koja mu je predložila da za poljsko izdanje „Sarajevskog Marlbora“ napiše dodatnu, tridesetu priču, on je napisao novih dvadeset i devet. Tako je nastala nova knjiga „Trojica za Kartal“, dirljiva i jedinstvena knjiga u kojoj se Jergović vraća u opkoljeno Sarajevo i piše o potresnim sudbinama njegovih sugrađana s kojima je dijelio sudbinu života pod snajperskim mecima i granatama.
Neki knjižveni kritičari su se pitali da li je moguće s istom empatijom, nakon vremenske distance od skoro tri desetljeća, iznova napisati „Sarajevski marlboro“. Jergoviću, piscu snažne empatije, pošlo je za rukom da s istom snagom napiše novu knjigu iste strukture i iste tematike, a nove priče su iznova ispripovijedane sudbine drugih ljudi koji s onima iz prve knjige dijele užase i stradanja.
Čitanje sudbina i poistovjećivanje s likovima
U pogovoru za ovu knjigu urednik izdavačke kuće Fraktura Seid Serdarević je napisao: “Sarajevski Marlboro i Trojica za Kartal moguća su čitanja tih sudbina, no ta čitanja, bez obzira na to čitali ove knjige u paru ili svaku pojedinačno, pokazuju da je i danas kao i onomad pred nama autor snažne empatije koji ulazi pod kožu svojim likovima i od njihovih želja, nadanja, strahova gradi punokrvne osobnosti kojima vjerujemo i s kojima se možemo poistovjetiti, iako ne bismo bili u njihovoj koži i proživljavali što oni žive – ali upravo u tome jesu snaga i moć književnosti.“
Bitno pitanje: “Ko će biti svjedok?“
Kao i u "Marlboru", i u „Kartalu“ na kraju se postavlja pitanje: “Who will be the witness” – “Ko će biti svjedok“. A svjedoka tog strašnog perioda u Sarajevu je sve manje. Upravo zbog toga je nova Jergovićeva knjiga bitna, jer on u njoj kao svjedok bilježi tragične sudbine, pogibije i smrti, poput čuvenog hroničara i ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije koji je tokom 18. vijeka pedanto zapisivao i bilježio bitne događaje, ko je i kada umro u Sarajevu, i koji je rekao „jer sve što zabilježiš ostaje, a sve što se pamti nestaje.“ Slično je uradio i Abdulah Sidran u poetskoj zbirci „Morija“ u kojoj se bavi zbivanjima koja su se odvijala u znaku smrti. Jergović u ove dvije knjige, iz priče u priču, opisuje galeriju likova, čitav jedan panoptikum, koji podsjeća na pripovijedanje iz „Hiljadu i jedne noći“. Pri tom on često govori u prvom licu, ispovijednim tonom tih likova čije životne tokove poznaje do tančina što tim pričama osigurava autentičnost i uvjerljivost.
Pripovjedač u najboljoj tradiciji
Jergović pripovijeda u “tradiciji bosanskog pisma generičkih obrazaca”, karakterističnog i za nobelovca Ivu Andrića. On svojim jezikom, stilom i načinom pripovijedanja nastavlja tu vrstu književnosti ostajući suveren kada je u pitanju tematika vezana za Sarajevo. Njegova biografija nezaobilazna je u cijelom njegovom stvaralaštvu, osobito u romanima „Otac“, „Rod“, „Selidba“, te zbirkama priča „Mama Leone“, „Drugi poljubac Gite Danon“ itd. i ta izrazita autobiografska zainteresiranost prisutna je i u „Trojici za Kartal“ u kojoj se javljaju likovi majke, djeda i bake. To najbolje govori o njegovoj opsesivnoj tematici vezanoj za njegovu biografiju i rodni grad.
