„Meho“ dubravska hronika Almina Kaplana
Stand: 02.02.2023, 18:00 Uhr
Davor Korić
Almin Kaplan, pjesnik i pisac, rođen u Stocu 1985. godine je objavio više zbirki poezije i dobitnik je nekoliko značajnih književnih nagrada, između ostalih nagrade Ratkovićevih večeri poezije, Mak Dizdar i Zija Dizdarević. Ta poetska vokacija ogleda se i u njegovom od književne kritike veoma hvaljenom romanu „Meho“.
Svako ko pročita roman 38-godišnjeg Almina Kaplana „Meho“ biće obogaćen za jedno novo saznanje, jer se radi o životu u jednoj specifičnoj, hercegovačkoj, ruralnoj sredini s čim se ne susrećemo tako često u književnoj produkciji pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, osim u djelima Mirka Kovača.
Izuzetno cijenjeni bosanskohercegovački književnik Ivan Lovrenović je za ovaj roman kazao „da u našoj novijoj književnosti nema ništa tako slično "običnoj" svakodnevici, ništa tako književno, jako i istinito“. Slično ovoj Lovrenovićevoj tvrdnji, ništa manje cijenjeni savremeni bosanskohercegovački pisac Josip Mlakić u svojoj recenziji piše „kako se Kaplan već svojim prvim romanom "Trganje", iako već etabliran pjesnik, prometnuo u najnadarenijeg proznog pisca mlađe generacije u BiH, a da "Meho" predstavlja značajan iskorak“.
Radnja romana odvija se u današnje vrijeme, u Hercegovini, na prostoru Dubravske visoravni koja se nalazi između Stoca i Čapljine. Glavni lik romana je šutljivi, sredovječni Meho, ratni veteran, povratnik, koji na svom imanju uzgaja paprike i breskve te ih vozi na obližnju pijacu u Čapljini u nadi da će ich prodati i tako prehraniti svoju porodicu, ženu Senadu i dvoje djece. Naoko jednostavna priča.
Kaplan to podneblje i njegove žitelje opisuje u maniru realizma, gotovo fotografski. Pri tom likove oslikava s izuzetnom dozom empatije, precizno i psihološki veoma iznijansirano.
Evo kako nas Kaplan uvodi u ovaj roman:
„Crveni pasat karavan vozi cestom kroz polje, rano je jutro, prva polovina mjeseca juna. Pretovaren je gajbama bresaka, pa mu zadnji kraj skoro dodiruje cestu; motor brunda kao da para nevidljivi fišek zore iz kojeg se svjetlost po poljima rasiplje kao šećer.
Za volanom je Meho, seljak iz Dubrava, suprug i otac dvoje djece. Već godinama, on jutra provodi na pijaci u Čapljini, gdje prodaje ono što na zemlji proizvede. Osim bresaka, Meho i njegovi sade još paprike i krompir. Mjesec je juni, vrijeme kad breskva zri, i on je podranio da na pijacu stigne među prvima. Pasat, čiji je zadnji kraj pod teretom legao, kao da će svakoga trenutka poletjeti i vinuti se ka nebu.
Potkosom Meho pali cigaretu. Skoro mu je pedeset, ali ga i dan danas prva jutarnja cigareta usreći na onaj dječački način. Kad se dohvati kutije, koju čuva pored srca u džepu na košulji, zaboli ga podno stomaka. Dimove uvlači oprezno, bez žurbe, i njegov pasat tada kao da lebdi. Kod ludnice na Domanovićma, kroz malo spušten prozor, izbacuje neugašen čik i, s dovoljnom dozom nikotina u krvi, objema rukama hvata volan te pasata punog bresaka oprezno spušta niz krivudavu cesu, kroz naselje Muminovača na samom ulazu u Čapljinu. Na toj dionici puta Meho ne uživa. Tad već razmišlja o tome hoće li imati sreće pa breskve prodati odmah, ili će ih navečer vratiti kući.“
Svako ko se bavio poljoprivredom, radom na zemlji, zna koliko je teško i mukotrpno uzgajati voće i povrće, i koliko je velika briga da li će ga moći prodati ili će propasti. Tako se i Kaplanov junak Meho bori za preživljavanje, u ambijentu sela u kojem povratnici Bošnjaci obnavljaju svoje u ratu porušene kuće. No prave nevolje će ga sustići kao člana džematskog odbora kada bude protiv svoje volje uvučen u poslove oko prikupljanja novčanih priloga za obnovu džamije.
Meho je religiozan na neki svoj način. On se drži reda i tradicije, nepovjerljiv je prema dugima i naivan, ali u biti dobar i osjećajan čovjek kako prema supruzi Senadi i svojoj djeci, tako i prema seljanima koji žive u teškim životnim okolnostima i oskudici, boreći se sa siromašvom, bolestima i ostalim nedaćama. Prikupljajući novčana sredstva od njih Meho se suočava s nizom ljudskih drama koje ga potresaju i muče. Kaplan kako u svojoj recenziji piše Josip Mlakić, „ispisuje svojevrsnu dubravsku hroniku, gorku i sumornu amarcordovsku priču o povratnicima, jedan tekst koji je u okvirima regionalne književnosti toliko nedostajao, jer se u Kaplanovoj Dubravskoj visoravni bez problema mogu prepoznati svi oni nesretnici iz cijele BiH, bez obzira na nacionalnost, koji su se vratili na zgarišta pokušavajući nastaviti zaustavljene živote", napisao je Mlakić.
Kaplan, je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio dijete, ali očigledno da je rat ostavio duboke tragove tako da se i danas u svojim djelima bavi njegovim posljedicama što je evidento na početku 11-tog poglavlja:
„Prije nego su se vratili i počeli obnavljati srušene kuće, Dubravci su u selo dolazili na jednodnevne posjete pod pratnojom SFOR-a. Najprije su to bile posjete haremima, a kasnije i kućama. Tada su dolazili autobusima i u selu se zadržavali po nekoliko sati.
Prvo što su uradili bilo je očistiti grobove svojih bližnjih. Zarasli u šikaru, bašluci i spomenici su se jedva nazirali i da je rat potrajao još oju godinu, pitanje je da li bi od njih bilo ikakvog traga. Iz goroba mehine majke bio je nikao čhrast i narastao skoro do visine čovjeka. Meho i Alija potrošili su čitavu jednu posjetu na čišćenje mezara, i nakon dugo vremena osjetili su umor od fizičkog rada, onaj umor koji im je toliko nedostajao dok su ležali po blagajskim pdrumima i bunkerrima. Sasijecajući kosorom još nejake grane hrasta, Mehi je bilo žao te mladice i skoro da se u jednom trenutku osmjelio pa Aliji predložio da je ipak ostave – da majčinom grobu pravi hladovinu.“
Kaplanov junak Meho svoj tegobni i jednolični život podnosi stoički, ali sjenka ratne sablasti se nadvija nad njega, posebno zbog okolnosti pod kojim je poginuo njegov najbolji prijatelj u akciji u kojoj je i Meho učestvovao. O ljudima iz dubravske visoravni Kaplan piše i u svojoj novoj knjizi „Dubravske priče“, a ono što je najznačajnije kada se radi o njegovoj literaturi je činjenica koju je zapazio pomenuti književnik Mlakić. On naime navodi kako je znameniti Ivo Andrić jednom izjavio kako je njemu svijet muslimanskih kuća zauvijek ostao nepoznanica, da je on svojim pisanjem 'dolazio' samo do kućnih avlija te da se nikada nije usuđivao 'ući' unutar njih, koliko zbog nepoznavanja tog svijeta koji je po tradiciji čuvao vlastitu intimu, toliko i zbog poštovanja tog 'zabranjenog' prostora. Takvo nešto, prema Andrićevom mišljenju, može doći samo iznutra, od pisaca koji dolaze iz tog miljea: od Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića ili Derviša Sušića.
„Kaplan je kao malo ko prije njega, 'otvorio' vrata muslimanskih kuća i pokazao nam intimni, zatvoreni svijet tih ljudi, njihovu svakodnevnicu, i to s dubokom empatijom koja nijednog trenutka ne prelazi u patetiku", - napisao je Josip Mlakić.
