Leto kada je Sofija naučila da leti
Stand: 11.08.2022, 17:25 Uhr
Davor Korić
August je mjesec u kojem mnogi provode ljetne odmore na nekoj od sunčanih plaža uz more, kada se ima vremena za neku zabavnu knjigu lakšeg sadržaja. Jedna od knjiga koju bi bilo dobro ponijeti sa sobom na plažu je knjiga „Leto kada sam naučila da letim“ beogradske spisateljice Jasminke Petrović, koja je napisala više od 30 knjiga za djecu i mlade.
Njene knjige, među kojima su najpoznatije: „Ovo je najstrašniji dan u mom životu“, „Od čitanja se raste“, „Bonton“, „Sve je u redu“ i „Sto lica stolica“ dobile su brojne nagrade, prevedene su na više od 25 jezika, a neke od njih su i dramatizirane i inscenirane u pozorištima za djecu i mlade u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Stokholmu. Po motivima knjige „O dugmetu i sreći“ snimljen je film „Zlogonje“.
I po romanu „Leto kada sam naučila da letim“ je snimljen film u režiji Radivoja Raše Andrića čija je premijera bila u februaru ove godine. Šta je to u ovom romanu što je moglo privući pažnju ovog sineaste kao i brojnih čitatelja, jer radi se već o njegovom osmom izdanju.
Prije svega to je njegova pitkost, slikovitost i zanimljivost radnje koja se odvija na ostrvu Hvaru. Dakle boje mora, plavetnilo neba, bjelina kamenih kuća, taj kolorit rastinja, mirisi mediterana, sve je to sadržano u ovom romanu izuzetne lakoće i šarma, čime Jasminka Petrović postiže prijemčivost. Tu su i upečatljivi likovi uvjerljivo postirani, s kojim se čitatelji mogu lako identificirati, naročito s glavnim likom 13-godišnjom tinejdžerkom Sofijom iz Beograda u čiju intimu i njen duhovni svijet nas spisateljica vješto uvodi.
Roman je pisan u formi dnevničkih zapisa svega onoga što se Sofiji dešavalo tokom njenog ljetovanja s bakom Marijom u Starom Gradu na otoku Hvaru, u kojem je baka rođena i u koji se nakon dugo vremena vraća u staru obiteljsku kuću u kojoj je ostala da živi njena sestra Lucija, nona Luce koju Sofija naprečac zavoli. Kako Sofija ne može lako zaspati, jer baka hrče, a oko ušiju joj zuje komarci, autorica bilježi njena noćna razmišljanja, maštanja i obilje utisaka o mnoštvu događaja tokom 23 dana i noći provedenih u novoj za nju do tada nepoznatoj životnoj sredini.
Vrlina ove knjige je svakako jednostavnost s kojom je pisana, a znamo da je lakoću u literarnom oblikovanju bilo koje teme veoma teško dosegnuti. Jasminka Petrović to postiže kratkim, jezgrovitim rečenicama, realističnim opisima ambijenta u kojem se odvija radnja romana, a istovremeno poetskim uzletima kada se radi o Sofijinim snovima o letenju. Na njeno sazrijevanje tokom tog ljetnog raspusta, utječu spoznaje o novoj sredini, koje spisateljica na početku knjige iznosi u ovom pasosu na slijedeći način:
„Tokom jučerašnjeg i današnjeg dana upoznala sam dvadesetak osoba, ali nijedna nije mlađa od sedamdeset godina. To su sve babini rođaci, ortaci i ortakinje iz detinjstva. A tek kako govore! Nikog ništa ne razumem. Čula sam ja ranije babu da tako govori kada bi razgovarala telefonom, ali čim bi spustila slušalicu, odmah bi se svičovala na beogradski govor. Međutim, otkako smo u Stardom Gradu, baba se zabagovala i samo cepa bodulski. To je lokalni dijalekt. Uspela sam da skapiram da se uz more govori dalmatinski, u brdima vlaški, a na ostrvima bodulski.“
Korištenje različitih načina govora, daje knjizi ton autentičnosti i uvjerljivosti, posebno kada se radi o Sofijinom načinu izražavanja. U tom pogledu autorica u potpunosti uspijeva dočarati njene subjektivne opservacije, u početku brojne predrasude, a kroz razumijevanje nove sredine ukazati na njenu specifičnost zbog koje će je prihvatiti i zavoljeti.
Kako je navedeno u recenziji Smiljke Blažin na kraju ove knjige Sofija je na ovo ljetovanje krenula nevoljko. Provesti ljeto s dvije stare žene za razliku od svojih vršnjakinja za Sofiju nije bilo nimalo privlačno, ali postepeno upoznavanje nove sredine i likova, za koje će se uspostaviti da su joj bliski rođaci, u potpunosti razbijaju njene pritajene strahove i odbojnost pretvaraju u prihvatanje. Vještina Jasminke Petrović kao spisateljice za mlade je svakako poznavanje njihove psihologije što joj omogućava nijansiranje Sofijinog lika često kroz humor. Na primjer kompleksi zbog njenog fizičkog izgleda karakteristični za tinejdžere biće prevaziđeni kada se u nju zaljubi plavokosi dječak Sven iz Švedske. U romanu je takođe veoma uvjerljivo pokazana i ovisnost mladih od neprekidnog korištenja modernih sredstava komunikacije i dokazivanje putem društvenih mreža, npr. stalno predstavljanje na Facebooku.
Jasminka Petrović, Klara Hrvanović, glavna glumica u filmu "Leto kada sam naučila da letim" i Radivoje Raša Andrić, reditelj filma
Jedna od vrlina ovog romana je takođe u tome što autorica ukazuje na važnost neposredne komunikacije među ljudima. Jer, u staroj dalmatinskoj kući u kojoj nema interneta, Sofija je prinuđena svijet oko sebe posmatrati na izravni način.
Tako Sofija u svoj dnevnik na početku romana zapisuje:
„Odmah ispod prozora je veliki grm lavande. Kad ga u toku dana zakačiš rukom, on se odmah javlja mirisom. Na lavandu mirišu i jastuk, i posteljina, i peškiri, i garderoba, i cela kuća. Nije ni čudo kad nona Luce drži cvetove lavande u svim ormanima, fiokama, ćoškovima, vazama, ma svuda. Nona kaže da lavanda tera beštije i osvežava kuću.
Dižem pogled. Kod prvih komšija suši se veš na terasi. Kroz grane drveća belasaju se okolne kuće. Čujem glasove. Ovde su ulice tako uske da dva krupnija čoveka jedva mogu da se mimoiđu. Muškarac i žena prolaze pored naše kapije i nastavljaju dalje niz ulicu. S njima odlaze i glasovi. Počinjem da dišem u ritmu zrike zrikavca.“
Veliki uspjeh ovog romana kod čitalaca se krije u činjenici da roman Jasminke Petrović nije samo omladinski roman, jer ispod lepršavosti i humora s kojim autorica opisuje likove i vodi radnju, kao neki nevidljivi uteg ratne prošlosti koji sputava aktere romana, iskrsavaju traume nastale tokom rascjepa Jugoslavije koje su poremetile srpsko-hrvatske odnose i napravile jaz između beogradskog i starigradskog dijela jedne normalne i simpatične familije.
