U zagrebačkom klubu Močvara, jednom od onih mjesta na kojima su se proteklih podosta godina događale stvari koje su uvijek na rubu umjetnosti, na rubu provokacija, ponekad i zabrane, dogodila se promocija knjige koja govori o čovjeku koji je poznat i priznat u tim rubnim krugovima, a da velika većina nikad nije ni čula za njega. Kantautor Milan Manojlović Mance, čovjek koji na snimkama odaje dojam usamljenika, baš time je privukao slušateljstvo koje ga se i danas sjeća, s rijetkih nastupa i još rjeđih nosača zvuka, jer objavio je samo - ili čaaak - tri albuma. Prvi je objavljen 1996. i zove se prilično stripovski – „Čovjek iz Katange“. Svojevrsni nastavak ili nadopuna je uslijedila 4 godine kasnije, kad je Mance objavio „Plavi bar“.
Treći album: „Melodije sobe i predsoblja“
Godine 2002. izašao mu je album „Melodije sobe i predsoblja“. Upravo naziv tog albuma dosta govori o načinu na koji snimke koje slušamo nastaju, a o tome je na promociji knjige „Mance: tajna starog hrasta“ govorila Ivana Percl, koja je često potajno snimala Manceove izvedbe, uhvaćene u trenu kad neopterećen situacijom koju snimanje uvijek stvara, Mance svira i pjeva kao da ga nitko ne sluša. Na pozornici su među ostalima te večeri bili i Darko Rundek, jer je Mance onomad surađivao s Kugla glumištem; suradnik mu je bio i Tomo in der Mühlen, jer je Mance jedno vrijeme svirao u Korowi bar, a bio je tu i trubač Igor Pavlica, čiji se doprinos zvuku sobe i predsoblja može opisati kao nenametljiv, ali uz cvrkut ptica i huk udaljene gradske vreve kroz otvoreni prozor, i kao nezamjenjiv.
Pokušaji organiziranja turbo folk koncerta
Istovremeno, hrvatska se javnost zabavlja pokušajem organiziranja turbo folk koncerta, koji je najprije zabranjen u Puli, a potom i u Osijeku. To je stvar koja se ponavlja svako malo, ali ne sustavno, jer prije kratkog vremena je u Dugom Selu, nedaleko Zagreba, održan koncert jedne od pjevačica koje su uključene u veselu folk karavanu koja je krenula put Hrvatske, ali nikako da stigne, jer gdje god zamisle razvući rsvjetu i ozvučenje, netko utjecajan ima nešto protiv. Sve to bi bilo manje čudno kada ta vrsta glazbe u Hrvatskoj ne bi bila omiljena, a sad više ne govorimo samo o elektrificiranom folku, koji je Rambo Amadeus krstio turbo folkom još prije 30-ak godina, već i o mnoštvu podvrsta. Nerijetko mlađarija pred kamerom televizija s nacionalnom pokrivenošću nabraja omiljene izvođače, jer zabrane obično pokrenu val interesa za to što mladi slušaju, pa se tako uz Severinu i Magazin, leđa o leđa nađu Ceca i Thompson.
Što je s „narodnjacima“?
Ono što se nekad nazivalo narodnjacima je zapravo iščezlo iz vidokruga publike koja već koju godinu u Hrvatskoj ima i radio koji emitira tu vrstu glazbe, a i oko toga je bilo slične panike kojoj svjedočimo ovih dana. Nije na odmet podsjetiti se da su narodnjaci ušli u prostor popa i rocka s Bijelim Dugmetom sredinom 70-ih, a da je pred kraj 80-ih i opet Bijelo dugme dodalo gas s „Lipe cvatu“ i „Đurđevdanom“ pa nije nikakvo čudo da pop koji npr. izvode Magazin i njegove izvedenice često zvuči upravo blizanački nalik onome što se sada pokušava prikazati neautohtonim ili čak uvredljivim za ovo podneblje. S obzirom da je i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović svojevremeno, u jeku borbe s koronom, spominjao karijes, ja bih moralnu paniku oko cajki usporedio s pokušajem da se karijes riješi intenzivnim pranjem zuba, ali kampanjski, jednom do dva puta godišnje.
Ima li još ičega u sredini?
Prije par dana je grupa Vatra objavila posljednji singl s albuma „Javi se kad stigneš“. Doprinos je to sceni i zvuku koji nikoga ne pogađa negativno, koji je uvijek pouzdano miteleuropski, ili anglosaksonski, ili što već, ali barem nije ono što se pravimo da ne volimo :-).
