Novosti s glazbene scene Hrvatske

Di si, legendo?

Zoran Stošić, Zagreb

Ovih dana u godini hrvatski mediji bruje o jednom od rijetkih živućih legendarnih pjevača, iz vremena kad se još pjevalo, i slušalo što se pjeva, Đimiju Staniću. Naime, u siječnju mu je rođendan, ove godine 94. po redu, a za predstojeće Valentinovo je čak najavio koncert!

Ovih se godina obilježavaju visoke godišnjice vezane za suvremenu glazbu, Đimiju je 94, a sjećamo se i Ive Robića, rođenog prije ravno 100 godina.

Ivo Robić je preteča glazbene zvijezde kakve poznajemo danas, a koje su vrhunac imale 70-ih godina, kad se glazba s radija i televizije prelila i u velike tiraže i masovne koncerte. Ivo Robić tada već više nije pjevao aktivno, više je kao opatijski umirovljenik, stalno nastanjen u obližnjim Ičićima, gostovao na priredbama njemu u čast. Njegova je karijera obilježena vrlo ranim uspjehom, pjesmom koja čak i nije bila na hrvatskom, radi se o hitu „Morgen“, po kojem je postao poznatiji kao Mister Morgen, a za prodanih milijun ploča je 1960. godine od Polydora primio i zlatnu ploču, tada je to bilo iznimno rijetko dostignuće. U vrijeme kada je Robić već bio u glazbenoj mirovini, Đimi Stanić je doživio drugu mladost, prije dvadesetak godina, u vrijeme kada je Ivo Robić 2000. godine preminuo, reper Zlatan Hrle je u pjesmi „Zagreb, Amerika u malom“ ugostio baš Đimija, koji se i u pjesmi moderne produkcije snašao kao da je doma.

O Robiću znamo njegove najveće hitove, no postoji li iz njegovog bogatog života i kakva anegdota?

O Robiću postoje barem dvije anegdote, od kojih je svaka dostojna najvećih imena svjetske scene, i doista uključuje imena veća od našeg Ive, rođenog u Garešnici, otkud baš i nema ljudi koji su utjecali na svjetske događaje. Prvi od tih događaja se odvio u Hamburgu, s početka 60-ih godina, kada je Ivo Robić šetajući u društvu svog tadašnjeg producenta, iz nekog kluba čuo glazbu koja mu se dopala i nagovorio svog suputnika da uđu. Nakon odslušanog nastupa nagovorio je svog producenta da tim momcima pruži šansu. Ništa neobično kada ti momci ne bi bili Beatlesi, a njegov producent slavni Bert Kaempfert, koji je doista Beatlese uskoro snimio kao prateći bend tada poznatog Tonyja Sheridana na ploči s pjesmom „My Bonny“, istoj onoj koju su klinci uskoro počeli tražiti u Liverpulskoj prodavaonici ploča Briana Epsteina, a nakon čega im se on ponudio kao menadžer. Ostalo znamo svi, ali o Robićevoj ulozi u svemu tome ne zna zapravo nitko. Druga se epizoda tiče autorstva pjesme „Strangers in the night“, koju je Robić kao autor ponudio na nekom domaćem konkursu, gdje je odbijena, ali je se sjetio kad je zbog karijere preselio u Njemačku, prvi njemački nastup odradio je još 1955, a u Hrvatsku se vratio tek 1971. S već spomenutim Kaempfertom je pjesmu doradio, snimio verzije na njemačkom i hrvatskom, ali slavna je postala tek u Sinatrinoj izvedbi, gdje se Robić također više ne spominje.

Ove godine još jedan pjevač, prilično mlađi, ali već s teretom legende na plećima, također slavi visoki jubilej.

Čak 35 godina je prošlo od prvog Gibonnijevog pojavljivanja pred mikrofonom i publikom. Pa iako su mu kose pobelele druže, on je počinjao kad su Robić i Stanić već napuštali scenu, početkom 90-ih je s pjesmom Zlatne godine, koja je poslužila kao soundtrack u istoimenom filmu, na sebe svratio pažnju široke publike, i to traje do danas.

Ovih je dana objavljena pjesma „Pijesak nošen vjetrom“, opet je to jedna od grandioznim pjesama, jedna od onih o životu, a veća od života, i uvijek su to iste riječi, isti tonovi i isti glas, ali uvijek iznova svježi, podmlađujući i ohrabrujući, što s tugaljivim pjesmama rijetko kome polazi za rukom. Zato mnogi slušajući njegovu novu pjesmu, u komentarima ispod videa uzvikuju „Gibo, legendo!“