Novosti s glazbene scene Hrvatske
Lake žene i teške droge
Zoran Stošić, Zagreb
Nedavno je u Zagrebu otvoren muzej osamdesetih, i ni to nije moglo proći bez Johnnyja. U svemu je najgore prošao njegov najstrpljiviji prijatelj i suradnik, Jurica Pađen. On je par Johnnyjevih predmeta, uz njegov pristanak, darovao muzeju, a da bi Johnny naknadno svoj pristanak nazvao izmišljotinom.
A onda je i Jurici pukao film pa se požalio kako se od Johnnyja može svašta očekivati, i da tu nema pomoći. Ali priznao da i danas na turnejama ima čovjeka koji bend i njega čuva od lakih žena i teških droga. A već smo mislili da toga ima samo kod narodnjaka... i u rokerskoj boljoj prošlosti.
Imaju li mladi pravo na nešto svoje i u glazbi, ili je to stvar koja vrijedi samo ako je stara barem 20-30 godina?
Suvremena glazba se razvija na način koji nije lako predvidjeti, iako postoje ozbiljni ljudi koji tim razvojem pokušavaju ozbiljno upravljati. Danas je normalno da top liste drže različiti izvođači sa sličnim pjesmama koje su napisali isti autori, jer novac koji se ulijeva u tu vrstu uspjeha je prevelik da bi se stvar prepustila slučaju. To istovremeno proizvodi horde nezainteresiranih slušatelja koji ni ne znaju imena izvođača ili pjesama, i onih koji se zgađeni time, okreću alternativi, možda i više nego prije 50 godina, kada je glazba već uvelike bila biznis. Nezainteresirani trebaju zvučnu kulisu, baš kao što u dućanima ili liftovima svira nešto onako-usput, a alternativci trebaju mjesto koje je samo njihovo i u koje uranjaju bez rezerve kisika, i kao da uživaju što se dave uz malo publike, tek pokoju svirku i nimalo zarade od svega toga. Na pola puta do angažirane alternative postoji i džep atmosferske alternative, često obojen etnom, takav je u pjesmi „Siromahi in lazari“ npr. Ivan Grobenski. Alternativa uvijek postoji, ali tek sad, kad je sve dostupno, možemo sagledati njenu širinu, gdje i ona sama ima svoj mejnstrim i ekstremne rukavce.
Što je danas u Hrvatskoj alternativa, i kome?
Kad danas slušamo ono što je 80-ih bila alternativa, ispada da su svi ti autori i izvođači samo čekali da preskoče rampu i provozaju se na ringišpilu estrade, što su mnogi i napravili 90-ih. Njihove su se pjesme i prije toga objavljivale na pločama i vrtjele na radiju ili televiziji, ali iz nekog su razloga imenovani alternativom. Današnji alternativci nikako ne mogu uskočiti u kolo s Rozgom ili Grašom, Vatrom ili Massimom. Dvoje poznatih glumaca, Nina Violić i Filip Šovagović, koji su se nakon godina poznanstva nedavno našli i intimno, imaju zajedno You tube kanal za alternativce, gdje ugošćuju baš takve samoizopćenike, jer gdje bismo ih inače vidjeli i čuli ?! Nedavno su kod njih svirale djevojke iz benda Mi Nerve i široj, koliko to može biti, ali svakako biranoj publici predstavile sve ono što nikad ne može biti estrada.
Gdje su danas negdašnji alternativci, ili je ondašnja alternativa pojela svoju djecu?
Nekad je, danas etablirano pa čak nedavno, nakon par desetljeća rada raspušteno Hladno pivo bilo alternativa, posebno na samom početku. Vremenom nešto manje, pa sve manje, jer su od pjesama koje su protiv, al nije sasvim jasno čega, postali bend s porukom, i to u svakoj narednoj pjesmi sve važnijom i važnijom. Njihov alternativni status vremenom je prerastao u nešto drugo, ali ne nužno suprotno. Supruga frontmena Mile Kekina, glavnog tekstopisca u grupi, danas je zastupnica u Hrvatskom saboru, iako u parlamentarnoj manjini. Mile je u nekoliko navrata, uz pjevanje u matičnoj grupi, reagirao slijeva pa je popio kritiku zdesna, što njegovom društvenom statusu i priliči. Iako njegove pjesme, kao što je zadnja oda radničkim pravima nazvana „Firma“, gurkaju i daju poticaj, u nas se sve to slabo prima, iako nevoljnih korisnika društvenih nepravdi ne manjka. Da citiram Kekina – „Kako smo pali bez ispaljenog metka, na staru foru novog početka“.
