Novosti s glazbene scene Hrvatske
Što je smiješno?
Zoran Stošić, Zagreb
Zagovornici muzikoterapije se kunu u ljekovita svojstva prepuštanju zvucima koji, što frekvencijama, što ugođajem, mogu zaliječiti naše razdešene umove i svijesti. Isto ljudi kažu i za smijeh, da sve liječi. Ujedinjene na istom poslu, glazba i smijeh će lako svakog od nas odvesti na mjesta koja ne postoje, ali na koja ćemo se rado vraćati.
U ova ozbiljna vremena, smije li još itko da se smije?
Ako pogledamo naš svijet sa strane, nezainteresirano za naše male živote i budućnost planete, ne znam tko se ne bi nasmijao!? Vanzemaljci mora da su u čudu kad navrate pa vide cijeli ovaj cirkus, možda zato nikad ne ostanu na upoznavanju...
Ljudi inače imaju običaj negirati stvarnost, kao npr. fućkati kad kroz šumu šetaju puni straha od mraka. Kažu da se ljudi humorom liječe i od nervoze, straha od nastupa ili od suočavanja sa životom. Tako je negdje u vrijeme Kubanske krize svijetom odjekivala komična glazba, ili glazba za djecu koju izvode odrasli. Kod nas je to vrijeme obilježeno velikih hitom, koji je pjevao i Ivo Robić, pa onda Zdenka Kovačiček kao djevojčica nastupajući uz njega, a kasnije sama, sve do zrelih godina. Pjesma se zvala „Moja mala djevojčica“, ali svi su je zvali po zaraznom refrenu „Tata, kupi mi auto“. Ubrzo je krenuo val pjesama za djecu, koje su rado slušali i odrasli, a svima je u sjećanju ostalo svevremeni „Zeko i potočić“, pjesma koju je pola stoljeća kasnije, barem tako misle mnogi, obradio vinkovački reper Shorty. Ali on je, zapravo, za podlogu svoje pjesme „Zeka“ uzeo „Zekine jade“, i opet u izvedbi Zdenke Kovačiček.
Glazba je uglavnom ozbiljna, čak i kad je zabavna. Čemu ta drama?
Mislim da se ljudi boje ostati obilježeni nečim trivijalnim, a humor to u nekim slučajeva jest, posebno u podneblju gdje je i prije pojave pjesmica za djecu vladao lascivni pristup pisanju humorističnih tekstova, tada ih je s ogromnim uspjehom izvodila Mica Trofrtaljka. Tek kad bi osnažili svoje mjesto na sceni, izvođači bi se latili lakoglazbenog stila, nadajući se da od njega neće poginuti. Svojevremeno je ogroman hit bila „Nadalina“, zajednička izvedbe Olivera Dragojevića i Borisa Dvornika, tada svakako neupitnih veličina, bez obzira na lake note u koje su zagazili. Danas je nezamislivo da netko gradi karijeru pjesmama kao što je „Dimnjačar“ Jimmyja Stanića, bio bi prokazan kao sve najgore što vam danas mogu zalijepiti kao etiketu. Taj isti Jimmy je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio nerazdruživo vezan za pojam „Kobila Suzy“, pjevao je uglazbljeni tekst „Prsluk pucam“ Paje Kanižaja pa i Novi Fosili su počeli s pjesmama „Sjedi Ćiro na vrh grane“ i „Kad naš brod plovi“. Ima tu, svakako, i iskliznuća u dubinu koja se isprva čini kao plitak potok, najbolji primjer je Arsenova „Kad bi svi...“ iz davne 1967.
Iako je vrijeme za plakanje, smije li se danas itko, kroz pjesmu barem?
U Hrvatskoj su izvođači dobrim dijelom dramatično ozbiljni, pompozni, pretenciozni, kao onaj zamišljeni lik na tulumu, kojem cure željne zabave prilaze, iako ne djeluje zabavno. Omakne se nekome i povremeni osmijeh, duhovitost ili sprdnja, ali na tome nitko ne želi graditi sliku o sebi. Osim repera. Oni su od najranijih dana prihvatili da su rime koje slažu prilično bliske onima iz turbofolka, doskočice koje kroz smijeh mogu, rijetko ali ipak, govoriti i ozbiljne stvari. Edo Maajka je s pjesmom „Prži“ sumirao domaću scenu kao nitko do tada, ni od tada. Ali za šalu/šegu/komiku se ljudi vole malo izmjestiti iz konteksta pa su tako Bolesna braća, poznata po hitu „Lovačke priče“ izašla iz šinjela Tram11, a Vojko V iz Dječaka. Potonji je, iako sklon sprdanju, što je najbolje pokazao u pjesmi „Kako to“, našao za sebe još relaksiraniju poziciju i za dječji program nacionalne televizije napravio namjensku pjesmu „Papučice“, koja mu je omogućila da bude i djetinjast i šašav koliko ne može biti čak ni kao Vojko V.
