Novosti s glazbene scene Hrvatske

Radovan baca daske

Zoran Stošić, Zagreb

Negdje u 80-im godinama prošlog stoljeća, dok su još postojali mali oglasi, neki posebno talentirani (ili posebno drski) oglašivači nudili su uslugu pisanja tekstova za pop i rock glazbu, ponekad uz opasku „u stilu Bijelog dugmeta“. Naručitelj je mogao očekivati bitange i princeze, kurve i svetice, srne na snijegu, ružmarin i šaš, ali se nije mogao nadati originalnosti.

Istovremeno, najoriginalniji su bili nenamjerno netočni prijevodi naziva stranih pjesama, gdje „Another one Bites the Dust“ postaje „Radovan baca daske“, a „Message in the Bottle“ zvuči kao „Mesečina bato“. U stranoj, a ponekad i domaćoj glazbi glas pripomaže kao samo još jedan zvuk, i nebitno je kojim se riječima pritom služi.

Je li istina da završava era dvojice slučajno slavnih violončelista koji su pokorili svijet, a naše su gore list?

Da, došao je i taj dan, 2Chellos su nedavno održali svoj zadnji koncert i završili svoje dugo i nijemo putovanje, jer kako znamo, proslavili su se instrumentalnim izvedbama planetarno poznatih pjesama, glasajući se samo prilikom intervjua, u kojima su, mora se priznati, briljirali kao i na sceni. Oni su doista slučajno postali slavni, jer niti su bili prvi koji rade to što rade, nisu ni najbolji na svijetu, ali imaju tu boyband-kvalitetu, ono nešto što ispunjava djevojačke snove čak i bez dodira. Zanimljivo je da su uspjeli kao nitko s ovih prostora baš zato što se nisu morali mučiti s pjevanjem. Odavde su u svijet znali odlaziti dobri pjevači, ali obično s lošim naglaskom i još lošijim prijevodom svojih najboljih pjesama. Novi album mladog pjevača Mikija Solusa, izašao ovih dana, zove se „Najbolji su pjevači bez sluha“ pa iako ironizira svoj zvuk i mjesto na glazbenoj sceni, nije bez vraga da u pjevanju nerijetko najviše uživaju oni koji pjesmu pjevaju kao da ih nitko ne sluša. Za razliku od 2Chellos, koji su energiju odašiljali mirnih glasnica, deranje grla uz šaljive i plitke rime ovdje je nacionalni sport. Ma šta nacionalni, regionalni!

Postoje li danas neke doskočice izvučene iz suvremene glazbe, kao što su nekad Bosanci za ulet koristili naziv prvog velikog hita Bijelog dugmeta?

Dogodi se da i danas neka stvar baš legne u uho prosječnog slušatelja, ali se događa i što prije nikako nije – predsjednik Sabora je u par navrata zastupnici Kekin, supruzi frontmena „Hladnog piva“ u šali citirao suprugove stihove, ali to i nije bilo teško, jer Mile Kekin je jedan od najdovitljivijih tekstopisaca na domaćoj sceni. Manje hvaljeni, ali i dalje primjetni po nečemu što je pretjerano zvati poezijom, ali svakako nije lakoglazbeni šund, su momci iz grupe Vatra, njihov najveći hit „Tango“ je starijim slušateljima prizvao u sjećanje Mandićevu kovanicu ležeći tango, jer i tada, prije 40-ak godina tekst je nekima bio važan, i često puta presudan. Mnoge pjesme su postale hitovi zbog dobro odabranog imena, a svakako najzanimljivija priča krije se iza pjesme „Program tvog komjutera“ koju je tako, nakon odslušane audicije dvojca Denis&Denis, nazvao producent Siniša Škarica. Reakcija jednog od Denisa, Davora Tolje je bila da je to besmisleno i zvuči kao termostat mog bojlera. I bio je u krivu. Ali, na njihovu sreću, Škaričina je bila posljednja, i to u vrijeme kada kompjuter, kakav danas poznajemo, u kući nije imao nitko.

Smrde riječi, rukav invalida na vjetru... Ima li i danas Bregovićevske drame u suvremenoj hrvatskoj glazbi??

Čast tekstopisaca i onih koji slušaju i tekst, a ne samo glazbu, danas i uvijek brane oni koji od teksta i kreću, kantautori, ili pjesnici koji su silom prilika pjevali što su napisali, kao što se svojevremeno Arsen rugao svojoj scenskoj ulozi, a i Balašević je znao reći da mu je najgore kad mu hrleći u zagrljaj, nepoznati ljudi govore da im je on najdraži pjevač, ne skladatelj, ne tekstopisac, nego baš pjevač. Slušajući novu pjesmu Zvonimira Varge „Sova“ čovjek ne bi pomislio da je inspiraciju za nju dobio na nedavnim nastupima po hrvatskim zatvorima. Tamo, gdje nježnosti ima najmanje, Varga šalje nježnu pjesmu, namijenjenu ljudima koje je sreo u zatvoru, na mjestu koje sasvim sigurno budi teške i snažne osjećaje, i koji kod autora stvaraju ono što se u glazbenim krugovima zove – razlog za pjesmu.