Prije nekih pola stoljeća na televiziji Zagreb emitirana je serija „Veliki i mali“, prikazujući svakodnevicu odraslih i njihove djece ili djece i njihovih roditelja, ovisno o tome iz koje ste perspektive seriju gledali. Djeca u seriji su, kao i ona pred ekranima, često željela samo jedno, da se igraju. Druga želja je bila da što prije odrastu. Treća da budu kao netko. Kao roditelj, neki glumac ili pjevač. Do danas su se stvari po tom pitanju temeljito promijenile.
Danas nitko ne želi biti kao netko 20-30 godina stariji, svijet više ne traga za novim Jamesom Deanom pa tako ni u Hrvatskoj nitko ne želi biti nova Tereza, Josipa ili Mišo.
Hrvatskoj glazbi je uvijek nedostajalo punokrvnih skandala, sazdanih od droge, oružja i prostitucije. Je li se tu štogod promijenilo?
I dalje smo u soft modu, tako je bilo i prije 2 godine kada smo svjedočili skandalu oko hlačica mlade pjevačice Mie Negovetić. Ona se ovih dana pojavila u video spotu koji, ako pitate mame i bake, nije u skladu ni s njenim godinama ni sa statusom koji je na sceni uživala. Okružena mladićima, u trikou boje kože ona u spotu djeluje kao gola, iako nije. Daleko je to od turbo folk ikonografije, ali nema nikakve veze ni sa stajlingom pjevačkih legendi, bilo Tereze, bilo Josipe.
Danas kad su i konzervativne reklame ili TV programi prikriveno ili otvoreno seksualizirani, nitko nije jasno rekao što je problem u takvom njenom izgledu. No, rekla je sama Mia, komentirajući začuđenost okoline činjenicom da je od djevojčice postala djevojka. Skandal od prije dvije godine, kad je bila na rubu punoljetnosti, je izbio kad je TV voditelj s višedesetljetnim iskustvom gledatelje pozvao da pogledaju njen novi spot riječima: „Uživajmo u hlačicama Mije Negovetić“. Mia je javnosti postala prepoznatljiva kad je na zagrebačkom mimohodu 2015. pjevala himnu. I u tome je valjda cijeli problem...
Osim malih, na sceni postoje i veliki. Jedni od njih su nedavno svirali povratnički koncert, neki kažu njihov najbolji ikad?
Pipsi su se vratili koncertom pa će valjda uskoro i albumom. Ovih su dana svirali na Šalati, pred 4 i pol tisuće, nije pretjerano reći, odanih obožavatelja. Grupa je kroz godine promijenila i zvuk i momčad, od originalnih članova tu je još samo glavni autor i pjevač Dubravko Ivaniš, ali publika je uvijek ista, i moguće da je dobrim dijelom ista ona koja ih prati od početaka, od sada već davne 1992. S obzirom da su se svakim novim albumom pokušavali odmaknuti od pjesama s prošlog, neke pjesme nisu svirali godinama, da ne bi, kako to kaže Ivaniš, bili kao jukebox, a što zapravo s godinama postaju svi, sretni da s best-of listom pjesama mogu popuniti pristojnu minutažu jednog koncerta. Na koncertu Pipsa, koji je bio začinjen s par gostovanja, spomenimo samo Rundeka, i kišom koja ipak nije prekinula nastup, na kraju su svirali pjesmu „Dinamo ja volim“, svojevrsnu himnu bunta ranih 90-ih, ne uvijek artikuliranog, ali i danas dovoljnog da ljude, koji čak i ne prate nogomet, digne na noge. Osim toga, ne treba zaboraviti da su se baš Pipsi kritički osvrnuli na ulogu svega što uz taj sport dolazi u pjesmi „Nogomet“.
Dok se neki od velikih vraćaju, drugi odlaze, ovih je dana po tom pitanju na redu Hladno pivo.
Baš kad je kroz medije prostrujala vijest, koja je ogrijala srce mnogog ljubitelja izvornih imena, da Prljavo kazalište ne mora više nastupati pod imenom nalik na neki uvoznički holding, podsjetimo se, kratko su se zvali Houra grupa, kao grom iz vedra neba je odjeknula vijest da Hladno pivo prestaje s djelovanjem, da se izrazimo strogo korporativno.
Mile Kekin, koji je u grupi glavni autor i pjevač, i proteklih je godina s priličnim uspjehom solirao, iako mu je i za snimanje i za nastupe i dalje trebao pogon sličan onom iz matične grupe. On sam, a ni ostali iz grupe nisu dramili oko toga, dakle ni slično kao kad se razvode Prljavci ili Boa, ali za njihove slušatelje drama je u samom razlazu grupe, posebno u post-korona vremenu koje će vratiti tako željena druženja i žive nastupe, ali nikad više, koliko god žedni bili, uz Hladno pivo.
