Novosti s glazbene scene Hrvatske

Čitaocu nema tko da piše

Zoran Stošić, Zagreb

Glazbeno štivo je usahlo usporedo sa samom glazbom. Kako je iz glazbe nestajalo umjetnosti, nestalo je i novinarstva koje je s vremena na vrijeme proizvodilo i duge forme, za publiku gladnu pozadine te i takve umjetnosti. Nekada su te knjige pisali upućeni tumači glazbe i svega oko nje, a zadnjih godina su se pera, a i to rijetko, uhvatili sami akteri, valjda zbog životne dobi primjerene pisanju memoara.

Kako je po ljeti manje nove glazbe, jer su se svi razbježali po plažama, hoće li biti nešto za čitanje, bilo na suncu ili u hladu?

Ovih dana objavljena je autobiografija Željka Bebeka „U inat svima“, i bit će da je u imenu sve, i razlog za knjigu, i naboj, i način kako se obračunao sa svima. Iz svog događajima bogatog života ipak ne može izdvojiti nijednu epizodu koja bi čitatelje više intrigirala od svega vezanog za njegov odlazak iz Bijelog dugmeta. Ostali članovi grupe se ne bave peglanjem prošlosti, posebno od kako tri pjevača nastupaju zajedno, a sve u milosti autora pjesama koje izvode. Ako je Bregović prema njima i bio nekorektan ili im previše zapovijedao, sada je i prekasno i neisplativo ljutiti velikog šefa, mada se on pravi kako ga prigovori te vrste ne uzbuđuju.

Bebekova knjiga se bavi svime vrijednim spomena što je proživio u svojih 75 godina, iako će dio života koji je proveo u grupi koja mu je dala ime i prepoznatljivost svima biti najzanimljiviji. S ove distance nije lako ni razumjeti ni pravilno tumačiti štošta otprije pola stoljeća, najbolji primjer za to je makedonska grupa Belo kopče koja prilično vjerno skida najveće hitove Dugmeta, odjevena u kičastu odjeću, visoke potpetice i ogrnuta svilenim šalovima. U komentarima na Youtubeu ih uvijek netko pita je li to parodija, jer mnogi naprosto ne vjeruju da je scenska moda bila takva. Možda ni Bebek ne vjeruje da se sve dogodilo baš tako, ali na čitaocima je da usporede vlastita sjećanja s njegovim, jer sigurno je bilo teško odoljeti malim korekcijama događaja iz prošlosti.

O knjigama se i inače malo govori, tko je od glazbenika još uhvaćen u tvrdi ili meki uvez?

Mnogi glazbenici su na sceni ili u životu, bili prekratko da bi publika bila time zadovoljna pa je ostalo prostora za knjige o njima, koje će štošta objasniti ili na štošta podsjetiti. Tako je i legendarni Toma Bebić, svestrani umjetnik koji je bio i kantautor, zapisao da su aforizmi, kojima se inače godinama bavio, zapravo romani onoga tko je prelijen da napiše knjigu. Izdanje koje je objavljeno nakon njegove smrti 1990. sadrži 9 knjiga i jedan CD, rad koji svakako ne pripada lijenčini. Nije baš sasvim poznato da je u Hrvatskoj objavljena knjiga čak i o narodnjacima i turbo-folku. Postoji i knjiga o splitskoj dici, koja se zove „Od zidića do vječnosti“, iz pera poznatog novinara Zlatka Galla. Svoju knjigu, nakon 20 godina postojanja, dobile su čak i grupe Elemental i Vatra. Knjigu je tako dobio i Oliver pa i Gabi Novak iz pera Siniše Šakrice, koji je svoj posao glazbenog urednika ukoričio u izdanje o Jugotonu, nazvano „Tvornica glazbe“. Neke knjige, mada se tako zovu, nisu za čitanje, Hladno pivo je svojevremeno objavilo koncertni DVD pod nazivom „Knjiga postanka“. Iznenađujuća knjiga je svakako djelo Miroslava Škore, koju je napisao kao znanstvenik, obrađujući kroz naslov „Glazba i autorsko pravo“, sve što je o glazbi i glazbenoj industriji kroz godine skupio na jednom mjestu.

Iako knjiga o glazbi nema puno, neke su značajnije od drugih, zar ne?

Bilo bi nepošteno ne spomenuti jedinu hrvatsku grupu čiji su svi članovi napisali barem jednu knjigu o sebi, bendu, ili sebi u bendu. Basist Mišo Hrnjak je svoje dana u grupi Azra zapisao u knjizi „Srce od zlata“, bubnjar Leiner je u knjizi „Sve bio je ritam“ pisao vlastite anegdote iz Azrinog vremena, a u knjizi „Azrini svjedoci“ je sakupio anegdote Azrinih obožavatelja. O Džoniju je napisano knjiga više nego o ikojem glazbeniku, a sam o sebi najradije piše kada se nađe uvrijeđen činjenicom da je netko nešto pisao o njemu. Knjiga koja je aktualna najviše naslovom je Dragaševa zbirka dnevničkih zapisa „Pjesme u doba korone“, koja govori o pjesmama kojima se autor vratio u vrijeme izolacije. Posebno mjesto u izlozima knjižara, ali i povijesti, zauzimaju dva izdanja koja pokrivaju važna razdoblja u razvoju glazbe koja je dolazila odozdo, što se kaže - iz naroda. Prva je „Kad je rock bio mlad“, i govori o glazbi od sredine pedesih do kraja sedamdesetih. Druga je „Sretno dijete“, knjiga koja prati dokumentarni film o novom valu i svemu oko njega. Uz oba izdanja je objavljen i CD s glazbom koja je i bila razlog nastajanja tih knjiga. Za posebno radoznale, postoji i knjiga „Glazba s ekrana“, o filmskoj glazbi u hrvatskoj kinematografiji, koja obuhvaća razdoblje od 1942. do 1990. Važnu knjigu o glazbi kao paralelnom svemiru, nazvanu „Sedma republika“ napisao je i prerano preminuli novinar i glazbenik Ante Perković. Osim mnoštva tekstova i glazbenih kritika, on je također autor i biografije o novozagrebačkoj grupi Pips, chips & videoclips, „Dugi vikend u zemlji čudesa“ i knjige sastavljene od pisama koja je izmjenjivao s Darkom Rundekom. No, možda najznačajnije izdanje o hrvatskoj glazbi je Vrdoljakova knjiga „Moje brazde“, objavljena na dan njegove smrti. U njoj je sakupio mnoštvo svojih zapisao o rocku, popu i jazzu u Hrvatskoj. U koautorstvu s Darkom Glavanom je 1981. napisao biografiju Bijelog dugmeta „Ništa mudro“, i što se knjiga o suvremenoj glazbi u nas tiče, tako je sve i počelo.