Novosti s glazbene scene Hrvatske

Bolje biti pijan nego star

Zoran Stošić, Zagreb

Na vrhuncu karijere, Plavi orkestar je snimio pjesmu čiji naziv je postao nezaobilazna uzrečica, do te mjere da danas mnogi ni ne znaju otkud potječe. Rečenica iz naslova odvojila se od izvora onog trenutka kad su za Lošu iz Orkestra počeli govoriti da se sasvim dobro drži za svoje godine, za razliku od mnogih. A i to je bilo prije 20 godina...

Nedavno je Kate Bush pjesmom iz 80-ih postigla veći uspjeh nego kad je objavljena, sve zbog spominjanja u popularnoj TV-seriji. Događa li se i u Hrvatskoj da zreliji glazbenici dožive drugu mladost, zbog interesa mlađe publike?

Sva sreća pa na Balkanu još uvijek nije zavladala politička korektnost, i neće se baš svatko uvrijediti ako progovorimo o godinama starosti i staža naših glazbenika. Najstariji je sada već vječni Džimi Stanić, da ostale ne spominjemo zbog premalo prostora, ili poretka koji bi nekoga povrijedio, ili zato što se damama ne broje godine pa bolje da ne nastavljamo niz. Da je glazba (p)ostala zanimacija za one malo starije pokazuje i najnoviji primjer s hrvatske scene.

Pjesmu pokojnog kompozitora i vodećeg člana Novih Fosila Rajka Dujmića nedavno je otpjevao Massimo, u glazbenom spotu glumi Barbara Nola, spot je režirao Gonzo, pjesmu su aranžirali Jura i Pavle iz Svadbas, a tekst na osnovu samo naslova „Zamisli“ napisao je Dečak iz grupe Vatra pa još i glazbeno dovršio cijelu stvar. Sve su to ljudi u godinama koje znače iskustvo, posvećenost i honorar, nitko tu nije zbog lijepih očiju. Nije da tu ne bude i neke energije i čarolije, ali nije ni da će bilo što od toga što rade taknuti puno, recimo, šesnaestogodišnjaka.

Ako ne slušaju „stariju“ glazbu, što zapravo mladi u Hrvatskoj trenutno slušaju?

Kako bi se to zgodno, i istinito, reklo: Ništa nije kao prije. Mladi slušaju, ali ne kao nekad, nitko ne sjedi pored zvučnika upijajući bilo cjelinu, bilo detalje. Pošast doživljavanja glazbe uz alkohol ili štogod poticajnije raširena je u klubovima koji puštaju glazbu, ali nisu glazbeni, a i to što puštaju možda nije glazba na tradicionalni način. Stvar je uzela maha do te mjere da se prvi put susrećemo sa zabranom, i to popularno znanih cajki, ovaj vikend u gradu Đurđevcu. Tamo se održava tradicionalna Picokijada pa je iz Grada poručeno da i glazba treba biti takva, tradicionalna, eventualno zabavna. Bok uz bok s tom vijesti javljeno je da su talibani napravili pokolj na nekoj svadbi gdje se puštala glazba, tako da slučaj Đurđevca treba promatrati samo kao bizaran pokušaj obrane od novog, koliko god novo bilo dobro ili loše.

Na suprotnoj strani od cajki možemo čuti, recimo, Mimika Orchestra, ambiciozni projekt koji je, riječima samih članova, vizija nepostojećeg Mediterana, mjesta na kojem beskonačno traje gozba civilizacijske i osobne reinvencije. Tkogod snima ili sluša cajke, ovakvo nešto ne bi mogao smisliti ni u najluđem snu...

Uspijeva li itko od izvođača zahvatiti sva godišta, kao nekad Čolić; i kćeri i mame, tetke i strine, pa i bake?

Šampion festivala i ljetnih top-lista je i dalje sveprisutni, ali samozatajni Neno Belan. Zvukom koji je uvijek naslonjen na bolju prošlost, Belan uspijeva šiparice, koje romantiku vide samo u filmovima i estetici 60-ih, zainteresirati za ono što njihove bake i mame znaju manje-više iz prve ruke, ili kao prisjećanje slušanja radija još u kolijevci. A ono što se ljeti dogodi, često ostane u dubokom sjećanju, pa kako je za sjećanje neophodna dobra zvučna kulisa, tako Neno Belan i opet ima pjesmu koja će nekome i za 10-20 godina biti okidač za ugodna sjećenja na ljeto dvadeset-i-druge...