Live hören
Jetzt läuft: Under The Sun von Lady Wray

Budućnost rada - kako će izgledati? COSMO bosanski/hrvatski/srpski 02.05.2023 17:06 Min. Verfügbar bis 01.05.2024 COSMO Von Amir Kamber


Download Podcast

Kako izgleda budućnost rada?

Stand: 02.05.2023, 17:19 Uhr

Amir Kamber, Filip Slavković, Borislav Šujanski

Prije bi neko konkurisao na posao pa bi poslodavac govorio - hvala, javićemo vam kad odlučimo. Danas poslodavci intenzivno vrbuju radnu snagu koja odgovara - hvala, javićemo vam se kad odlučimo. Ako su tako na cijeni, zbog čega onda radnici i radnici u Njemačkoj danas uopće protestuju? Amir Kamber i Filip Slavković analiziraju pozadinu prvomajskih demonstracija. Šta traže sindikati? Kako bi mogla izgledati budućnost rada? Šta planiraju preduzeća? Zašto su zaposleni često gube motivaciju?

U Njemačkoj je ovogodišnji Prvi maj protekao uglavnom mirno, prema navodima policije. Dakle, bez većih incidenata tokom tradicionalnih prvomajskih demonstracije širom zemlje. Što je nešto drugačiji prvomajski običaj od onog u Regiji gdje se Praznik rada često slavi negdje uz rijeku i roštilj.

Pri svemu tome se postavlja pitanje: Ima li uopće smisla obilježavati Prvi maj 2023. godine? Izlaziti na demonstracije, boriti se za prava, pogotovo iz njemačke perspektive? Jer u Njemačkoj se ovih dana mogu čuti glasovi kako su se radnici i radnice izborili za svoja prava. Da njihova vrijednost nikada nije bila tako velika kao danas kada Njemačkoj nedostaju hiljade, milioni radnika i radnica - u ovom momentu oko 2 miliona.

Danas radnici postavljaju uslove, odlučuju gdje će raditi, može se često čuti. Prije bi se neko prijavio na posao pa bi poslodavac govorio - hvala, javićemo vam kad odlučimo. Danas poslodavci intenzivno vrbuju radnu snagu koja odgovara - hvala, javićemo se kad odlučimo. Ali ako je stvarno tako: zbog čega su onda ove godine radnici ipak izašli na ulice 1. maja? U čemu je problem, šta su njihovi zahtjevi?

U mojim očima zahtjevi su mnogo veći, krupniji, nego što su to ikad bili. Zato što se postavlja načelno pitanje o budućnosti i uopće smislu rada pod aktualnim uvjetima. Kolega Filip Slavković će mi pomoći da malo bolje shvatimo o čemu se tačno radi.

Prvomajske demostracije i ove godine u cijeloj Njemačkoj

Demonstracije u Njemačkoj i u svijetu

Ali, krenimo ispočetka, iz naše perspektive. Sa mnom je kolega Filip Slavković.

Filipe, ti si rođen još u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Šta za tebe znači 1. maj?

Tako je, ja sam, ako se to tako može reći, dete samoupravnog socijalizma. A na Praznik rada prisećam se pre svega ove slike, iz ranih tinejdžerskih dana: jagnje na ražnju i oko ognja okupljena šira familija. Kako se tad Uskrs uglavnom slavio tek u užem porodičnom krugu, ako se uopšte obeležavao, 1. maj je bio prvi neradni dan u proleće. Radnička klasa, kako se to obično kaže, ponegde je još išla na prvomajske uranke a kod nas su se okupljali rođaci i najbliži prijatelji pa se jelo a bogami i pilo. A ti?

Slično. U Bosni se još uvijek ide na roštilj za Prvi Maj. Na poseban način. Inače opjevan jednoj pjesmi Dubioze kolektiv. U Srbiji? Nego da bacimo pogled na Njemačku. Ovdje su i ove godine na Praznik rada održana tradicionalna okupljanja sindikata. Bilo je i, takođe već uobičajenih, žešćih, nasilnih, protesta takozvanih autonomnih grupa. Poslje duže vremena sindikati su ponovo na dnevnom redu imali egzistencijalne teme. Šta se promijenilo?

Gotovo tri godine pandemije korona-virusa, više od godinu dana rata u Ukrajini te drugi sistemski potresi u globalnoj ekonomiji i finansijama udarili su mnoge zaposlene u Nemačkoj, i celoj Evropi, i po džepu i, u izvesnom smislu, po glavi. Prevashodno zbog sankcija koje su Severna Amerika i Evropa zbog rata uvele Rusiji, u poslednjih godinu dana inflacija je skočila, mada su cene počele da rastu još za vreme pandemije. To znači pad kupovne moći odnosno realan pad zarada jer sada za istu platu mogu sebi mnogo manje da priuštim.

Sindikati stoga u mnogim privrednim granama od početka ove godine vode mukotrpne pregovore, praćene štrajkovima, sa poslodavcima, kako bi izdejstvovali veće dohotke odnosno vratili deo izgubljene kupovne moći. Nezaposlenost je u Nemačkoj izuzetno niska, zapravo je stanje takvo da u mnogim branšama vape za kvalifikovanom radnom snagom. Ali, sve što se desilo u svetu od početka 2020., uključujući suštinske izmene koje tek dolaze zbog uvođenja mera za zaštitu klime, navelo je i Evropljane i Amerikance i Azijce da se zamisle nad budućnošću svog rada.

Ovde kod nas je na različitim okupljanjima u organizaciji Njemačkog saveza sindikata učestvovalo, prema procenama samog DGB-a, skoro 300.000 ljudi na gotovo 400 različitih manifestacija.

Centralni skup održan je baš ovde u Kölnu, gde je i sedište WDR-a odnosno nedaleko od našeg studija, ali su se mnogi sindikalisti okupili i u Duisburgu i Gelsenkirchenu. U Berlinu, Hamburgu i Štutgartu su održani odvojeni protesti radikalnijih grupa demonstranata koji su se delimično sukobljavali s policijom bacajući dimne bombe a specijalne policijske snage bi ih onda rasterale.

Šta su bile glavne teme protesta sindikata? U gostima su im na bini bili i vladajući političari.

Sindikati su pre svega insistirali da u ovoj godini svima sleduje povećanje plata koje treba da pokrije inflatorni udar iz prošle godine kao i očekivani dalji rast cena tokom narednih meseci. Posebno su se bunili zbog kritika koje su na račun štrajkova zaposlenih u javnim službama, na aerodromima ili u železnici ili u pošti, tokom poslednjih sedmica iznosili predstavnici poslodavaca i političari iz CDU, Hrišćansko-demokratske unije. Predsednica DGB, Jasmin Fahimi, upozorila je u Kelnu da se ne sme dozvoliti ograničavanje prava na štrajk, za koje se recimo založila Savezna asocijacija nemačkih udruženje poslodavaca, BDA. Ukoliko bi političari pokušali to da sprovedu, za šta se zalaže deo CDU, to bi dovelo do žestokog konflikta sa nama, poručila je šefica Saveza sindikata, Fahimi. Inače, u našoj saveznoj zemlji, Severnoj Rajni Vestfaliji, sindikati su pre svega ukazivali na loše stanje u školama. Na obrazovnom sistemu je toliko šteđeno tokom prethodnih decenija da mu sada nedostaje investicija od ukupno deset milijardi evra, rečeno je na skupovima sindikata u Duizburgu i Gelzenkirhenu. Prema njihovim rečima, mnogim školama u NRW prokišnjava, toaleti su delom neupotrebljivi, a tamo gde se ulaže u digitalizaciju, recimo, kupovina kompjutera je moguća samo zahvaljujući učešću roditelja.

Šta su na to rekli političari koji donose budžete i zakone?

Predsednik vlade NRW, Henridk Vist iz CDU, odbacio je optužbe sindikata u vezi sa obrazovanjem. Wüst je kao primer naveo da je njegova vlada povećala plate učiteljima u osnovnim školama što je koštalo dodatnih 900 miliona evra. Savezni ministar za rad i socijalna pitanja, Hubertus Hajl iz Socijaldemokratske partije Nemačke, saglasio se pak sa većinom stavova sindikata i najavio nove mere federalne vlade još u ovoj godini. Heil je izrazio očekivanje da će tokom leta biti postignut dogovor o značajnom povećanju minimalne satnice, koja trenutno iznosi 12 evra. A kazao je i da vlada u Berlinu planira da uvede pravilo da državni ugovori mogu biti dodeljivani samo firmama koje dokažu da svoje zaposlene plaćaju po kolektivnom ugovoru. DGB tvrdi, da sve više poslodavaca izbegava kolektivni ugovor te da je sada samo još polovina zaposlenih plaćena po zakonskoj tarifi, dok je pre deset godina dve trećine radnika uživalo zaštitu kolektivnih ugovora. Šef najveće vladajuće SPD i savezni kancelar, Olaf Šolc, pozvao je pak preduzeća da nude više mesta za školovanje u privredi. Scholz je ocenio da u Nemačkoj još najmanje deceniju neće biti problema sa nezaposlenošću već da je osnovni problem manjak radne snage. Kancelar je zahtevao od preduzeća da ulažu u školovanje budućih radnika te da nude pristojne zarade kako bi zainteresovali i šegrte i kvalifikovanu radnu snagu. Naglasio je da i uz to, Nemačka svakako mora snažnije da privlači radnike iz inostranstva.

Još jedna tema kojoj su se posvetili i kancelar i njegov ministar rada bile su promene na tržištu rada. Olaf Šolc i Hubertus Hajl su, na odvojenim skupovima povodom Praznika rada u Nemačkoj, ukazali i da se radno okruženje i potrebe za profesionalnim kvalifikacijama menjaju te da zaposleni treba da se pripreme i priviknu na to. Kao primer su naveli, recimo, dramatične promene koje nastupaju u oblasti transporta. Zbog politike zaštite klime, razvijene industrijske države, u prvom redu Nemačka, prelaze sa motora pokretanih fosilnim gorivima na električne automobile, ili testiraju samohodne kamione i slično. Inžinjeri i radnici koji danas još projektuju i sklapaju benzince, sutra će možda biti potrebni za podizanje vetro-parkova za dobijanje ekološki čiste energije; dok će današnji šoferi sutra biti potrebni kao majstori električari ili mehaničari – to je, sažeto rečeno, poruka vodećih socijaldemokrata vlade.

Slične muke muče radnici u drugim zemljama Evrope i svijeta?

Prvi maj je internacionalni praznik. Problemi u mnogi drugim državama su, čini se, još mnogo veći nego u Nemačkoj. U Francuskoj, recimo, već mesecima traju demonstracije protiv dekreta predsednika Manuela Makrona koji je podigao granicu za odlazak u penziju sa 62 na 64 godine. Protesti su često dovodili do nasilnih obračuna s policijom pa je tako delom bilo i na Praznik rada. Sukoba demonstranata i policije bilo je i u Istanbulu u Turskoj i oblasti Pandćab u Pakistanu, npr, gde su radnički protesti došli u finišu kampanja za predsedničke i parlamentarne izbore. Desetine hiljada Južnokorejanaca demonstriralo je zbog visoke inflacije dok su u Španiji advokati tražili da imaju plaćeni odmor. U Skoplju je hiljade članova sindikata protestovalo zbog odluke ministara da povećaju sebi dohotke. Prosečna zarada u Severnoj Makedoniji je manja od 350 evra a članovi vlade sada će imati plate od 2.300 evra mesečno.

Stuttgart: Policijske jedinice sukobile su se s prosvjednicima na skupu povodom Praznika rada

Praznik rada ima veliku međunarodnu dimenziju

Podsjetimo: Prvi prvomajski protesti obilježeni su sredinom, zatim krajem 19. stoljeća u SAD-u i Australiji u obliku masovnih štrajkova. Radnički pokret tražio je tad uvođenje osmosatnog radnog dana - u čemu je i uspio. Standard koji do danas ima svoj društveni značaj.

Okolnosti su u međuvremenu dosta drugačije. Drugačije se živi, vladaju drugačije predstave o životu, o vrijednosti i poziciji rada. Makar na tzv. Zapadu, u Njemačkoj, gdje se ne radi samo kako bi se nekako preživjelo, i gdje se često tj. sve češće postavlja pitanje o smislu rada u odnosu na druge sfere života. S tim u vezi često se govori o postizanju balansa između rada i života: work-life-balanace.

Istorijski posmatramo, priča o balansu u svakodnevici nije ništa novo: U 19. i 20. stoljeću se unutar međunarodnog radničkog pokreta između ostalog govorilo o idealu: 8 sati rada, 8 sati kulture, 8 sati sna. Šta mislite, kako bi danas i u budućnosti taj balans mogao izgledati? 8 sati rada, 8 sati interneta, 8 sati sna? Ili osam sati umjetne inteligencije, 8 sati kulture, 8 sati sna - jer kome uopće treba rad? Tako otprilike izgledaju futuristički scenariji koji su trenutno u igri kada se govori o nečemu što se često naziva "New Work" - novi rad.

Pritom se misli nove oblike rada odnosno na novu hibridnu radnu kulturu, kako se često navodi, koja bi podrazumijevala digitalizaciju, upotrebu umjetne inteligencije, fleksibilno radno vrijeme, homeoffice, rad u tzv. agilnim timovima, više slobode, manje hijerarhija, samostalno donošenje odluka, možda čak i uvođenje četverodnevne radne sedmice.

S pojavom ovako milozvučnih pojmova, dolazi do ozbiljnih problema: kada je riječ, kada se ovih dana u javnosti mašta, o novim oblicima rada sasvim često nije jasno iz kojeg pravca, s kakvim interesom, zapravo stižu argumenti. Iz pravca poslodavca, ili menadžera, koji je uglavnom zainteresiran za povećanje profita na savremeniji način? Ili iz pravca radnika i radnica koji možda nisu prvenstveno zainteresirani za novac - već za smisao svog posla? Važan, ako ne i ključni aspekt. Pogotovo s pogledom na mentalno zdravlje koje je već postalo i postaje sve veća tema na poslu.

Ko odlučuje o tome šta je dobro za mentalno zdravlje radnika, poslodavac ili sami radnici?

Njemci ne žele četverodnevni radni tjedan

Evo jednog sasvim jasnog primjera koliko je situacija zapravo nejasna: Prema aktualnoj, anketi Instituta Forsa, objavljenoj prije nekoliko dana, većina građana u Njemačkoj, u ovom momentu, uopće nije za uvođenje radne sedmice koja bi trajala četiri dana. Zašto? Zato što smatraju da bi im tako nešto stvaralo dodatni stres - obaviti, završiti cijeli posao za četiri dana? Ili se ljudi možda pitaju šta da rade, kud uopće sa sobom kada bi dobilli još jedan dan bez posla? Bilo kako bilo: iznenađujući rezultat anketa, zar ne? Jer čovjek bi mogao očekivati da skoro svako jedva čeka tako nešto. Samo četiri radna dana. Nešto za što se i neki sindikati u ime radnika zvanično zalažu.

Ljudi izgleda razmišljaju drugačije. Ispod crte, vjerovatno postoji bojazan od promjene, od transformacije, tačnije, od brze transformacije u nepoznato pravcu. Upravo to je ono što u međuvremenu potvđuju razna istraživanja, naučnici i naučnici, kao što je npr. profesorica Heike Bruch, psihologinja i ekonomistica, koja nam skreće pažnju na nešto što ona naziva: zamka ubrzanja ili Beschleunigungsfalle.

Profesorica Bruch smatra da zbog promjena i pritiska na tržištu sve više preduzeća sve više ubrzava radne procese - čime među radnicima sve više dolazi iscrpljenosti, stvara se loša atmosfera, često dolazi do gubitka motivacije, do pojave tzv. burn-outa, dugih bolovanja, drugim riječima, do ozbiljnih problema u firmi koji se onda opet pokušavaju riješiti putem novih reformi, dakle novih promjena, transformacija bez pauze i predaha - što opet u konačnici stvara stres i dugoročno smanjuje produktivnost svakog preduzeća.