Kako zapravo izgleda homeschooling?

Maja Marić sa djecom

Kako zapravo izgleda homeschooling?

Upozorenja doktora i psihologa (za vrijeme pandemije) sve su glasnija kako se situacija sa homeschoolingom iz tjedna u tjedan produžava. Sve je veći porast djece s poremećajima u ponašanju i prehrani, uz njih se spominje i depresija i anksioznost, a roditelji konstantno naglašavaju neodrživost i kaotičnost cijele situacije i traže da se škole što prije otvore.

Kako zapravo izgleda jedna tipična situacija gde se radi i uči od kuće, čućemo od Maje Marić, naše novinarke koja je majka dvoje dece.

Majo, čini se da je svima preko glave i homeschoolinga i homeoffice-a, a kraj se ne nazire. Kako ti, kao roditelj, vidiš cijelu tu situaciju?

Moram priznati da je situacija sada znatno drukčija od prije otprilike godinu dana, kada je sve krenulo. Tada smo imali taj neki ‘wir schaffen das’ polet jer smo mislili da je ovo samo kratka prepreka. Malo ćemo se strpit i – proći će. A onda nije prošlo. Tako da smo sada ove pooštrene mjere dočekali iziritirani, umorni, puni sumnji u sve mjere koje nam se nameću i bez neke točke na cilju na koju se možemo koncentrirati. Online škola svakako nije pomogla u općem osjećaju beznađa.

Razgovor: Boris Rabrenović i Maja Marić

08:21 Min. Verfügbar bis 11.02.2022


Kako uopće izgleda tvoja obiteljska svakodnevica?

Kaotično! Muž radi u IT sektoru i već punu godinu radi za svojim radnim stolom iz naše spavaće sobe. Ja se prebacujem konstantno između uloge mame, učiteljice, freelancera i domaćice. Uz jedno dijete od godinu i pol, koje zahtijeva konstantnu pažnju, i jedno dijete u prvom razredu osnovne škole, obaveze ne prestaju cijeli dan.

Najzahtjevniji dio rasporeda je to što nema predaha. Uz standardne obaveze koje smo imali i prije, sada moramo biti i učitelji i odgajatelji i animatori i zadovoljiti socijalne potrebe vlastite djece. I sve se to događa istovremeno, u istom prostoru.

Dakle vrlo naporno za vas kao roditelje?

Da, jer oboje cijelo vrijeme balansiramo: jedno daje doručak djeci dok je drugo na sastanku, jedno uči osnove matematike dok drugo programira i pazi na malo dijete, jedno kuha i uspavljuje dok drugo uči pjesmice napamet. Možete zamisliti koliko efektivnog posla tu bude obavljeno. Upravo zato, kad djeca napokon zaspu, oboje sjedamo na kauč s laptopima u krilu – i nastavljamo raditi kako bismo stigli zaostatke koji su se nakupili tokom dana.

Onda spavanje i ujutro ispočetka.

Kako je uopće uređena nastava od kuće, tj. kako ona funkcionira konkretno u tvojem  slučaju?

Taj segment je također kaotičan, u najmanju ruku. Moja kći je prvi razred osnovne škole i zapravo sada uči osnove svega, kao i što stvara neka prva školska prijateljstva. A sada je isključena iz svega toga. Pošto su još tako mali, nemaju gotovo uopće online predavanja, samo zadatke.

Svaki dan, ujutro nas dočeka raspored s kratkim objašnjenjima i zadacima koje treba napraviti do kraja dana. Što je donekle u redu jer ima roditelja koji rade pa djeca ne mogu pohađati nastavu ‘u realnom vremenu’. Ali ona sama učiteljicu vidi 2 puta u tjednu po pola sata, kada imaju kratki zoom sastanak za druženje. I to je sve.

Mi odrasli se dopisujemo povremeno mailovima gdje, kao, pratimo situaciju, ali nemamo mi tu zapravo nikakav konkretan uvid niti pravi kontakt. S učiteljicom komuniciramo samo tako, u kratkoj prepisci i po potrebi i tješimo se time da je zaista na samom početku pa su to još stvari koje i mi sami znamo i lako pratimo.

Naši prijatelji koji imaju stariju djecu opet imaju drugačije zamjerke. Kod njih su, pak, djeca pred ekranom po cijele dane jer im se održava nastava. Super je to za praćenje gradiva, ali je istovremeno i zabrinjavajuće kada npr. jedanaestogodišnjak provede dan na zoom sastancima. I tako svaki dan ispočetka. To unosi dodatnu frustraciju jer su djeca izrazito nesretna i zbunjena. Ali ipak, mi, roditelji, se osjećamo nekompetentno jer nismo niti pedagozi niti učitelji.

Učenje se nerijetko proteže na cijele dane. Krećemo ujutro i pokušavamo joj davati potrebne pauze, ali je to zaista zahtjevno kad ju moramo nadgledati, a uz to i mi moramo raditi, kuhati i sve ostalo. Koncentracija je nepostojeća, rad se prekida milion puta, a mi imamo i bebu u kući koja zahtijeva svoj red i raspored. Tako da se uči u etapama koje nisu ni malo pedagoške niti odgovaraju gradivu, pa se ima pauza za ručak, pa se ne može raditi glazbeni i tjelesni dok beba spava i sl.

A koje su tvoje dileme kao roditelja?

Maja Marić sa djecom

Kako zapravo izgleda homeschooling?

Ja sama ne znam procijeniti koliko je nešto dovoljno dobro ili brzo napravljeno. Teško mi je reći koliko moja kćer nešto radi sama, a koliko ja tu nesvjesno pomažem. Na svu sreću, gradivo još nije teško, ali tu se postavlja i pitanje njemačkoga…

Čujem od roditelja starije djece da imaju i problem gradiva jer ne sjećamo se svi svega, ne znamo svi sve. Ako još govorimo i o useljenicima koji možda nisu ‘na ti’ s njemačkim, dolazimo do vrlo ozbiljnih problema koji se samo ovlaš spomenu, a onda poguraju pod tepih jer – moramo dalje.

Mi ovdje nismo dugo i njemački nam je dovoljno dobar da se sporazumijevamo (jer niti jedno od nas dvoje ne radi na njemačkom), ali meni se događa da googlam kroz cijeli ‘školski dan’ moje kćeri. Razlike u glasovima nisu uvijek nešto što prepoznajem i bojim se da joj stvari objašnjavam ‘na našem’ – govorim pregrubo r, kažem joj ‘kad je š napiši sch’, ne znam joj reći zašto je ispred k nekad c koje se ne čita i sl. A ona je tek prvi razred! Kako je to tek kod roditelja koji imaju starije đake i gradivo koje možda ne razumiju ni jedni ni drugi – ne želim ni razmišljati.

Zvuči kao da baš ništa ne štima u tom sistema homeschoolinga?

Nije baš sve tako negativno. Učitelji se trude, redovno se dobivaju obavijesti i dodatne upute kako pomoći i sebi i njima. Baš nedavno je u našem razredu učiteljica prestala tražiti količinu gradiva, a uvela je vremensko ograničenje. Pa sada nije bitno jesmo li napisali 7 ili 19 riječi, bitno je da smo pisali pola sata. Time nismo opteretili male glavice, a i sebi smo malo olakšali. Ali ne mogu pobjeći od tog osjećaja da si svi radimo medvjeđu uslugu – sasvim nepotrebno.

Znači li sve ovo da smo podbacili kao roditelji i da ne znamo s vlastitom djecom, kada nam je toliko teška ovakva situacija?

Apsolutno ne. Gledam od sebe - ja sam s vlastitom djecom provodila kvalitetno vrijeme i prije pandemije. Ali sam isto tako imala prostora dovršiti posao u miru, u okruženju koje moje radno mjesto zaslužuje. Također sam imala slobodu uzeti 20 minuta za sebe u danu, kao i podijeliti obaveze kroz dan. Pa sam tako smjela kuhati ručak kad se kuha ručak, a pisati zadaću s djecom kada je to potrebno. A ne sve odjednom i ne stalno.

Iako nismo uopće mi oni koji nose najteži dio svega ovoga. To su djeca. Mi odrasli imamo i dalje svoje odvojene male online svjetove, čitanje knjige u 2 ujutro ako poželimo ili gledanje serija dok nam ne otupi mozak. Ali djeca nemaju. Od tri osnovna stupa njihovog života, obitelj, škola i prijatelji, dva su nestala. I suludo je očekivati da se balans može održati samo na jednom. Ili još gore, zaključiti da obitelj može namiriti sve potrebe.

No, stručnjaci tvrde kako “uvijek postoji način”, kako djeci treba olakšati cijelu situaciju nudeći im “čvrstu strukturu, dobro organizirano vrijeme i nagrade kada naprave dobar posao, poput slobodnog vremena pred tv-om ili praveći im omiljeno jelo...”

Ali stručnjaci zaboravljaju da roditelji u ovom slučaju nisu uzeli godišnje odmore i odlučili se u potpunosti posvetiti dječjem obrazovanju. Ova situacija u kojoj se nalazimo nije ista kao kada se roditelji odluče na školovanje djece od kuće, tamo gdje je to moguće. Mi, da budem slikovita, se ovdje nalazimo u gerilskom školovanju. Između fušarenja na poslu, kućanskih obaveza i stresa koji se nakuplja, bez gotovo ikakvih društvenih kontakata.

S pesimizmom koji raste jer se nakon godinu dana situacija nije uopće promijenila, raste i zabrinutost oko posljedica koje će ovo čudno razdoblje ostaviti na svima, a pogotovo na najmlađima.

Stand: 11.02.2021, 17:54