Narod se prošle godine općenito najviše obradovao nogometnim podvizima, a Schengenu i euru se najviše raduje naš premijer koji je, radeći na tome da nas kao zemlju napokon prime u krug odabranih, usporedo radio na tome da u krug odabranih europskih čelnika prime njega. Kao i nekad, u vrijeme kada se 100 DM izgovaralo kao jedna riječ - stomaraka, i eure dočekujemo spremni, baždareni na sedamipo kao tečaj kojim ćemo napokon preračunavati i kruh i mlijeko, a ne samo televizore, aute i nekretnine. Udar na džepove potrošača se ne očekuje, jer su ga građani Hrvatske već pretrpjeli, protekle je godine sve bitno poskupjelo i do 100%, bez obzira na varljivo-zavodljivu statistiku koja priznaje inflaciju od tek 15-20%, a već spomenuti premijer se hvali da je to unatoč ratu u Ukrajini, i da zapravo ni ne znamo kako, s obzirom na krizu, dobro živimo. Kruh, mliječni proizvodi, jaja i meso su dvostruko skuplji pa je prosječnom građanu potpuno svejedno što su npr. jahte čak i pojeftinile. Kako se zidarski sendvič radi od salame, kruha i majoneze, i zidari su pratili trend i neviđeno poskupjeli, sad su tu negdje s neurokirurzima po iznosu dnevnica, ali ni to nije najveći problem. Najteže je u raseljenoj Hrvatskoj zidara naći, a ne ga platiti.
Raslojavanje koje se u Hrvatskoj događa se nažalost ne može klinički točno opisati hrvatskim riječima pa se kao žrtve naše autohtone disonance prepoznajemo svi, jer ili nam nije obnovljen kuća nakon potresa, ili nam država ne da što nas pripada ili nam najvažnija nevažna stvar na svijetu popuno zamagljuje sliku stvarnosti. Dok se u Zagrebu 800.000 ljudi skupi da dočeka nogometaše, nitko se u protekle 2 i pol godine nije sjetio da obnovu Zagreba, koja nije ni počela, poprati prosvjedom. Na Baniji je još i gore, tamo ljudi, i to oni sretniji, žive u kontejnerima već 2 godine, a obnovljeno je tek 6 kuća, no i one su neupotrebljive jer nisu spojene na struju, vodu i kanalizaciju. U stvarnosti je obnovljeno daleko više kuća, ali u privatnom aranžmanu stradalnika i donatora, država je čak i tu više smetala nego pomogla... Posebno zabrinjavajuće je da novac za tu prevažnu namjenu postoji i čeka, stigao je iz Europe odmah nakon potresa i njime se država bavila samo jednom, kada je molila mamu Europu da rok u kojem novac treba namjenski (a to nije nevažno) potrošiti, bude produžen. Taj rok nam je pomaknut, ali obnova se nije makla više od pačje škole, koja uči od srijede do petka, al se nije pomakla dalje od početka.
Udri brigu na veselje bi mogao biti novi slogan Hrvatske, jer tako izgledamo i sebi i drugima, a tako je bilo ne samo na dočeku nogometaša u Zagrebu, u isto se vrijeme u nedalekom Dugom Selu događao nastup triju narodnjačkih zvijezda iz Srbije, na događaju koji je premalo gradski za Zagreb pa Zagrepčani na cajke moraju u grad što selom se zove. Ljudi iznureni kovid mjerama su jedva dočekali nastupe bilo koga, i uz moto Hajde da ludujemo ove noći slave slobodu koja se činila zauvijek izgubljenom. Protekle godine su mnogi koji pružaju podršku glazbenicima tako što razvlače kablove, brinu o svjetlu ili postavljaju pozornicu, opet živnuli. Premda je glazbeni biznis sve više na rubu preživljavanja, opet se javila alternativa, pravih zaljubljenika u slušanje i stvaranje glazbe, zbog nje same, ima sve više. Nažalost, glazba se na adventskim sajmovima pretvorila u samo još jedan sloj buke koja vas tjera da mir Božića potražite tamo gdje on i jest, u krugu obitelji, s ljudima koji vam u životu znače najviše pa je i Mile Kekin godinu završio pjesmom „Mala“, o svojoj kćeri, onoj na kojoj će, uz sve ostale male, ostati svijet, ne zato što bi to odrasli i stariji htjeli, već zato što to tako naprosto jest.
